„I KUNEM SE DUŠOM KOJA SEBE KORI!“ (Kur'an, El-Kijame, 2.)
U duhovnoj pripremi za Ramazan veoma važno područje čini osvrt na stanje svoje duše i preispitivanja koliko smo blizu zacrtanom idealu pravog vjernika, a koliko smo se od njega udaljili. Nastojati kako da dobar bude još boljim, a onaj koji je udaljen da se pokuša približiti slici dobrog vjernika treba da nam postanu stalnim našim trudom i nastojanjem. A i jedan i drugi, i onaj koji za sebe drži da je dobar vjernik, kao i onaj koji smatra da to nije, oba su jednako potrebni svojih vlastitih preispitivanja i potrebni su traženja Allahove milosti i Njegovog oprosta.
Čini nam se, da nigdje, kao kod govora ili pisanja o grijehu ne dolaze jače do izražaja riječi Allahovog Poslanika a.s. za koje ulema tvrdi da sadrže čak trećinu čovjekove vjere, a koje glase: „Djela se vrednuju prema namjerama, i svakom čovjeku pripada ono što je naumio!“ (Pren. Omer r.a., bilježi Buhari)
U tome, kakav nam je nijet, kakve su nam namjere leži dobra ili loša strana naših djela i postupaka. Drugima je to skriveno ali akter djela i Allah to pouzdano dobro znaju nijet. Zato je namjera ono što je suštinsko i zadire u samu srž našeg vjerovanja, naših opredijeljenja, djelovanja, rada i cjelokupnog života.
Stoga se od muslimana neprekidno traži da stalno, na početku svakog plemenitog posla i rada izgovara „Bismillahirrahmanirrahim!“- „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!“ što je obnavljanje tog svojevrsnog Saveza sa Allahom da svaki vjernik izgradi svijest o sveprisutnosti Allaha u svakom trenutku i na svakom mjestu, pa da sve što dobro i plemenito osoba čini, to čini posve iskreno, isključivo samo u ime Allaha čime se postiže slijedeće četvero:
- prvo, ovakav čovjek, za svjedoka svojih djela i postupaka, priznaje Allaha;
- drugo, čvst vjernik posjeduje znanje o opasnosti i štetnosti grijeha i mnogo manje griješi, jer svjestan je grijeha i onda kada nešto naoko dobro čini, ali što nije u ime Allaha nego u ime vlastite promidžbe, ličnog interesa i sl.;
- treće, on i kada počini grijeh, brzo se pokaje i zatraži oprost što ga čini manje griješnim; i
- četvrto, on u potrebi za iskupljenjem i očišćenjem nastoji da odmah po grijehu učini neko dobro djelo.
Nadalje, poznato nam je da islam sa svojim propisima nije samo vjera, ritual i obred, nego islam prodire duboko u sve ljudsko i nema tog područja koje islam nije obuhvatio. Zato se naređeno i zabranjeno ne odnose samo na molitvu i obred nego i na društvo, zajednicu, porodicu, brak i osobu. I stoga, važno je razlikovati između: grijeha i zla počinjenog sa predumišljajem, učinjenog sa zlom namjerom, zaboravljajući da Allah motri, ili grijeh činiti protiveći se i prkoseći naredbi ili zabrani Allaha dž.š.; i grijeh, ili zlo učiniti bez zle namjere, iz nehata, u afektu, iz duševne rastrojenosti, ili nedovoljne uračunljivosti, ili iz trenutnog zaborava na Allaha napraviti propust i prouzročiti štetu, što i Božiji i ljudski zakoni razlikuju i razdvajaju i uzimaju u obzir.
Uzmimo ovdje za primjer ramazanski post. Osoba koja priznaje post Ramazana strogom Allahovom naredbom a ne posti čini veliki grijeh. Ali, osoba koja izjavi da ne priznaje post za Allahovu naredbu, takva osoba istovremeno izjavila je i svoj kufr što je čin izlaska iz vjere i ako bi, bez pokajanja, u takvom stanju umrla, osoba bi se smatrala nevjernikom! Slično možemo reći i za ostale Allahove naredbe, kao i za zabrane. I zato, griješiti i priznavati svoju griješnost ljudska je slabost koja ni u kom slučaju ne bi smjela prerasti i postati nevjerovanjem kufr, niti pripisivanjem drugog božanstva Allahu, niti odricanjem Njegove Svemoći što je upasti u širk, u dva teška grijeha koji izvode iz vjere.
Zato, da bi grijeh u čovjeku 'proradio' potrebno je, već u djetinjstvu i ranoj mladosti, da osoba prođe proces učenja i usvajanja znanja o vjerovanju, o obredoslovlju, o naređenom i zabranjenom, o preporučenom, i o nepreporučenom, i osobu poučiti o grijehu i zašto je nešto grijeh. Također, u mladoj osobi usaditi osjećaj Allahove Sveprisutnosti, ali jednako tako i Njegove Ljubavi i Milosti prema čovjeku. I zato usaditi u osobu stid od činjenja grijeha, probuditi osjećaj krivnje kada se grijeh počini, i izgraditi osjećaj i potrebu kajanja. Stoga, je Omer r.a. rekao: „Najbolja čovjekova djela su slijedećih troje: Izvršavanje onoga što nam je Allah naredio da vršimo, izbjegavanje onoga što nam je Allah zabranio da činimo, te posve iskren odnos spram Allaha dž.š.“
Svakoj osobi, po počinjenom grijehu, predstoji proces analize i neovisnog razmišljanja o svome lošem postupku. Potrebno je to činiti u samoći, izolovan, sam sa svojim grijehom. Početak je razmišljanje o počinjenom grijehu i prouzrokovanoj šteti. Promišljanje o odgovornosti koje podstiče duševni proces sazrijevanja kroz svijest o grijehu, o prekršaju zakona, o povredi prava, o izigranom povjerenju, iznevjeri, nepravednom postupku.
Grijeh uzrokuje nemir u duši, izaziva snažan osjećaj krivnje i grižnju savjesti. Grižnja savjesti težak je, ali pozitivan osjećaj što vodi u otriježnjenje, u osvjedočenje, uvodi u spoznaju istine. To pokazuje da srce nije prazno, a duša posve prljava.
Ali, znajmo, a i osvjedočili smo se o ovome, dadu se ljudi zavesti ideološkim manipulacijma i zloupotrebom vjere. Ljudi mogu pasti do najniže tačke kada se u njima ohrabri zlo. Njihovi zli čini predstave im se dobrim i korisnim, čak i svetim; a žrtva im se prikaže bezvrijednom nakazom i nevrijednom življenja. Tada počinitelji zla poprime oreol 'nevinosti', 'čistoće' i 'časti' jer u njima je zamro osjećaj krivnje?! Čak je i Siegmund Freud psihoanalitičar i aktivni 'osloboditelj krivnje', pred konac svoga života rekao da je osjećaj krivnje pozitivan osjećaj, jer kada bi se u ljudima ugasio osjećaj krivnje i griže savjesti tada bi ljudskoj civilizaciji došao kraj. Kajanje neminovno dovodi čovjeka pred Boga kroz čin pokajanja!
„O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo.“ – (Kur'an, Et-Tahrim, 8.)
Čvrst i savjestan vjernik, odmah po počinjenom bilo kojem grijehu, učini pokajanje, obrati se Allahu. On to čini i onda kada se ogriješi o čovjeka, premda za grijeh prema čovjeku potrebno je izvršiti poravnanje nanesene štete, podnošenje kazne, i traženje oprosta i pomirenja kada je povreda moralne prirode.
Više je načina na koje čovjek može učiniti pokajanje, a jedan od njih je i ovaj: „Estagfirullah, estagfirullah, estagfirullahe min kulli zenbin ve etubu ilejh! Ja Rabbi, ja Rabbi, ja Rabbi, moj Milostivi Allahu, ja se kajem i tevbu činim od svih grijeha koje sam hotimično, ili iz nehata počinio, a naročito ako sam počinio teški grijeh koji iz vjere izvodi. Allahu Milostivi, ja se kajem i od Tebe oprost i milost molim. Ja svoje vjerovanje obnavljam i vjerujem i izjavljujem: da je sve istina što nam je naš pejgamber Muhammed a.s. od Tebe prenio i nama kazao. To potvrđujem riječima: Ešhedu en-la-ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu“
Kod pokajanja izražava se uobičajeno pokajanje za sve počinjene propuste i grijehe i traži se od Allaha oprost. A u povodu napuštanja nekog od teških ili velikih grijeha onda se imenuje grijeh i donese obećanje kojim se iskazuje žaljenje da se bilo u grijehu, obeća se definitivan prekid sa grijehom i nevraćanje na njega.
Grijeh nije tek napravljen prekršaj zabranjenog i nečinjenje naređenog, niti je samo povreda osobe, ili nekog drugog živog bića. On je više od spomenutog jer grijeh je prvenstveno grijeh i zlo naneseno samome sebi, svojoj duši, biću čovjeka sazdanog tako da je posve u harmoničnom saglasju sa Allahovim Zakonom i Objavom, pa kada se kaže da se priklonimo „pravoj vjeri“ Allah veli da to bude: „Vjeri - djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio!“ (Kur'an, Er-Rum, 30.) i po čemu bi ljudi, kada bi znali i htjeli, mogli gotovo do savršenstva privatni i zajednički život urediti.
Grijeh, posebno teški, također udaljava čovjeka od njegovog Gospodara koji traži da ne dolazi do prekida veze na relaciji Čovjek i Gospodar jer nužna je ta trajna vezanost. Ona ni u kom slučaju ne predstavlja puko robovanje u poniženju. Allah hoće za čovjeka slobodu, čast i dostojanstvo, ali On Svevišnji teži i za tim da čovjeku njegov Gospodar bude trajna veza i podrška na putovanju kroz život. Zato čitamo u Uputi Svevišnjega:
„Pozovite Me i zamolite. Ja ću vam se odazvati!“ (Kur'an, El-Mu'min, 60.)
Allah će, čak i velike griješnike pozvati i nazvati ih 'Svojim' pozivajući ih u okrilje Svoje Milosti:
„O, robovi Moji koji ste u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ (Kur'an, Ez-Zumer, 53.)
Uvijek, su govor ili pisanje o grijehu, u svome završetku, u svjetlu nade, pa tako, evo i ovoga puta grijeh, osjećaj krivnje, kajanje, pokajanje i traženje oprosta su sa nadom da će nam Svemilostivi podariti Svoj oprost i milost.
Premilostivi Gospodaru, daj nam da na našem putovanju u susret Ramazanu Ramazan dočekamo čineći dove i moleći za Tvoju milost, Tvoj oprost, i Tvoje zadovoljstvo, amin: Ja Erhamerrahimin!
Povratak na arhivu
