„O ljudi, Dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i mi vam objavljujemo Jasnu svjetlost!“ Kur'an, En-Nisa', 174.
Živimo u vremenu u kojem se naročito ističu čovjekova sloboda popraćena oslobađanjem od stega sa bilo koje strane i od bilo koga. Ističe se nezavisnost u određivanju vlastitog puta, samostalnost u donošenju odluka, forsira se oslobađanje od ovisnosti o tuđem sudu i usmjeravanju. Podstiče se čovjeka da radi po svome šta hoće, kad hoće i kako hoće, da se ne osvrće na druge, da ukoliko ikako može nikome da ne polaže račune. Naglašava se da čovjek treba da se uzdigne do nivoa svoje nezavisnosti i da pod svaku cijenu izgradi vlastiti svijet svoje samostalnosti i još uz to da dosegne i visok nivo samopouzdanja.
Prateći ovakvu recepturu, najčešće facebook savjetnika, pedagoga i psihologa, tih modernih gurua za koje pojedini mladi drže da su nadrasli vjerske autoritete: ulemu, imame, svećenike, teologe i filozofe, vidimo mnogo tih mladih ljudi da su zapali u ćorsokake svoje izgubljenosti. Postali su dezorijentisani, i bez jasno određenog pravca i bez čvrsto postavljenih ciljeva. Izrodili su se u svijet izgubljenih duša i otvrdlih srca.
Ovo bi se donekle i ostavilo po strani kao sporedno, da ono sve više ne jača i prerasta u široku negativnu pojavu na društvenoj sceni. Životna realnost nam pokazuje i onu drugu, slabo osvijetljenu stranu. Ona ukazuje na to da pretjerana sloboda redovno završava u neslobodi, a težnja ka neograničenoj samostalnosti izrodi se u svoju suprotnost, u robovanje i ovisnost o vještim manipulatorima ili o različitim oblicima ovisnosti o poroke i idole modernoga doba, i pri tome samopouzdanje se gubi i ustupa mjesto neurozama, aneksioznosti i strahu. Potrebno je ozbiljno se zapitati od čega se to čovjek želi osloboditi, i u kojem polju on želi svoju samostalnost? I ubrzo ćemo doći do odgovora da bi zapravo čovjek htio biti apsolutno slobodan, da samostalno vlada i upravlja bez ikakvih zadataka, obaveza i odgovornosti?! A takve slobode i nezavisnosti nema.
Islam uči i poziva da sloboda i odgovornost idu ruku pod ruku jedno sa drugim. Koliko vlastitim udjelom daješ izvršavajući povjerene ti dužnosti i zadatke, koliko doprinosiš, toliko ti i pripada, i u tolikoj mjeri osvajaš prostora za svoj ugled, za slobodu i nezavisnost.
Od temeljne je važnosti, već u ranom djetinjstvu učiti, razvijati i dovesti u ispravan odnos osobu spram Božijih naredbi, zabrana, propisa, i naglasiti tu čovjekovu trajnu upućenost na rad, zadatke, savjesno njihovo izvršavanje, i da je ljudsko djelovanje podložno sudu procene i odgovornosti. Ovo se proteže i na državu i njene zakone, na radni ugovor, rad i radni kolektiv, i posebno na svoje bližnje, roditelje, braću, sestre, rod, bračne drugove, komšijsku i džematsku zajednicu i ljude uopće, kao i naš odnos spram okoline, žive i nežive prirode. Dakle mi smo uvijek i za stalno u nekoj vrsti odnosa, sudjelovanja i odgovornosti. Ovo je posebno važno u pogledu historijske perspektive, a to je: Šta u naslijeđe ostavljamo, i kakve generacije, koje su nam u povjerenje date, odgajamo i iza sebe ostavljamo?
Samo kroz naš odabir i opredjeljenje, kroz ispravan rad i naše ispravne odnose uspostavljaju se potreban red i ravnoteža u zajednicama, društvu, i u prirodi. Ovu ravnotežu jedino čovjek zna da poremeti i izazove nesreću, nered, i kataklizmu. Zato je veoma bitno ne izgubiti sliku ideala čovjeka, zajednice i društva koju daje islam ne gubeći ga ni za čas sa horizonta naših želja i težnji i stremiti njegovom ostvarenju.
Pozivajući se na citirani 174. ajeti-kerim iz sure En-Nisa podsjećamo da ovdje, za posljednju Objavu Allah koristi dva izraza: Burhan -„Dokaz“ kao pouzdan sadržaj i put u koji se ne može sumnjati, niti se on kao takav može pobiti; a drugi izraz je: Nurun-mubin -„Jasna svjetlost“, kojim izrazom se Kur'an predstavlja kao onaj koji razgoni tmine neznanja, i tmine zabluda idolopoklonstva nudeći čovjeku jasnu svjetlost što obasjava put Istine.
Nezavisnost o kojoj se danas toliko mnogo govori potrebna je jer je pozitivna. Ona oslobađa od iskorištavanja i manipulacije. Ona daje priliku da se ispolji čovjekova umnost, sposobnost, i vještina. Nezavisnost pruža podstrek za napredovanje, čuva dostojanstvo čovjeka da slobodno misli, preuzima odgovornost i odlučuje, da se uhvati u koštac sa izazovima i da ih rješava. Međutim i ona kao i sloboda ne smije preći dozvoljenu crtu i da završi u hladnoći, odvajanju, u oholosti i nadmenosti.
Od vjernika i vjernice se očekuje da slobodu, nezavisnost i samopouzdanje grade uz priznanje vrhovnosti Allaha, Jedinog Svemogućeg i Svemoćnog. Da upokorenjem i svođenjem na mjeru najprije sebe, pa potom svega drugog u odnosu spram jedinoga Allaha, i sa visoko na jarbolu uzdignutim La ilahe illellah – „Nema božanstva sem Allaha“ sve drugo, pa i samoga sebe vrate na mjeru i potčine Njegovoj džellešanuhu veličini. Tek istom tada u čovjeku splasne uzgoritost i javlja se potrebna razboritost, skrušenost, skromnost, čvrst oslon na Allaha i strah pred Svevišnjim Gospodarem.
Preneseno je od Ebu Umamea da je slušao riječi Allahovog Poslanika saws kako savjetuje nekog čovjeka ovako mu govoreći:
“Reci! 'Gospodaru moj, molim Te, da duša moja s Tobom nađe smiraj, da vjeruje u susret s Tobom, da bude zadovoljna sa Tvojim određenjem, i da bude zadovoljna sa Tvojom nagradom!'“ (Et-Taberani, Hafiz Ibn Asakir)
Redovito izgubljenost u duhovnom i moralnom smislu pokazuje da nije napravljen pravi odabir. Najviši stepen slobode jeste učiniti pravi izbor i opredjeljenje. Sloboda i nezavisnost i postizanje samopouzdanja postižu se kada se rado, dobrovoljno, svim svojim bićem povinujemo i predamo uzvišenom Putu. Put koji je Allahova datost darivanjem izvan nas samih, ali koju datost i dar, u potpunosti, sa punim pouzdanjem prihvatamo. To je usljed spoznaje ispravnosti i uz saznanje da naš odabir i služenje daju nam za uzvrat mnogo više od onoga čega se odričemo, i onoga što smo sebi uskratili.
Priznati moramo, danas je sve teže posve se predati putu islama jer izvanjske sile koje ometaju punu posvećenost i potpuno predanje su odveć jake i porobljavajuće. Zato, s pravom je rečeno najveća nesloboda je zapravo u nama samima, u zarobljenosti u mrak i tamnicu naših uskih izmanipuliranih misli, zarobljenih srca i obamrlih duša. Od tuda se rađaju i zavedenost, i neznanje, licemjerje, formalizam u vjeri, preveliki ego, pogubna oholost i bezosjećajnost, te težnja ka bezgraničnoj slobodi.
Stoga, iako se naoko živi životima pobožnjaka nedostaje onaj potrebni odraz u stvarnosti, trag u moralnom i socijalnom ehu naše pobožnosti. Naprotiv, pod svaku cijenu hoće se nada u očekivano džennetsko sutra uvući u ovo prizemno i prolazno zemaljsko danas. Čovjeka se uporno i na svakom mjestu uči da se sreća mjeri cifrom na računu, a novac služi gotovo u cjelini za udovoljiti svome velikom i nezasitom 'Ja'. Odmor ne služi za obnovu snage za novo radno sutra nego je u svrhu razmetanja, pokazivanja i nadmetanja u dugom lijenstvovanju na prestižnim destinacijama. Novcem se kupuje ime i ostvaruje nadmetanje i postiže nadmoć. I sve to za čime moderni čovjek žudi, to željeno čemu teži, da bi to postigao, on se dodatnim radom i nastojanjem sve više muči, i daje napora, i on tako ostaje i dalje neslobodan, zarobljen, u novom obliku neslobode, služenja i robovanja. To carstvo novca, materije i udovoljavanja strastima rađa unutrašnje strahove od gubitka zdravlja, od ekonomske, društvene i političke krize koja bi mogla dovesti u pitanje to čovjekovo blago novca i užitka. I on je uplašen, nesiguran, nesretan i nezadovoljan jer sve njegovo što on drži za jedino stvarno uvijek je upitno, propadljivo kao što je i on sam kao takav propadljiv i prolazan.
Na današnjeg čovjeka neprekidno se spuštaju otrovi na misli, dušu i njegovo srce. Tijelo se uzdiže, i posve je lahko uočiti je da na svakom koraku susrećemo ljekare, lijekove i apoteke, vježbališta, liječilišta, masere, savjetnike za prehranu, za njegu tijela i njegovo jačanje i ovome se ljudi masovno odazivaju jer tijelo je ispred srca i duše i prema njemu se sva pažnja i posvećenost usmjerava.
Nasuprot tijelu misli, duša i srce se zapostavljaju, zapušteni su, oslabljeni i boluju. Samo još mesdžidi i džamije, čestite porodice i iskreni prijatelji nude utočište. Oni su odmor i liječilište umornom srcu, duši koja pati i koja bi da se čisti, i umu kojem treba zdravih misli. Ovu preovlađujuću neuravnoteženost između prenaglašenog tijela i tjelesnosti nasuprot zapuštenosti uma, duha, duše i srca samo vjerom i društvom onih koji su vjerom prožeti kadri smo prevladati i nadići.
Povratak na arhivu
