Hutbe

Osvrni se, vidi, i pomozi potrebne

Osvrni se, vidi, i pomozi potrebne Osvrni se, vidi, i pomozi potrebne

„Onima koji milostinju budu udjeljivali, i onima koje budu udjeljivale, i koji drage volje Allahu zajam budu davali – mnogostruko će se vratiti i njih čeka nagrada plemenita.“ Kur'an, El-Hadid, 18.

|

Čin samilosti spada u jednu od temeljnih vrlina čovjeka. Biti samilostan, to je biti svezan uz milost pa od tuda sa-milost kao biti sjedinjen sa milošću. A to je, živjeti i postupati milostivo. Ovo znači svakog čovjeka koji je u potrebi i oskudici prihvatati sa poštovanjem i ozbiljnošću. Milostiv čovjek 'obuva cipele' čovjeka u potrebi. On u svojim mislima zamišlja sebe u jadnom položaj u kojem se potrebni nalazi. Takva osoba je savjestan čovjek. On djeluje svjestan da je u prednosti. „Gornja ruka je bolja od donje ruke!“ (Buhari, Muslim) reći će Muhammed a.s. jer uživa prednost neovisnog i položaj  'gornje ruke' iz koje se daje 'donjoj ruci' onoga koji je u potrebi čineći to od sebe zahvalan, draga srca, dobrovoljno, bez interesa, nadajući se isključivo nagradi Boga dž.š.

Islam poznaje obavezna i dobrovoljna davanja koja se u Kur'anu imenuju različitim imenima a sve ih se može staviti pod zajedniči nazivnik: Bogu-ugodno davanje iz imetka – ibadeti malijje.

Po Kur'anu strogo je određeno da sredstva iz zekata pripadaju potrebnima svrstanim u osam kategorija. U vezi ovoga vrijedno je napomenuti da su na prvom mjestu spomenuti i u prvi plan postavljeni puki siromasi 'fukara' i nevoljnici 'mesakin' kao oni koji uopće nemaju sredstava za pokrivanje svojih nužnih potreba, ili sa teškom mukom pokrivaju osnovne životne potrebe. Ovakve ćemo pronaći među stradalima u prirodnim katastrofama i stradalima usljed ratova, među izbjeglim i prisilno raseljenim, među povratnicima, tu su dijelom i Romi, potom nezaposleni i povremeno zaposleni, nadničari, ljudi sa niskim primanjima, studenti, penzioneri, invalidi, teško oboljele osobe, i drugi.

Danas, u Bosni, Sandžaku, i cjelokupnom prostoru ex-Jugoslavije više ne možemo kao nekada govoriti o rijetkim siromašnim pojedincima sada je riječ o osiromašenju širokih masa. I nikako nije isto reći siromah, i reći siromaštvo. Siromah je individualna kategorija, a siromaštvo nije individualna nego društvena kategorija. Siromaštvo je znak slabe, ili loše organizovane državne uprave i vlasti. Upravo na kategoriji najranjivijih testiraju se institucije države i način vladanja.

Opravdano je stoga pitati se: da li se smanjuje obim izdvajanja za socijalno zbrinjavanje ili se povećava, i shodno tome da li se povećava ili smanjuje broj onih koji su primaoci pomoći? Ili se siromaštvo u društvu prešućuje i ignorira, a siromašne optužuje da su neradnici, lijenčine, da su sami prouzročili svoje jadno stanje, i slično. Socijalna država se drugim riječima naziva državom blagostanja jer je u prvi plan stavila čovjeka u potrebi! Obzirom da je siromaštvo sve očitije pokazuje se ispravnim ono što narod poslovicom veli: „Siromaštvo i kašalj ne mogu se sakriti!

Zato, siromaštvo obavezuje pojedinačno svakog od nas, kako unutar tako i izvan zavičaja i Domovine, na našu stalnost u pružanju svekolikih vrsta novčane i materijalne pomoći kako bi koliko toliko ublažili ovo teško stanje.

Osim ovoga, naša pripadnost islamu zahtijeva i stalnu potrebu preispitivanja naše vjere. Da li je to samo formalno ispovijedanje ili je to: vjerovanje i djelovanje? Da li primjere iz života velikana prošlosti uzimamo tek tako kao maštovite sladunjave priče, ili dodatke u glorifikaciji njihovih imena, ili učimo iz njih uzimajući savjete valjane za sprovođenje u život nas današnjih. Zato s pravom navodimo primjer jednoga od njih.

Pravedni državnik i vladar Omer ibnul Hattab u momentu preuzimanja vlasti prozvan je da odgovori Selmanu Farisiji na pitanje o porijeklu svoga nešto dužeg ogrtača. Tek potom, nakon što je primio valjan dokaz o porijeklu vladareva ogrtača, Selman mu izreče svoj bej'at zakletvu na vjernost! Bilo je to vrijeme kada su institucije države i društva djelovale u interesu svojih građana i građanki veoma daleko od pohlepe i ličnih interesa pojedinca na vlasti čemu danas nažalost svjedočimo.

Osvrnimo se, u citiranom ajeti-kerimu na one „koji budu drage volje Allahu zajam davali“; to su oni koji troše i daju porodici i svojim bližnjima, ali i svakoj drugoj osobi u potrebi, bez očekivanja protuusluge, nadoknade, ili bilo kakve materijalne nagrade.

Mi vidimo da po svuda, u svojoj pretjeranoj žudnji i nastojanju za što više novca mikrokreditne banke i financijski moćnici daju kreditna novčana sredstva tražiocima zajma, i potom ih visokim zelenaškim kamatama dodatno iscrpljuju, ili ih bace na koljena posve osiromašene.

Zato Allah dž.š., nasuprot zelenašenju nemoralnih i samoživih, poziva i odgaja čestite između financijski moćnih da sa punim povjerenjem, uđu u ugovor o zajmu sa Allahom awdž po kojem će oni i dalje biti sigurni dobitnici koji strpljivo čekaju njima obećano jer takvima zasigurno „mnogostruko će se vratiti i njih čeka nagrada plemenita!“ Prema ovom, 'Allahu datom drage volje zajmu' možemo od bogatih očekivati da sa zadovoljstvom prihvate i pošteno sprovodljiv poreski zakon prema kojem bi bili oporezovani višom progresivnom stopom poreza u skladu sa rastom kapitala, pa bi se penzioni fond i socijalne kase dobro punili, a siromaštvo ublažilo. Ovakvi bi, i zajmovima direktno pomogli potrebnima u pokretanju malih biznisa jer bi stvarali šanse i ne bi gušili inicijativu jer vraćanje zajma bilo bi u istoj protuvrijednosti pozajmljenog iznosa bez financijske dobiti osim čistog poravnanja. Onim najslabijima produžili bi rok vraćanja, a nekima bi velikodušno zajam i otpisali.

Dalje, obračun zekata drže za čišćenje i obračun sa svojim slabostima, pa zato to čine precizno tačno u računu i njegovoj predaji u korist centralne ustanove ubiranja i raspodjele Bejtul-mal. Ovi, trebalo bi da čine kičmu zekata ne prepuštajući da fonove pune tek većina onih koji su jedva prešli prag nisaba.

Infak - davanje iz imetka obaveza je od strane onih koji imaju, čak i od onih koji imaju veoma malo da i oni dadnu u skladu sa svojom moći pa makar to bilo „i sa polovicom hurme!“ (hadis) kako bi davanje postalo omiljeno i široko prihvaćeno kod svih kategorija društva.

Davanje se također tretira i istaknutim pravom potrebnih što je naglašeno riječima Kur'ana: „A u imecima njihovim bio je udio i za one koji prose i onoga koji ne prosi.“ Ez-Zarijat, 19.

Mi imamo vidljive potrebne koji naglašeno pokazuju svoje stanje i ističu da su potrebni. Transparentni su u tome da skrenu pažnju na sebe izgledom, ističu to riječima, nastupaju molećljivo i nasrtljivo, i oni dobijaju. Neki od ovih čak i ne žele izgled svoga stanja izmijeniti jer im dobro ide, i već su postali materijalno stabilni. Zato, ako smo obavezni na davanja obavezni smo i na oprez. Nije to tek tako dati iz ruke u ruku bez znanja o tome o kome je riječ. Posve očito je postoje lukavi prevaranti, lažni potražioci zajma, kao i lažni prosijaci.

Poslanik saws nas savjetuje pa veli da se potrudimo potražiti stvarne potrebne:

Istinski siromah je onaj koji nema imetak iz kojeg bi podmirio svoje potrebe, stidi se da traži od ljudi, i skriva svoje stanje. Pošto niko ne zna za njegovo stanje – niko mu ni ne pomogne, i njegove potrebe ostaju nenamirene. To su istinski siromasi.“ (Buhari)

Budimo tragaoci za istinski siromašnima kako onim vidljivim, tako posebno za onima koji kriju svoju neimaštinu. U ovom pogledu slijedimo put ahlaka - islamskog lijepog držanja i ponašanja, a to je da se držimo i djelujemo slijedeći primjer i upute Poslanika a.s. To je da siromašne poštujemo i da ih ne preziremo. Da ih volimo, upućujemo im pozdrave i susrećemo ih sa osmjehom, lijepim riječima im se obraćamo, družimo se i pozivamo ih sebi za sofru. A kada im dajemo, to treba da činimo iz halal zarade svoje, i od onoga što od srca volimo čineći to posve diskretno, da ih ne uvrijedimo, tiho, bez pompe, skriveno od očiju drugih. Činimo davanja svoja uz dovu i zahvalu Allahu da i sami nismo zapali u takvu kušnju, i uz to radimo aktivno na tome da potrebni izađu iz svog jadnog stanja.

A oni koji su u potrebi da ponuđeno primaju neka to prihvate bez oholosti i nipodaštavanja, nego sa zahvalom i skromni čineći dove Allahu za dobro davaocu želeći mu, uz ostalo da njegova imovina bude sigurna, uvećava se, i da je sa bereketom. Uz ovo, neka mole i za sebe tražeći snagu za strpljivo podnošenje držeći svoju bijedu prolaznom kušnjom uporno radeći na tome da što prije izađu iz svog teškog stanja kako ne bi više bili nemoćni, u potrebi, i u ovisnosti.

Povratak na arhivu
Pretplatite se na naš newsletter