„Oni koji govore: 'Naš gospodar je Allah!' i istraju na pravome putu neka se ničega ne boje i nizačim neka ne tuguju!“ Kur'an, El-Ahkaf, 13.
Ramazan je bio i otišao je.
Za nekoga je to bio običan, kao i svaki drugi mjesec u godini, jedan prost protok dana i noći i ništa više; ni po čemu drugačiji od ostalih. Ali, za iskrenog vjernika Ramazan je poseban mjesec naročite moći i darivanja.
Tako je nekima Ramazan bio temeljit obrat i novi početak, za rađanje jednog novog Ja u odnosu na sebe pređašnjeg. Doživljaj Ramazana u svjetlu osobnog rađanja u islamu kojem je prethodio dug period prikupljanja snage i odlučnosti da bi istom podstaknut blagoslovom Ramazana taj trud postao jedan Novi život.
Drugi su Ramazan proveli u velikom godišnjem pokajanju i čišćenju od naslaga crnoće grijeha jer znaju „Ramazan je onaj koji grijehe sagorijeva“ (Kenzul-ummal, 23688) doživljavajući ga vatrom u kojoj sve loše sagorijeva i topi se kako bi duša ponovo zablistala u svoj svojoj čistoći.
Treći su u Ramazanu smogli snage da jednom od svojih poroka stanu konačno u kraj, pa je neko vinskom čašom tresnuo o pod i izrekao odlučno: „Ne! Nikada više ovaj haram u moja usta!“ Dok su, neki odlutali mladić ili neka odlutala djevojka, nakon što su uvidjeli svoje pogreške vratili su se sa Ramazanom na Ispravan put shvativši da su bili naivno nasjeli na nagovore loših drugova i drugarica.
Neki mladi par, koji je bio na granici razvrgnuća braka, gledajući usnulo nevino lice svoga djeteta, i zahvaljujući blagodati Ramazana, čvrsto se ponovo uzeo za ruke i nastavili su zajedno kroz život.
Ramazan je bio i prilika da se pokidane veze među braćom i sestrama ponovo uspostave; da majka i otac ponovo na svojim vratima dočekaju sina, kćerku, unuče, i prijatelj prijatelja.
Neka stisnuta ruka počela je konačno da se otvara i da daje, a izdašni u davanju počeli su još više da daju.
Ukočena koljena povremenih klanjača počeše se na namazu pokorno savijati, i sve niže do sedžde tog najvišeg stepena u poniznosti pred Allahom, a usta progovoriše glasovima harfova Kur'ana i molećljivo dovama, i dovama zahvalnicama, i dovama traženja smiraja, izlaza i spasa.
Dakle, sve ovo lijepo, dobro i korisno, i obračun sa lošim, ružnim i odvratnim dešava se upravo u Ramazanu. U gladi i žeđi našoj, u smirenosti kroz odricanje od užitaka stomaka i stišanih vatri strasti, sve sa Ramazanom u čovjeku upokoreno je i usmjereno prema Allahu, prema milosti Svemilosnog, Dobročinitelja Milostivog.
Stoga, smognimo snage da ono ružno i griješno čega smo se blagoslovom Ramazana odrekli da nakon Ramazana ne počinjemo ponovo činiti; a ono što smo kod sebe popravili, i u čemu smo se popobljšali da zadržimo i na dalje, da ne izdamo sami sebe i sebi iskvarimo nakon što smo bili u Ramazanu tako dobri i uspješni.
Pogledajmo oko sebe, posve smo različiti. Mi nismo, niti snagom tijela, niti snagom pameti, niti znanjem, ni srcem, ni dušom isti. Jedni su nestalni, kratkog su daha, nestabilni, slabašni i nemoćni, a drugi su postojani, uporni, stabilni, jaki i izdržljivi. Ali, zajedničko nam je: svi smo mi muslimani jer pripadamo istoj vjeri islamu. Zato ne budimo sudije!, ne sudimo strogo, ne osuđujmo, i ne presuđujmo, nego budimo učitelji i liječnici!, pa poučimo, savjetujmo, pomažimo, liječimo, podržimo jedni druge!
One slabe između nas, što nisu bili kadri da osjete, uživaju, i okoriste se darovima Ramazana, potrebno je privesti Putu, pomoći im ispeti se na Pravi Put na kojem treba svi zajedno da se nađemo i na kojem ne stojimo, nego se krećemo. A za ovo je potrebno njegovati islamsko bratstvo i sestrinstvo i uistinu postati braćom i sestrama. A to je biti staložen, pouzdan, obazriv, imati ljubav i biti uvijek na pomoći bratu i sestri. Ne biti sebičn, ohol, samoživ i obijesan nego otvoren, spreman dijeliti i na usluzi jedni drugima. Jaki od pomoći slabima. Biti potpora i pomagalo potrebnima, upravo onakvi kako to od nas Kur'an traži i zapovijeda nam:
„Ti idi Pravim Putem kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite!“ Kur'an, Hud, 112.
I također: „Zato pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje“...Kuran, Eš-Šura, 15.
Oni vjernici koji za sebe drže da su uspjeli uporno žele od ibadeta za sebe sve više i više, i redovito upadaju u zamku množine u količinama, i u brojevima. A od nas se zapravo ne očekuje ništa više nego samo onoliko koliko je izvršenje propisanih nam obaveza i dužnosti u našoj stalnost, stabilnost i upornost u vršenju.
To je hod vjernika na putu bez zastoja i odustajanja. To nije hod izolovanih, razjedinjenih, samoživih nego je to hod Zajednice. Zato trebamo krećući se neprestano se osvrtati na one pored i na one iza sebe, na one koji stoje, na one koji teturaju i padaju, i nemoćni zaostaju. Budimo oni koji bodre, i ruka dobro uočljiva ispružena da pomaže.
Ramazanu ne treba ništa niti dodavati, niti oduzimati. Učinjen je moćnim da nas očisti i preporodi, i kao prava mjera za čovjeka u svakom pogledu sveukupne njegove snage i moći! I zato, čovjek bi, preuzimajući na sebe nepotrebne terete, brzo se umorio, posustao, ili odustao. Tako, u jednom hadisi-šerifu prenosi se od Abdullah ibn Amra r.a. da je rekao:
„Allahov Poslanik saws bio je obaviješeten o tome kako sam se zakleo rekavši: 'Tako mi Allaha, danju ću postiti, a noću ću klanjati, i ovako ću činiti sve dok sam živ!'; pa sam mu potom potvrdio gornje riječi: 'Da rekao sam, o ti koji si mi draži i od moga oca i od moje majke!'; a on mi reče:'Zaista, ti to nećeš moći izdržati! Zato posti, ali i jedi, klanjaj, ali i spavaj!“... (Buhari, 6791; Muslim, 9511)
Ne samo da je važno biti na Pravom Putu nego je važna i ta naša nepokolebljivost i stalnost u vršenju onoga što nam je naređeno, i postojanost u izbjegavanju onoga što nam je zabranjeno. I potom, rasti u svome poboljšanju, pa tako sa svakim novim Ramazanom postajati promaknutiji za koji stepen naviše, ali nikada sam nego zajedno šireći i dijeleći međusobno blagdati vjere. Posebno oni između nas koji su znani i u posjedu su dovoljno vremena, a takvi su zbilja i rijetki i počašćeni su, umjesto činjenja dobrovoljnog ibadeta na koji ih neki pozivaju, držimo da im je mnogo korisnije utrošiti to raspoloživo vrijeme na svoga bližnjeg pomažući mu da se i on odvaži, uspravi i uđe u društvo pobožnih, radinih i dobročinitelja. Imajmo na umu, i ne zaboravimo: Nakon ibadeta Allahu slijedi biti koristan po čovjeka!
Naš put islama neka teče lagahnim tokom, neusiljeno. Onakvim tokom kakvim je tekla i postupnost u objavi Kur'ana Časnog i životna događanja ljudi prve Muhammed a.s. zajednice. To su bili životni izazovi, pitanja i odgovori na njih išli su Kur'anom na nčin: Čovjeku se dogodilo, i čovjek pita, a Gospodar mu Kur'anom odgovara. I zato, ne samo da je sa svakim Ramazanom bivalo listova Kur'ana sve više, i više, nego je sa svakim Ramazanom kroz dvadesettri godine poslanstva brojnost muslimana rasla, ali jednako u njima i vjera je jačala i rasla sve do njenog upotpunjenja. Tako su se Objava i oni koji je slijede kretali zajedno ruku pod ruku rastući u broju i u snazi vjere. Upravo onako kako to Allah dž.š. odgovara nevjernim provokatorima koji pitaju: Zašto Kur'an u cjelini nije spušten odjedamput nego postupno?
„A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i mi ga sve ajet po ajet objavljujemo!“ Kur'an, El-Furkan, 32.; „Da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao.“Kur'an, El-Isra', 106.
I tako se Objava utkivala u biće čovjeka Poslanikove as generacije polagahno. I istim načinom lagahno, u malim obrocima, ali bez zastoja Objava je u stanju da izgradi čovjeka i zajednicu i danas, i u svakom drugom vremenu, samo se treba valjano posvetiti i Objavi i čovjeku, a ovo nam se čini odviše teško, gotovo nemogućim, a nije to tako!
Dakle, kada pitamo: Kako dalje poslije odlaska Ramazana? onda je to, po nama neprekidno ići hodom malih koračaja, godinama dugo, tokom cijelog života, svaki puta osnaženi blagodatima Ramazana, i sa svakim novim Ramazanom postajati čvršćim u vjeri i boljim u bratsko-sestrinskom i uopće ljudskom saosjećanju i saradnji.
Na kraju, zadivljuje nas uvijek iznova život naših nana i djedova, taj harmonični sklad ibadeta, rada, ljudske bliskosti i života u sporom protoku vremena; život u smirenosti, kada se imalo dovoljno vremena za posvetiti se Bogu, biti posvećen radu, sticanju znanja, održavanju bliskih veza punih topline sa rodbinom, prijateljima i komšijama. I istovremeno vidimo same sebe, u posve drugoj slici života, u ovom sadašnjem, našem brzom protoku vremena, u pustom životu bez smiraja i životu pod stalnim pritiscima, i u našoj nemoći da se izađe iz nametnute nam kolotečine i bude se svoj i neovisan, i drugačiji barem za kratko kako bi se posvetili ibadetu, samima sebi, bračnom drugu, djeci, sebi dragim ljudima...
Tako evo i ovaj Ramazan. To je bila naša prava trka i borba sa vremenom i postignućima u kući i u radu sa djecom, sa postignućima na radnom mjestu, u školi, zanatu, na fakultetu, i istovremeno bila je to borba da se domognemo barem malim dijelom blagodati iz ponuđenog preobilja darova Ramazana. Zbog svega ovoga, sve češće nam se javlja podsjećanje i sve više se saživljavamo sa riječima Allahovog Poslanika a.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. a koje glase: „Vi živite u vremenu u kojem ako bi deseti dio vjere ostavili doživjeli bi propast; a zatim, doći će vrijeme u kojem ako bi se njen deseti dio sproveo, bit će se spašeno!“ (Sunen, Tirmizi, 2436)
Iskreno se nadamo i vjerujemo: Uspjeli smo!, i stoga, nadamo se: Spašeni smo!, jer smo, unatoč svemu, mnogo više od desetog dijela vjere sproveli, i zato, s punim pravom vam od srca upućujemo srdačne čestitke za kabul Ramazani Šerif, i sretne dane mubarek Bajrama.
Povratak na arhivu
