„Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu. A najljepše mjesto povratka je u Allaha.“ Kur'an, Alu Imran, 14.
Čovjek je biće za prolazni i vječni život. Prolaznim životom trasira i određuje sebe u vječnosti. Prelaskom praga zemnog prostora i svoga zemnog trajanja saznaje konačnu sudbinu svoju. Zato nas Allah upozorava i podsjeća na privid: „Ljudima se čini“ koji je proizveden očaranošću i zavođenjem ovosvjetskim dobrima i užicima, pa većina pogrešno drži da je sve ono što je ovdje i sada jedino i stvarno. Zato ajet i završava sa: „A najljepše mjesto povratka je u Allaha!“ tamo u onostranom, u vječnom smiraju.
Odveć dugo među nama traje taj pasivizam koji ili slučajno, ili što je izvijesnije namjerno, njegujemo iz generacije u generaciju što nam priječi da posve odlučno i hrabro napustimo postojeće stanje i istupimo naprijed, i puni dostojanstva i ponosa kažemo: „Nužno nam je da mijenjamo stanje! Vrijeme je za krenuti snažno naprijed!“
Međutim, lijeni smo za potruditi se za neki visoki cilj, bilo da je to u osobi ili u društvu, kao da se to ne očekuje i izravno zahtijeva od nas deklarisanih imenom musliman. Posve očito je nedostaje nam samopouzdanje i vjera u same sebe, u svoje mogućnosti, ali nedostaje nam i htijenje. I zato uvijek smo zadovoljni sa postojećim. Predani smo letargiji, konformizmu, čekanju da nam se daruje, pokloni, vezama uštima, da se drugi za nas potrude, uvjereni da smo dovoljno dobri pa će nam Allah oprostiti i smilovati nam se. Upravo onako kako obično kolokvijalno kažemo: „Ne talasaj!“ kako se ne bi potreslo u nama i oko nas, a potrebno je; jer javnost je zagledana u vjernike i posebno u njihovo duhovno i moralno vođstvo. Isuviše dugo ostali smo zapleteni u tradiciji i u shuoj teoriji. Danas imamo tako široko prisutnu izgovorenu i napisanu riječ islama, i istovremeno tako malo života po principima islama, a koji se uz to živi u njegovoj odveć suženoj mukallidskoj formi?!
A pokazuje se iz dana u dan da je posve nužno postaviti visok standard kod svakog od nas i na ovome zdušno raditi u smjeru stalnog samopreispitivanja i duhovno-moralnog rasta. Na ovome neprekidno i ustrajno raditi od osobe i porodice, pa preko odgojnih i obrazovnih institucija.
I ne smije to biti samo postaviti standard u fizičkom izgledu, i materijalnom statusu. Jer tog materijalnog nikada nije dovoljno, i ono od nas traži da bez zaustavljanja učestvujemo u nametnutoj, nikada većoj, trci za posjedovati i uživati.
To nikako ne bi smjele biti jedine kategorije po kojima se opredjeljujemo, po kojima živimo, i prema kojima biramo sebi društvo i način ulaska u društva povlaštenih 'Jet-Set Life' a upravo to činimo želeći u cjelini posjedovati blagodati i užitke ovoga svijeta i pri tome uzgredno misliti i na Ahiret! Teško da bi na ovakav način susreli i časnog Poslanika saws jer muslimani imaju daleko veću i odgovorniju zadaću pred njih postavljenu nego što uobičajeno mislimo; a ta je: da nose, i neprekidno životom svjedoče Istinu islama! Kur'an jasno opominje: „I tako smo od vas stvorili središnju zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.“ - Kur'an, El-Bekara, 143.
Zato, postaviti sebi prave standarde, standarde koji nose viskoke ocjene i nagrade i za ovaj, i jednako tako i za onaj svijet, suštinska je potreba. Ti standardi, to su standardi vjere i morala! Opredjeljenjem ka visokim standardima, mi se u suštini opredjeljujemo za same sebe, za uspješnu osobu vrijednu ugleda i dostojanstva koja ulijeva nadu i povjerenje, i koja je nosilac promjene ka boljem, ka uzvišenijem! Evo Poslanikova a.s. primjera u kojem se miješaju i uvjetuju i jedan i drugi svijet nudeći nam šansu za uspjeh u oba života:
„Dajte mi garanciju za šest stvari, ja ću vam garantovati Džennet! - kada govorite budite iskreni; - ono što obećate ispunite; - ono što vam se povjeri sačuvajte; - očuvajte svoju čednost; - obarajte svoj pogled; i - svoje ruke od zabranjenog ustegnite.“- Bilježi, Ahmed u 'Sahihu'
Naše opredijeljenje za visoke standarde to je zapravo imati principe od koji se ne odustaje. Standard nije to tek prosto san, maštanje i želja gdje nema rada, volje i htijenja. Standard je ići prema cilju odlučno naprijed bez obzira na to koliko to osobu stoji žrtve. To je ono što smo zacrtali postići uporno krećući se naprijed, ne odstupajući, ne napuštajući nivo kojim se krećemo kako bi udovoljili onima koji bi da nam obore standard.
U svijetu u kojem je odveć mnogo djela zločina, neslobode, povreda časti, nepravde, laži, mita, korupcije, grabeži, poltronstva imati visoke standarde, trudeći se da ih i drugi posjeduju, od veoma velikog je značaja i priznat ćemo, to nije nikako lahko.
Visoki standardi moralnosti, moralne odgovornosti, pravednosti, iskrenosti i poštenja temelj su svakog zdravog društva; a islam upravo od nas traži da izgradimo i održavamo zdravo društvo. A ono je jedino moguće postići na način da islam iz pisane i iz izgovorene riječi postane živ i prisutan na svakom koraku kao djelo svakog muslimana pojedinačno. Ali, mi tako ne činimo! A Japan, jedna neislamska zemlja, koja ima 123 miliona stanovnika, u odnosu na svoju brojnost proporcionalno vrlo malo ima advokata, tužilaca, sudija i zatvora jer data riječ osoba u njihovim poslovnim i privatnim kontaktima ima gotovo težinu zakona i ta čast osoba u međusobnim odnosima donosi dobrotu i sprječava mnoga zla u njihovom društvu.
Istraživanja pokazuju da se uglavnom sprijateljimo sa onima s kojima se susrećemo u radu, na putovanjima, u sportu, ali jednako i u porodici, rodbini, u džematu. Tako se od stotinu 84 đaka vežu uz kolegu ili koleginicu sa kojom su u istom razredu ili rade za istim stolom. Naši prijatelji, društvo u kojem se krećemo, djeluje na nas, mijenja nas prema sebi, i zato psiholog Jim Rohn upozorava da je osoba uglavnom prosjek petero ljudi s kojima se osoba blisko druži. Zato, uistinu stoji da je važan kontakt sa onima sa kojima dijelimo vjeru i uvjerenja.
Ebu Hurejre prenosi riječi Muhammed a.s. koji nas savjetuje: „Čovjek je vjere svoga prijatelja; zato pazite s kim se družite!“- Bilježi Ebu Davud, u 'Sunenu', hadis hasen.
Svi oni koji žive životom bez visokih standarda nastojat će da nas izbjegavaju, ili da nas napuste, ili da nas pokušaju prtibližiti sebi, odnosno svući na niže. Neka nas to uopće ne zabrinjava jer ovi su umjesto prema ciljevima usmjerili se svim svojim snagama prema sredstvima. Sa ovakvim društvom ideju za plemenito djelo teško ćemo realizirati, jer će tražiti da od takve ideje odustanemo, ili će nas doslovno okupirati nebitnim stvarima da će nam, po nas posve važne stvari ibadeta i dobročinstava izmaći.
Zato, osoba sa postavljenim visokim standardima i sama će prići redukciji, i odabrat će sebi društvo sličnih jer nailazi da u društvu onih koji su usmjereni jedino na posjedovanje i uživanja nije niti shvaćena niti prihvaćena. Nije to prepotentnost ili izbirljivost nego znanje što želimo od sebe napraviti, kojom unutrašnjom snagom raspolažemo, kakvi su naši zahtjevi, čemu smo opredijeljeni, ali i kakva imamo očekivanja od prijatelja i od okoline.Kada su kod većeg broja ljudi prisutni visoki standardi i nastojanja ka visoko postavljenim ciljevima, sasvim je očekivano, izazvat će se svojevrsna duhovna i moralna promjena i u masi.
I zato je od neobično velike važnosti izgraditi moćnu duhovnu i moralnu elitu koja će biti uočljiva, prihvaćena, i uticajna u društvu u najpozitivnijem smislu.
Povratak na arhivu
