„O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao.
I Allaha se bojte – s čijim imenom jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.“ (Kur’an, En-Nisa, 1.)
Individualizam, egoizam, sloboda izbora i hedonizam u modernim društvima neprekidno podrivaju i napadaju i iz vana i iznutra temeljne zajednice: brak i porodicu.
Samci u centru pažnje
U modernim društvima naglašava se usamljen pojedinac. Visoko se uzdižu i ističu samac i samica; ti izdvojeni individuumi sebi samo dovoljni i 11.11. se slavi kao Svjetski dan samaca čije jedinice simbolizuju jedinku. Riječ je o pojavi koja postaje sve masovnijom. Tako na primjer Amerika ima više od 109 miliona samaca (2015), a u BiH broj od 130 hiljada iz 1991 danas je prema proračunima daleko više nego udvostručen ! Pred ovom pojavom polahko u sjenku padaju isticanje braka i porodice, ljepota očinstva i materinstva, i sve jače se naglašavaju sloboda pojedinca bez obaveza, užici, lagodan život i provod.
Rad na osnovu ovoga prestaje biti zadovoljstvo u radu i radost u postignuću vještine ruku, umjeće lijepog i korisnog nego je rad upravljen isključivo na finacijsku dobit, na borbuza više novca i promicanje na više isključivo kao put ka ostvarenju veće financijske dobiti kako bi se postigli: luksuzno stanovanje i dovoljno preostalog novca u smjeru ugode tijelu, užitku, putovanjima i strasti. Tako je i savremena stambena politika planiranja usmjerena ka gradnji velikog brojastambenih jedinica predviđenih sve više za samce i samice, i zajednice bez djece.
Jedno istraživanje u Grčkoj iz 2022 o prednosti biti samac pokazalo je iz sažimanja odgovora anketiranih slijedeće:- imam više vremena i mogu ga koristiti kako samo ja hoću; - mogu se kvalitetno fokusirati na ono što činim;- zadužen samo za sebe i nikoga više;- niko me neće moći povrijediti i nikoga ja neću moći povrijediti;- stabilan sam; - posjedujem vlastiti mir; -viđam se samo sa onim s kime se želim susresti; - sam određujem što ću jesti i piti.
Sebičnost i sebičan interes je druga prijeteća opasnost po brak i porodicu usko povezana sa opredjeljenjem: živjeti samačkim životom. Vlastito ja i vlastiti interes je iznad i glavni. Ovo postaje našim odnosom i prema svijetu i prema drugim osobama, i posve u suprotnosti je sa čovjekom kao društvenim bićem i islamskim podsticanjem na zajednicu, društvenost i saosjećajnost. Raditi isključivo u interesu vlastite dobiti i koristi po sebe, u pravcu ličnog blagostanja, i ne osjećati se obzirnim i posvećendrugima. Ne zapažati potrebe drugih postaje gotovo posve normalnim. A sebičnost je zapravo vrsta patološkog straha i zaziranja od drugih uzrokovana unutrašnjom ličnom nesigurnošću, sa naglašenim osjećanjem ugroženosti i potrebom za zaštitom. To je u osnovi prost životnjski instinkt u borbi samodržanja. Arapi imaju za sebičnost izraz enajet koji je proistekao iz stalno isticanog i prenaglašenog ene = Ja. Kako je sebična osoba nemoćna da prihvati drugoga i ne želi da život dijeli sa drugima to ona najradije izbjegava brak koji je: zajednica, međusobna ljubav, su-djelovanje, su-osjećanje, međusobno uvažavanje, zajednički interesi, davanje i dijeljenje. Sebičnost čovjek ne naslijeđuje, on se njoj uči. Sve češće čujemo kako se već u ranoj dobi djeci ona nameće i skreće im se pažnja na: voli sebe iznad svega; drugi su opasni i ne žele ti dobro; ostani posvećen samo sebi; ti si najbolji; živi za sebe; život podredi svome vlastitom cilju i interesu.
Seksualna sloboda i razuzdanost
Moderna društva zaziru od morala i moralisanja. Živi se panseksualizacija kao opšta i svjetska pojava sa kojom se na svakom koraku vidi i osjeti potpuna sloboda do raspojasanosti koju jedni slave kao oslobođenje tijela i slobodu u izražavanju osjećaja; a drugi pak u ovome vide strašan moralni sunovrat sa nepredvidivim posljedicama.
Seksualnost se i u židovstvu i u kršćanstvu razvijala u dihotomiji i antagonistički. Na jednoj strani suzdržanost i tjelesna ljubav gotovo pa grijeh i nužda; seks tek u ulozi produžetka ljudske vrste putem braka čemu poučava vjerska ustanova; dok na drugoj strani sekularni svijet seks doživljava kao slobodu raspolaganja svojim tijelom, oslobađanje, međusobno darivanje, užitak i predaja strastima bez odgovornosti.
Ova dva razdvojena modela islam vidi u jednom harmoničnom suglasju. Islam njeguje suzdržanost i čistoću prije braka kao i u braku i oštro se suprotstavlja bilo kojem obliku zina-a Kur’anom nedopuštenog polnog odnosa. Ali, islam supružnike vidi istovremeno u ulozi bračnog para koji uživa u ljubavi izraženoj kroz predavanja tijelom jednog drugome - muškarcaženi i žene muškarcu: „Ljudima se čini da je samo lijepo ono za čim žude: žene i sinovi!“ (Kur’an, Alu Imran, 14); i potom, kroz ugodu i užitak postignuće Allahovim određenjem začeća i ostvarenja bračnog para u ulozi roditelja i užitka u srećiblagodati potomstva: “Sastajte se sa ženama svojim u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio.“ (Kur’an, El-Bekare, 187) Ovakvim pristupom muslimanska kulturadoprinijela je poželjnosti stupanja u brak, razvila je njegovanje tjelesne ljubavi u braku do zavidne visine „Prilazite (im) kako hoćete!“ (Kur’an, El-Bekare, 223), i dala doprinos bračnoj stabilnosti; suzbila je razuzdanost, seksualnu izopačenost, i izbjegla devijacije partnerskih
Kohabitacijska veza
Kohabitacijska veza podrazumijeva zajedničko stanovanje parova i njihov seksualni život što je islamom označeno kao strogo zabranjenazina – bludna zajednica. Ona je ozbiljna prijetnja braku, i njome se pokušava nadomjestiti brak kao neke vrste zamjenske ustanove. To je život para bez obaveza i dužnosti koje se inače uspostavljaju tradicionalnim brakom i normativno regulišu. Život u kohabitacijskoj zajednici, iako po islamu strogo osuđen, postaje običajem koji je nekada neke vrste uvod u brak kada su u pitanju zaručnici, a u drugim slučajevima to je život ljubavnika suprotnih polova ili istog pola, a ponekad je, uz ostalo, ova vanbračna veza u funkciji financijskog olakšanja podjelom troškova domaćinstva. Ovi parovi, za razliku od bračnih parova, imaju slobodu i za drugeizvanpartnerske veze bez odgovornosti prema partneru. Iz ove vrste partnerskih veza danas se na Zapadu rađa 33 procenta djece što dovodi do nužnosti usvajanja novih zakonskih rješenja kojima će se regulisati priznanje roditeljstva, odgoj i podizanje djece, i imovinsko naslijeđe!
Lijek je: Islamom povratk ka stabilnom braku i porodici
Brak i porodica Allahov su dar čovjeku i najbolje su ustanove po čovjeka i dužni smo ih čuvati i štiti.
Potrebno je da napustimo puko konstatiranje činjeničnog stanja. Ostavimo naša lamentiranja o raspuštenoj mladosti našoj, o sve više neoženjenih i neudatih, o bijeloj kugi koja brakovima hara, i o brakovima koji tek po jedno dijete imaju, kao i o brakovima koji na prvim preprekama i poteškoćama se raspadaju. Također mnogo koristi nemamo niti od teoretisanja kojima se kazuje: ovako bi trebalo, ili ovako je bilo.
Za nas je nužan konkretan i odlučan iskorak i jaka inicijativa u smjeru naglaska na islamski brak i porodicu. Nakon kvalitnog izučavanja i sagledavanja stanja ponuditi prilagođene planove i programe. Dati podsticaje kojim će se neudate i neoženjeni stimulisati na stupanje u brak. Mladima predstaviti i naglasiti prednosti braka, rađanja i značaj porodice.
Upornim i predanim radom, i konkretnim mjerama nužno je dati otpor, i suprotstaviti se pritiscima, širokom uticaju i procesima koji snažno idu u pravcu slabljenja braka i porodice.
Moramo znati i prihvatiti da danas brakove i porodice ne muče ona stara pitanja vezana za: brojnost članova, podređenost žene, teške običaje i različite tradicje, iscrpljujući rad i neimaštinu.
Danas brakove i porodice muče i podrivaju im temelje novi izazovi koji se uvlače pod krov muslimanske porodice poput ovih: - freiwille članova porodice u smislu odsustvasuzdržanosti i gotovo ničim ograničena sloboda u govoru, držanju i ponašanju; - odsustvo iskrene posvećenosti bračnih drugova jednog drugome; - drastično smanjen autoritetmuškarca; - nedostatak međusobnih razgovora i dogovaranjaunutar porodice; - puko oponašanje modela po kojima funkcionišu moderni neislamski brakovi i porodice bez kritičkog uvida i sagledavanja njihovih mahana i nedostataka; i najviše od svega - nedovoljo ibadeta i islamske prakse u ličnom, bračnom i porodičnom životu kod prosječne muslimanske porodice.
Islam traži i zahtijeva da je u svemu ljudskom prisutan. On ima šta reći i ponuditi pa tako i u ove zajednice - brak i porodicu unosi i uspostavlja unutar njih potreban red, mir, slogu, ljubav i razumijevanje. Stoga, u interesu našeg ličnog i zajedničkog dobra, islamskoj praksi širom otvorimo vrata i smjestimo je u naš dom kako bi svaki član imao svoje mjesto i igrao svoju ulogu u zajednici učinivši sve članove zaduženim i odgovornim. Islamom se gradi zajednica u ime Boga koja počinje od osnovnog: mi smo zajedno i čini njen rast do nivoaosjećanja krajnje prisnosti: mi ne možemo jedni bez drugih.Istovremeno, svakom od članova omogućen je nesmetan osobni rast i razvoj, dok cjelinu zajednice prožima sveprisutniduh islama koji je kao nad-autoritet nadkriljuje, kontroliše i usmjerava i kojem su svako pojedinačno i svi članovi zajedno podložni.
Bez ibadeta u porodici i bez islamskogmoralnog djelovanja nema zdrave i stabilne jedinke, a također niti jake bračne i porodične zajednice!
