Intencije skrivene iza propisa kojima je čovjek obavezan na ovom svijetu vjerovatno nikada u cjelosti od strane ljudskog uma dokučene neće biti.
Mjesec ramazana, posebno je odlikovan u odnosu na sve druge mjesece, a pri tome ipak je samo zbir dana – baš onako kako je na koncu čovjekov život i moguće opisati. Sam čovjek će na pitanje Uzvišenog Gospodara o trajanju života čovjekova odgovor samouvjereno dati:
“A koliko ste godina na Zemlji proveli?” – upitaće On. “Proveli smo dan ili samo dio dana” – odgovoriće – “pitaj one koji su brojali.“ (El-Mu’minun 112.-113.)
O tom malom zbiru dana, Prvak svih stvorenih, s.a.v.s, sasvim znakovito kaza: “Da je robovima vrijednost njegova poznata poželjeli bi da cijelu godinu traje.”
Nikada duša ljudska ni izbliza brižna i oprezna spram dejstva svoga nije, kao u ovom mjesecu. Respekt prema ovom veličanstvenom mjesecu, dušama vjernika poznat je i usađen još od postanka njihova, a na vrijednost njegovu ukazuje više nego li ijedna svjetovna spoznaja. Ovo duboko poštovanje duša kao da ljudima sasvim jasno jednu od krunskih lekcija i intencija propisa njegovih otkriva a to je poniznost.
Da li je poniznost čovjekova svrha svakog čina pokoravanja?! Gladuje li insan osim da spozna vrijednost sitosti i imanja?! Udjeljuje li od imetka svoga osim da spozna da „njegovo“ ustvari ne pripada njemu samome, već je pripadnost odredio Vlasnik i jedini Nasljednik svega?! Na poniznost nas i padanje na tle licima našim upućuje jednako onako kako to čini i naredba o obaranju pogleda vjerničkog prema zemlji da u grijeh zapao ne bi. Čuvanje jezika od bestidna i isprazna govora i slušanje onoga što se čovjeka u biti ne tiče – nije li išta drugo do li poziv da brižnost i poniznost?!
Sasvim jasno je da ništa od onoga što čovjek od djela ostvari, makar to bilo i dejstvo srca najpobožnijih, neće vlast Gospodara uvećati ni za koliko jednu trunku, jednako kao što ni neposluh ljudski spram naredbi neće Njegovu vladavinu umanjiti.
Poniznost predstavlja skrušeno ponašanje u odnosu na druge. Poniznost je vrlina koja je u suprotnosti sa ohološću i egoizmom. Biti ponizan spram dara koji je čovjeku dat od Stvoritelja znači ne uzdizati se nad drugima – već u svakom ljudskom biću vidjeti potencijal dobra koji nadilazi njegov vlastiti. Ukoliko je čovjek „stranicu“ u životu svome okrenuo i vjeri se u potpunosti
prepustio ostavivši iza sebe djela koja vjerniku ne priliče, neka ni jednog trenutka ne pogleda očima oholosti na onoga koji još „idući se spotiče“ ili tumara, već neka bude svjestan riječi Uzvišenog:
„A da nije dobrote Allahove prema vama i milosti Njegove, vi biste, osim nekolicine, šejtana slijedili!“ (En-Nisa, 83)
Ramazan uči čovjeka ustrajnosti i čežnji za stjecanjem dobra. Ovaj svijet nije predestiniran za istinsko opuštanje i uživanje. On nam iz dana u dan kazuje da kao što birali nismo kada ćemo doći na njega, jednako tako, sasvim sigurno nećemo ni biti pitani kada idemo sa njega. Zato neka svako onaj koji za istinskim uživanjem i srećom čezne neka hodi ovim svijetom ponizno i neka sebi ne dopusti da iz nadmenosti i oholosti od ljudi glavu okreće.
„I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18)
U riječima Milostivog: "I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje..." korištena je riječ "sa'ar" koja označava "bolest u vratovima deva od kojih se uvijaju vratovi". S time je upoređen oholi čovjek koji okreće svoje lice od ljudi u vrijeme dok im govori.
Ma koliko čovjek mislio da vrijedi, istinsku vrijednost samo poznaje Onaj kome tajne sakrivene nisu. Znao je čovjeka prije nego ga je i stvorio a poznaje i kakav će do kraja njegova života biti. Stoga, bolje je čovjeku da bez prestanka moli za svoju konačnu sreću nego da sebi dozvoli let koji može za njega fatalan biti. Allah Uzvišeni kaže:
"...i ne idi Zemljom nadmeno, jer zemlju ne može probiti ni brdo u visinu dostići." (El-Isra, 37)
Kako su samo divni primjeri onih koji su na vrelu Poslanika svjetova, s.a.v.s., učili. Među tim divnim primjerima su i riječi Alije, r.a., koji je rekao: ”Allah dragi se smilovao čovjeku koji me uputi na neku od mojih mahana.“
Da nije bilo drugih predaja o čistitosti, pravednosti i poniznosti velikana Omer ibn Abdul-Aziza, ovaj primjer bi bio sasvim dovoljan za opis ličnosti njegove. Omer sin Abdul-Azizov, jedan od muslimanskih vladara, bio je toliko ponizan i toliko skroman da je zadužio jednog učenjaka i kazao mu: “Slušaj me, ako me vidiš, da sam trun jedan, da sam milimetar jedan skrenuo sa pravoga puta, uzmi me za odjeću snažno i reci mi: ‘Omere, budi svjestan Boga i znaj da ćes sutra umrijeti, valja ti pred Gospodara stati.’”
Hazreti Omer je znao govoriti: ”Do jučer su mi govorili malehni Omer, a danas mi govore: ‘O Omere, halifo svih muslimana.’”
Molimo Te Gospodaru, podari nam poniznost onih koji su Tebe istinski spoznali i kojima će vječno boravište džennet biti. Amin!
Povratak na arhivu