“Tako mi vremena, čovjek je uistinu na gubitku. Osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju istinu i preporučuju sabur.” (Asr, 1-3)
“Tako mi vremena, čovjek je uistinu na gubitku. Osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju istinu i preporučuju sabur.” (Asr, 1-3)
Neodvojiva dva fenomena, koja gotovo uvijek prate jedan drugoga kroz kur’anski tekst i time kompletiraju duh i formu, jesu vjerovanje i činjenje dobrih dijela. O važnosti ovoga drugog segmenta, ali kao dobrovoljnog rada-volontiranja, a obzirom da se u ovoj sedmici obilježava svjetski dan volonterskoga rada, posvetit ćemo temu današnje hutbe.
Volonterski rad je svaki rad, koji čovjek čini za opće dobro. Dobro porodice, zajednice, društva općenito.
I to bez očekivanja i želje da bude plaćen, nagrađen za taj rad, bilo da je nagrada novčana, bilo da je priznanje i diploma, pohvala od nadređenih i zvaničnika, zajednice, države i drugih. A svako volontiranje biva višestruko nagrađeno. Kako na ovome svijetu, prije ili kasnije, tako će posebno biti nagrađeno od Boga dragoga i na drugome.
"I reci: 'Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.'" ( Kur’an)
Temelj volonterizma i dobrovoljnog rada jeste doprinos općem dobru i u toj aktivnosti i radu, ono ljudsko “ja pa ja” koje je svojstveno svim ljudima, pretvara se u “mi i samo mi”. Upravo taj angažman za druge, za jedinstvo, donosi sreću u naše duše i puni optimizmom naša srca. Volonterstvo se često posmatra na način, da čovjek radi kada nema ništa drugo da radi, kada “ima vremena” , a što je pogrešna percepcija.
Posmatrajući volontere i dobročinioce, često se pitamo kako stignu sve? Otkud im toliko vremena da se posvete stalnom angažmanu za društvo i zajednicu, u današnjem “hroničnom” nedostatku vremena? A tajna je upravo da dobrovoljni rad, taj rad daje bereket vremenu koje se utroši na tom putu. A vrijeme koje je berićetno, ono je kvalitetno utrošeno vrijeme i čovjek ga uvijek nađe i osjeća zadovoljstvo kada ga koristi u općem dobru. Potvrdu toga, iščitavamo iz sure El-Asr, na početku citirane, gdje dragi Bog upravo u kontekstu vremena, pominje činjenje dobrih djela (amelun salihun).
Da će dobrovoljni rad biti cijenjen i prepoznat, kako i kaže navedeni ajet, prisjetimo se primjera iz života Božijeg poslanika Muhameda as. kada je primjetio, kako odjednom nema više one žene, koja je stalno čistila, (dobrovoljno)njegovu džamiju. Kada su mu kazali da je umrla, to je jako uznemirilo Poslanika: “ Zašto me niste obavjestili”!? Pa je otišao na njezin mezar i lično joj klanjao dženazu. Na taj način je istakao vrijednost volonterstva i dobročinstva te žene, koje će ostati primjerom do Sudnjeg dana, ali i ta sama žena, volonterka će se pominjati.
Volontiranje nas uči najvažnijem osjećaju koji bi ljudi trebalo da njeguju, a to je poniznost. Osjećaju i stanju duha, kojega je danas sve manje primjetno. Čovjek koji sebe izgradi kao poniznog, a kroz volontiranje se to postiže, za rezultat dobija, da će upravo ta poniznost uzdignuti njega i njegov ugled sama od sebe. U navedenom predanju od Pejgambera je najbolji primjer te počasti.
Isto tako, što god da čovjek uradi sa dozom oholosti, ta oholost će uniziti njegov trud i djelo.
Mi živimo u zemlji u kojoj se volonterstvo visoko cijeni i djeca se još od najranije dobi uče i navikavaju da volontiraju, služe društvu.
Ehrenamt- počasna služba je u njemačkom jeziku izraz, kojim se označava volonterstvo i najbolje odslikava veličinu ovoga angažmana. Volonterstvom se stiče časnost i čast, i na ovom i na budućem svijetu. Izreka koja u njemačkom jeziku opisuje srž dobrovoljnog rada- volontiranja glasi: “ Ehrenamt ist keine Arbeit die nicht bezahlt wird. Es ist Arbeit, die unbezahlbar ist”-Volonterstvo, to nije posao koji nije plaćen, to je posao koji se ničim ne može platiti “
Islamsku zajednicu u Njemačkoj (ali i drugdje) su u materijalnom smislu izgradili volonteri. Brinuli se o njenoj infrastrukturi, sredstvima, ulagali svoje slobodno vrijeme da imamo gdje doći i okupiti se, da bude lijepo, uređeno, čisto, da se svako osjeća kao u svome. I to je prva generacija koja je ovdje došla, u tuđu zemlju, teško i naporno radila, obezbjeđivali svoju porodicu i ovdje i u Domovini i pored svega toga, nalazili su vrijeme, da na dobrovoljnoj bazi izgrade i utemelje naše džemate. Jasan je bereket kojega su, baš zbog te svoje žrtve imali u vremenu i svojem životu. Mi ne odvajamo volonterstvo u našim dzematima po spolovima, no nemoguće je ne naglasiti i istaći volonterski trud naših članica, majki, sestra, komšinica, prijateljica, bez čijega truda i dobrovoljnog rada, kojeg one oplemenjuju samo sebi svojstvenom nežnjošću, ne bi rezultata bilo ni priližno, koliko ih se postiže. I danas ista ova Zajednica opstaje na ogromnoj volji i trudu naših članova, nove generacije, koji poslove obavljaju volonterski. Brinu se o urednosti prostorija,organiziraju programe i manifestacije, vode administraciju džemata, prelaze bezbroj kilometara da bi se uradili projekti korisni za društvo.
Važno se potruditi da naši mladi svoj volonterski rad prošire i izvan džematskih prostorija, u društvo u kojeme žive. Da pišu i prevode o našeme narodu, državi, povijesti, vjeri. Uključe se aktivno u ovo društvo i njegove volonterske ponude koje nudi mladim ljudima. Tu mogu dati veliki doprinos. Vjernik volonterizam ne dijeli po vjeri i naciji. On dobro čini svima. Bez obzira kome i odakle je ko.
Kao rezultat ovoga višegeneracijskog volonterizma naši džemati, udruženja, cjelokupna Zajednica, prepoznati su u ovome društvu, a bit će prepoznati i kod našega Stvoritelja. Naši džemati su pribjeg i utočište ali i mjesta aktivnog susreta i širenja optimizma, za sve one dobronamjerne koji dolaze u njih. Važna stvar, da ako iz nekih razloga ne možemo volontirati, jeste da bar podržimo volontere. Da ih razumijemo i zahvalni budemo za sve korisno što urade. Da ne budemo samo kritičari i kritizeri. I oni imaju porodice, poslove kojima se moraju posvetiti i sve obaveze kao i bilo koji drugi čovjek. Važno je to iz razloga što se može desiti, da volonteri sagore u svome radu, kada ne naiđu na razumijevanje u svojoj okolini. Svako od nas bi želio da bude dobar čovjek, a imamo priliku biti ne samo dobri, nego najbolji ljudi. To nam je poručio naš dragi Poslanik gdje je kazao:”Najbolji među vama je onaj koji najviše koristi drugim ljudima”.
Da Bog dragi nagradi sve one koji su uložili sebe u izgradnju naše Zajednice i davali doprinos cjelokupnom društvu, da pomogne, osnaži, inspiriše i sve one koji danas sebe žrtvuju na putu volonterskog- dobrovoljnog rada za Zajednicu, društvo, za čovjeka.
Asim Jelovac, Džemat Koblenz
Povratak na arhivu
