Poslanik a.s. je pripadao pravoj gospodi. Nije bio sklon kiču. Nije se hvalisao. Nije želio nikoga impresionirati. Luksuz je vidio kao vrhunac ispraznosti. Ali njegova gospoština nije bila snobovska – on je poslanik koji hoda po čaršiji.
Drugim riječima, on se druži s ljudima. On nije od onih koji izbjegavaju da im se stane na sjenku.
Moram priznati da nisam bio najsretniji odabirom pojma “gospoština” jer je krajnje neprecizan za određivanja onoga o čemu želim govoriti. Ne radi se samo o tome da različiti ljudi pod ovim terminom mogu razumijevati krajnje različite stvari. U našem jeziku, kao i u našoj kulturi, riječ “gospoština” češće sadrži negativno značenje, nego li što upućuje na pozitivni set vrijednosti. Razlog je djelomično što smo historijski uvijek bili periferija, a djelomično i komunističko naslijeđe koje je dodatno opteretilo ovaj pojam vezujući ga za izrabljivačku klasnu poziciju. Gospoština, kao oblik gradske kulture, a ne samo ekonomska klasa, izjednačavana je sa plemstvom, buržoazijom i aristokracijom kao inherentno negativnim društvenim kategorijama. U jednoj radikalnoj komunističkoj ili revolucionarnoj perspektivi, gospoština je bila najupadljiviji simbol nejednakosti i kao takvu ju je trebalo ukloniti, zabraniti.
Njegovi vazovi nisu bili performansi. Nije mahao rukama kada je govorio. Nije galamio. Nije vukao ljude za rukav. Nije histerisao. Nije se kreveljio. Nije bio samozaljubljeni orator. Govorio je zato što mora da govori, a ne zato što je uživao u vlastitoj elokvenciji
S druge strane, postoji gledište po kojem je aristokratsko načelo vječno jer je kosmos hijerarhijski strukturiran. Naprimjer, Berđajev, koji veliča aristokraciju i prezire komunističke “ljude bez porijekla”, ljude trga i ulice, ističe kako je i komunizam stvorio svoju aristokraciju jer je buržoazija oponašala plemstvo, a komunisti oponašali buržoaziju.
Na šta, dakle, mislimo pod pojmom gospoštine? Pod gospoštinom mislimo na određeni bonton i set kulturnih vrijednosti, a ne na ekonomsku klasu ili porijeklo. U tom smislu, gospoština nije striktno odlika gradskog duha niti je nužno vezana za ekonomski status u društvu ili porijeklo. Ona je zapravo i etički rezon i estetski svjetonazor. Univerzalni elementi tako shvaćene gospoštine jesu: njegovan jezik, poštovanje znanja i učenosti, širina, zrelost, ali iznad svega, skromnost.
U tom smislu, pojam “gospoštine” nadilazi banalnu opreku selo – grad i više se vezuje za etičke i estetske suprotnosti plemenitost – primitivizam, otvorenost – uskogrudnost. Prava gospoda, bez obzira bila ona gradskog ili seoskog porijekla, nikad nije prosta, raskalašena, malog formata.
Poređenje navedenih karakteristika i hadiskog diskursa dovest će nas do jasnog zaključka kako je Muhammed, a.s., bio gospodin i kako je želio privesti muslimane gospoštini i manirima. On nije bio plemić (sayyid) samo svojim porijeklom, niti samo svojim ethosom, već i svojim držanjem u cijelom nizu slučajeva i okolnosti koje su bile “s onu stranu dobra i zla.” Rane muslimanske gradske kulture, koje su se odlikovale visokom razinom ovako shvaćene gospoštine, ne bi mogle nastati da nisu imale jak temelj u tradiciji, odnosno u sunnetu. Fernand Braudel primjećuje kako je islam od početka težio gradu i urbanim vrijednostima. U ranim fikhskim djelima skoro da se može osjetiti gradska vreva, a većina propisa podrazumijeva gradski okvir.
Naravno, muslimani će kasnije davati primat određenim elementima sunneta nad drugim iz čega će se razvijati različiti mentaliteti i odnosi prema gospoštini. Ernest Gellner u tom smislu piše o “visokom islamu” i “niskom islamu.” Visoki islam se odlikuje: učenim ljudima gradskog porijekla, redom, trezvenošću, učenjem, pravilima, averzijom naspram histerije, strogim monoteizmom, zabranom posredovanja. Niski ili pučki islam odlikuju pismenost u magijske svrhe, ekstaza, histerija, pasivnost, ravnodušnost prema pravilima.
Usporedimo onda karakteristike gospoštine sa Poslanikovom, a.s., praksom.
(Izvor: Preporod IIN)
Povratak na arhivu
