„Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti.“ Kur'an, Et-Tur, 21
„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre...“ Kur'an, Et-Tahrim, 6.
Dragi i poštovani roditelji,
potrebno je da znate, i potrebno je da postanete posve svjesni toga: da je vaš posao podizanja i odgajanja naročit i blagoslovljen.
Naime, u svome prostoru stanovanja u kojem je zasnovano i održava se porodično gnijezdo, vršeći svoju roditeljsku zadaću, vi dajete primjer i prvi ste učitelji svome djetetu za sve. Vi roditelji, svojim radom nastavljate započeti posao izgradnje ljudskog bića. Allah je Svojom milošću dao odabran poklon vama da u uzvišenom poslu na oblikovanju osobe učestvujete i vi roditelji i to sa svojim najvećim doprinosom. Tako je svakom od roditelja, posebno u ranom i srednjem dječijem dobu, dato da svojim uticajem, nastojanjima, radom i naporom učestvuje sa najvećim udjelom u formiranju ličnosti djeteta.
Dok je za mladunče životinje dovoljno da posjeduje fizičke uvjete, i ono potom sa svojom zrelošću postaje potpunim bićem životinje onakve kakva ona jeste u milenijuski dugom svome trajanju bez i najmanje sumnje da ona može postati neko posve drugo biće, to se za čovjeka ne može reći.
Podići i izgraditi čovjeka, to najsavršenije i po svemu posebno biće, teče sporo i vrlo teško da bi se formiralo u zrelu, jedinstvenu, zasebnu ličnost. Pored uvijeta za fizički opstoj i razvoj čovjeku je potreban i rad na njegovom intelektualnom, mentalnom, duhovnom, kulturnom i socijalnom odgajanju i pravilnom orijentisanju. Rad na odgajanju to je trud, nastojanje i briga koji nikada ne prestaju.
Čovjek neprekidno, i onda kada odraste, od svoga rođenja pa do svoje smrti mijenja se, razvija, i bogati u znanju i spoznajama, u svojoj kreativnosti i maštovitosti, a također i u vjeri i uvjerenju putem duhovnog rasta, kao što se neprekidno razvija i jača i u moralu i odnosu spram ljudi i svijeta. To je jedan stvaralački proces stalnog ulaganja truda i napora.
U pozitivnim nastojanjima prema idealu čovjek raste u sve većeg i većeg čovjeka; ili idući u obrnutom smjeru on se spušta, i unižava i postaje sve manjim i ništavnijim čovjekom. Zato se kaže da je čovjek jedino od svih stvorenih bića koje može i da omahne, da iznevjeri i promaši svrhu i cilj svoga postojanja, i da može da „odbije da bude ono što jeste!?“ (A. Camus)
Stoga, tokom cjelokupnog procesa izgradnje, odnosno očovječenja čovjeka, roditelji imaju tu prvu, najvažniju, i presudnu ulogu da postave temelj koji će ga, kroz cio budući život, sve do posljednjeg životnog daha, odrediti kao ličnost. Upravo zato, vi roditelji uzori ste i učitelji od presudnog, neprocjenjivo velikog, zapravo od najvećeg značaja po biće djeteta.
Pa ipak, unatoč ovome, mnogo je roditelja koji su iznevjerili svoju najvažniju zadaću i obavezu. Nisu svojoj djeci posvetili dužnu pažnju, i svoje vrijeme da bi ih odgajali. To vrijeme pretvorili su u nepovratni gubitak i štetu po same sebe i svoju djecu posvećujući ga jeftinim zabavama, borbi za više novca, ili jednostavno lijenstvovanju.
A odgoj se vrši i onda kada ne znamo da smo u ulozi odgajatelja. To su oni opetovani naši postupci koji su prerasli u naše navike i sa nas prelaze i na našu djecu. Djeca poput spužve upijaju u sebe i naše dobre i one loše navike; dakle, sve što vide, čuju i osjete.
Posmatrajući porodični život kod naših mladih porodica uvidjeli smo, prisutna je, velika raznolikost u životima porodica bez da među njima postoji poveznica koja sadrži osnovne islamske elemente po kojima se muslimanska porodica izdvaja iz posvemašnje sekularne tipičnosti, i čini je islamski prepoznatljivom. Tako se u modernim porodicama primjećuje neujednačenost u pristupu odgajanja djece. Najviše je tu riječ o spontanom i nepromišljenom, bez plana i koncepta.
Radi se o 'odgajanju usput', ili se odgojne mjere primjenjuju kasno, ili istom onda kada je nužno reagovati jer je iskrsnuo problem, ili se loša navika ukorijenila u djetetovom ponašanju. A dobro je znano, po narodnoj mudrosti: „Jedna muka nauka, a sto muka oduka.“ i „Lakše je spriječiti nego liječiti.“ Iskustva posve jasno pokazuju da ukorijenjeno pogrešno, ili negativno, veoma je teško ispraviti, odnosno otkloniti.
Ilustracije radi navodimo primjer ponašanja djeteta u dvije mlade muslimanske porodice. U jednoj porodici pripremamo se za namaz i dvogodišnje dijete stere svoju malu serdžadu i radosno stupa u namaski saf jer naučeno je da posmatra roditelje i sestru u zajedničkom namazu. A u drugoj porodici, također dvogodišnje dijete, svojom čašom kucka u čašu gosta i nedovoljno razgovjetrno kaže „Živio!“ jer je naučeno da vidi nazdravljanje i opijanje alkoholom od svojih roditelja.
U oba primjera radi se o opetovanoj, uobičajenoj radnji na koju roditelji najčešće ne obraćaju pažnju, ali dijete je vidi i čini je aktivnim imitiranjem upijajući u sebe sve iz svijeta u kojem živi.
Na sve načine na koje dijete uči bilo da je to gledanjem i promatranjem, slušanjem primanjem riječi i tonova, putem postavljanja pitanja, putem čitanja i pisanja, izvršavanjem zadataka, pomaganjem roditeljima u radu, učenjem kroz igru, roditelji su dužni i odgovarati načinom svoga učestvovanja, odnosno aktivnim uključivanjem i komuniciranjem.
Kada je riječ o vizuelnom načinu učenja roditelji bi morali biti upućeni i svijesni da su i otac i majka, njih oboje, model koji se slijedi i slijepo oponaša i stoga je svaki od roditelja dužan biti svojim držanjem i postupkom takav model koji daje ispravan primjer. Ne zaboravimo, naučno je utvrđeno da čovjek i do 40 procenata od svojih ponašanja čini mehanički, po automatizmu, bez razmišljanja, prosto tako što su mu postala svakodnevnom navikom. Zato je važno da dijete usvoji što više pozitivnih navika prenesenih od svojih roditelja koje će vremenom biti i navikom kod djeteta.
A kada je u pitanju govorenje također se mora uzeti u obzir prisustvo djeteta čuvajući svoj jezik neuprljan ružnim govorom, ogovaranjem, lažima, psovkama, povišenim tonom, i galamom kako bi u dječije uši ulazio topao i blag govor lijepih i iskrenih riječi što će blagotvorno djelovati na njegovu dušu postepeno postajući sastavnicom njegova života.
Dalje, dijete tek poima svijet i veoma je znatiželjno i radoznalo da mu se svijet protumači pa će savjestan roditelj posve ozbiljno, pun razumijevanja i strpljenja potruditi se da djetetu na njemu shvatljiv način odgovori na, za odraslu osobu prosta ali za dijete veoma važna pitanja kojima ono pita svoga roditelja. Dakle, ne suzbijati nego podsticati dječiju potrebu za saznanjima putem postavljanja pitanja i vašim davanjem odgovora.
U pogledu saznanja i spoznaje knjiga neka bude nezaobilazan medij a ovo podrazumijeva oduzeti djetetu vrijeme od prevelikog gledanja u ekran i to vrijeme posvetiti knjizi. Knjige pomažu da dijete koje zavoli knjigu i čitanje postane vremenom čovjekom širokih vidika, čovjekom koji misli, razvija svoju maštu iz koje raste kreativnost i inventivnost, čovjek mudar, znan i rječit.
Između svih knjiga, roditelji su dužni naglasiti Kur'an kao knjigu iznad svake druge knjige. Neka ga djeca najprije zavole kroz melodično učenje Kur'ana slušajući učače Kur'ana, a poslije njegov sadržaj prezentirati djetetu putem Kur'anskih kazivanja. Kur'an držati pred očima djeteta, slušati njegovo izvođenje u originalu i prijevodu kako bi blagotvorno djelovao njegov uzvišeni sadržaj na um, srce i dušu djeteta jer Allah veli da je on:
„Pouka od Gospodara, i lijek za vaša srca, i uputstvo i milost vjernicima.“ Kur'an, Junus, 57.
Svjesni roditelji ne potpadaju pod 'servis dječijih prohtijeva' i oslobođeni su neprekidnog udovoljavanja željama djeteta. Djetetu treba, shodno uzrastu i sposobnosti, postavljati zadatke i naučiti ga na uredno izvršenje zadataka. Tek na osnovu izvršenog zadatka pokazati mu kako se pohvala i nagrada ne dobijaju za badava nego ih se mora zaslužiti. Jednako tako i kaznena mjera mora se obrazložiti djetetu i pokazati mu da ona ima svoju osnovanost i opravdanost, a ne da to bude tek tako 'istresanje' svojih ljutnji i neraspoloženja, ili stresa i svojih frustracija na dijete koje ispašta a nije mu jasno zbog čega.
Ukratko, biti odgovoran roditelj to nije primjereno svakom paru. Odgovorno roditeljstvo prvenstveno podrazumijeva da majka i otac djeluju usaglašeno, da su potpuno svjesni svoje odgojiteljske uloge za koju snose odgovornost za svoje dijete, i da su također svjesni i svoje odgovornosti pred Bogom i u društvu u pogledu odgajanja djeteta što je daleko više nego li samo staranje o tome da dijete ima kvalitetnu zdravstvenu i higijensku brigu i zaštitu, hranu, odjeću, obuću i udoban stan. O bitnoj razlici u ovom pogledu slikovito govori moderna izreka koja glasi: „Lahko je dijete ugojiti, ali ga je teško odgojiti!“
Odgovorno roditeljstvo podrazumijeva kvalitetnu pripremu prije svega u pogledu znanja iz vjere i nauke, i vrlo predan rad koji počinje već sa saznanjem o začeću djeteta i teče po njegovom rođenju kroz dug i dramatičan period djetetovog djetinjstva i mladosti, sve do njegovog osamostaljenja, i uz ovo držati neprekidno vezu sa Allahom molenjem i traženjem da trud i nastojanja roditelja urode željenim plodom.
Povratak na arhivu
