„Zbilja, oni koji te dozivaju izvan soba – većina njih ne razmišlja. A da su se oni strpjeli dok im ti sam izađeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i milostiv je.“ Kur'an, El-Hudžurat, a. 4-5
U citiranim ajetima Kur'an brzoplete, one što ne razumiju i ne razmišljaju opominje da podizanjem svojih glasova i dozivanjima ne remete mir kuće Allahovog Poslanika a.s.
Kuća, dom, stan, to je omeđen i zatvoren ljudski prostor boravka, obitavalište, sklonište, mjesto stanovanja i življenja u koje se čovjek zatvara i sklanja od vanjskog svijeta u mir i sigurnost.
Ispred, i više od toga nego što su to njeni zidovi i prostori, sobe, vrata i prozori i namještaj jesu ljudi koji kuću nastanjuju i u njoj žive. Ona je mjesto života, i čovjek stambeni prostor unajmi, kupi, ili izgradi kako bi u njemu pronašao sigurnost i obezbijedio potrebnu intimu za sebe, svoju ženu i svoju djecu.
Ehli-Bejt su Stanovnici Kuće – Poslanikova saws porodica. To su Muhammed a.s., njegova kći hz Fatima, njen muž h Alija i sinovi njihovi h Hasan i h Husein. O tome kakvi su im bili prostori stanovanja neznatni su zapisi. Ali, njihovi životi i sudbine oslikani su živim bojama poput njihovih srdačnih susretanja, razgovora sa Poslanikom saws, primanje savjeta i upota od njega kao i neposrednog promatranja Poslanikovog a.s. rada i ponašanja, te njihovi odnosi izvan Porodice, u javnom prostoru, i u društvu ashaba – časnih drugova Allahovog Poslanika a.s.
Ti njihovi životi u neprekidnom druženju sa Poslanikom saws koji je ljepotom svoje duše činio da ga Porodica bezpogovorno slijedi, a da pri tome on ne povrjeđuje niti unižava nego naprotiv uzvisuje dostojanstvo svake osobe. Zato, Enes r.a.sa ponosom ističe godine u kojima je služio Poslaniku a.s. uživajući poštovanje i počasti kakve inače po običaju ne pripadaju onima koji služe. Kuća je prostor intime, u njoj živi naš život i mi sa njime, tamo je naše rađanje, naš temelj, naš odgoj, prva škola života. Tu su naša radost, naše boli, sukobljavanja, nesporazumi i sporazumijevanja, naš napredak i naš rast. Tamo žive naša sjećanja, naša prošlost kao i naši snovi, maštanja, nade i planiranja. U njoj se traži i dobija utjeha i podrška, liječe se rane života.
Tamo se rađa, održava i širi ljubav, pruža nesebično potpora i podrška. Ispod njenog krova su oni kojima se sa punom sigurnošću i povjerenjem odaju naše i najskrivenije tajne jer tu su oni na koje se računa kada smo u radosti i žalosti, u veselju i tuzi, u usponu i padu. I sam Muhammed a.s., uplašen pojavom meleka Džibrili Emina u povodu silaska Prve Objave, sav u strahu i drhtanju smiraj je potražio u kući, uz svoju vjernu družicu h. Hatidžu.
U kući se rađaju, podižu i odgajaju naša djeca koja se formiraju u zasebne osobe i potom napuštaju roditeljsku kuću i počinju samostalne svoje živote noseći u sebi pečat kuće, jedan trajno urezan, neizbrisiv trag prepoznavanja po kojem se osobe raspoznaju: ko su, i iz koje i kakve kuće su potekle.
U kući umiru naši najmiliji, sa njima se opraštamo i rastajemo u boli i tuzi, da bi potom, naši umrli ostali živjeti sa nama u našim sjećanjima po onome kako su živjeli, i šta su na mlade prenijeli. Oni žive preko emaneta koji se sa starijih prenose na mlađe. I zato unutar-porodični prenos vjere, vrijednosti i običaja sa starijih na djecu i unuke neobično je velika i odgovorna zadaća kojoj valja udovoljiti.
Prvotno značenje kuće jeste mjesto života, boravka, stanovanja, okupljanja i sjedinjenja. Kada hoćemo reći da nam je kod nekoga lijepo i ugodno onda kažemo da nam je „kao u rođenoj kući svojoj“; a kada se s posla, ili sa daleka puta vraćamo svojoj kući srce ozrači radost. Kod Arapa naći ćemo izraze: „darun“, „bejtun“, „sekenun“, „menzilun“ i u prebogatom arapskom jeziku još niz drugih izraza za različita poimanja stambenih prostora jednako svakome dragih od onih najskromnijih kućeraka do raskošnih vila. Rimljani za kuću kažu „domus“, a nju ustanovljava „dominus“ – „gospodar kuće“ glava njena; a kod Grka „oikos“ označava i kuću i svo pripadajuće imanje i upravljanje imanjem.
Kuća sama po sebi, po njenom unutrašnjem uređaju, priča priču o vlasniku njenom i o onima koji je nastanjuju. Tako danas primjećujemo da naše kuće, sve više i više gube tako potrebnu stabilnost i mir. U njima se umanjilo slavljenje Allaha i cijenjenje njene kućne čeljadi, a u prednji plan ističe se kuća kao objekat i unutar nje stvari. Postupno naša kuća prestaje biti prvim učilištem i praktikovanjem vjere i obreda i sve više se to seli na izvanjsko, na ustanove džamije, mesdžida i mekteba. I čim se počelo gubiti neprekidno prisustvo ibadeta, savjeta i moralne upute, to je počeo duh topline i mira iz nje odlaziti.
Prije bi se reklo da naše kuće počinju nalikovati na moderna, hladna, bezlična stanovanja u koja se čovjek svraća tek da se odmori, da se nahrani, i tijelom i odjećom pripremi na izlazak izvan kuće bez nečega što je veće i značajnije od tijela i materije. Svakom, a posebno ovom nesmirenom čovjeku današnjice, nasušno je potrebno oživjeti kuću u smislu mjesta ibadeta i su-odnosa kako bi kući vratili snagu koju pružaju vjera i toplo zajedništvo članova neposredovano materijalnim interesima osim posve iskrene ljubavi i saradnje.
O krizi kuće i stanovanja piše i Martin Heidegger kao o krizi neumjeća i neznanja života u mirnoći i istinskoj posvećenosti i brizi oko nečega i nekoga, a ne kao o krizi prostora. U čovjeku vlada neka prijeteća nesmirenost. On rado napušta kuću i izlazi vani, u javni prostor tragajući i ponašajući se upravo tako kao da će on izvan svoje kuće, pronaći istinsko društvo, orijentaciju i smiraj. Kuća treba prvenstveno da pruži čovjeku mir, da mu obezbijedi prostor za predah i odmaranje od vanjskog koje ga pritiska, smara, troši i crpi.
U pravilu, u kući se odmaramo, obnavljamo energiju i spremamo se na susret sa vanjskim svijetom kako u fizičkom, tako i u duhovnom i emocionalnom pogledu. U kući moramo osjetiti i naše tijelo, i našu dušu, i naše srce i naše odnose sa najbližim i najdražim. Zato, stanovati u kući znači su-stanovati, imati su-odnos izravan i čist. Naša izvanjska držanja mogu biti i naštimana i prikrivena ali u kući sve maske padaju,oslobođeni smo i posve jasni i otvoreni u prepuštanjima jednih drugima unutar kuće. I stoga, potrebno je koliko se otvoriti jedno prema drugome unutar kuće, toliko i još više potreban nam je iskren su-odnos sa Allahom i Kur'anom.
Zapravo, kuća muslimana to je prostor koji nalikuje mesdžidu jer se u njoj čovjek i njegov Gospodar Uzvišeni kroz ibadet susreću putem i načinom čovjekove pokornosti i predaje svome Gospodaru, kroz intimno obraćanje Allahu izrazima pohvale, zahvale, iskazivanja sreće i zadovoljstva darom islama, u molenju, u traženju oprosta pokajanjem i obećanjima nevraćanja na grijeh. I stoga, kuća ne smije izgubiti ta svoja najvažnija, primarna svojstva da zrači vjerom i pruža mir i intimnu i toplu vezu sa Gospodarem Uzvišenim, i također čvrstu povezanost, otvoren odnos saradnje, i međusobnog ispomaganja svih njenih članova zajedno.
Izaći iz islamom prožete kuće to je za svakog njenog člana gaziti posve sigurnim korakom idući u susret svijetu naoružan osjećajem sigurnosti čvrstog oslonca posjedovanjem vjere koja je sidrište, duhovni i moralni izvor i orijentir, i istovremeno osjećati toplinu zbog pripadanja svojoj najpouzdanijoj grupi sakupljenoj pod krovom svoje kuće. Mi vidimo, doživljavamo, i osjećamo i to da kuća može biti privlačna, a može također djelovati i odbojno.
Ona može biti gostoljubiva i srdačno gostoljubiva, ali također i hladna, negostoljubiva, siva, tužna, da odiše dahom hladnoće i pustoši, naprosto tegobna i odbojna. Ona kao što zna biti mjestom čvrste i stabilne grupe prožete ljubavlju i ispomaganjem, zna postati mjestom sukobljavanja, svađe i razdora, prostor iz kojega se odlazi i koji se rado napušta. Muhammed a.s. kuće u kojima se ne njeguje osjećaj vjere i morala upoređuje sa zadahom smrada i hladnoćom groba, pa veli:
„Ne pravite od svojih kuća mezarove!“ (Muslim)
Dalje, ne dozvolimo da naše kuće razara sve prisutnija sloboda bez ograničenja, besciljno putovanje kroz život bez orijentacije i kompasa. Opasni duh koji se uvlači pod krovove naših kuća sa parolama: 'svi smo pod istim krovom kuće jednaki','mi smo zajednica posve ravnopravnih', 'ne priznajemo autoritete' ozbiljno prijeteći da kućnu čeljad muslimana pretvori u rasturenu družinu. Islamska kuća posjeduje čvrsto povezane osobe u rasporedu, po ulogama i zadacima, hijerarhijski poredane.
Unijeti u kuću duh islama znači postaviti svakog od članova na njemu pripadajuće mjesto. Islam vraća u centar autoritet oca i autoritet majke koja je na jedan uljuđen i dostojanstven način prihvatila muža za glavu i starješinu kuće.
A oba roditelja svojoj djeci, u zavisnosti od starosne dobi i njihovih sposobnosti, dodjeljuju im pripadajuće im uloge, zadaće i odgovornosti i određuju im mjesta kako bi se u kući zadržao potreban hijerarhijski ustroj, i potreban red da bi se život u njoj islamu podredio, i da bi se u kući odgojili čestiti vjernici čvrste vjere bez kompleksa sa sposobnošću da vjeru praktikuju i da je brane, sa ponosom noseći svoj islamijjet; da se uče islamskom moralu i moralnom ponašanju; da daju i dijele ljubav, da su čestiti komšije, osposobljeni za korisno djelovanje u svojoj vjerskoj zajednici, i šire u društvu i državi kao njeni svjesni i korisni građani; i uz to obrazovani, vješti i komunikativni; da imaju jasne stavove i ciljeve, motivirani prema radu i postizanju uspjeha, humani i spremni na odricanja, pomoć i ispomaganje potrebnih. A da bi se sve ovo rečeno postiglo priznat ćete potrebna je svjesna i stabilna islamom prožeta kuća.
Povratak na arhivu
