Angelika Neuwirth je rođena 1943. godine u Nienburgu, Donjoj Saksoniji. Studirala je islamske studije, semitske jezike te klasičnu filologiju na univerzitetima u Berlinu, Teheranu, Getingenu, Minhenu, Jerusalemu...
Tokom svoje naučne i profesorske karijere afirmirala se kao njemačka profesorica islamskih nauka i disciplina, posebno studija koje se bave Kur’ānom. Radila je na Freie univerzitetu u Berlinu, bila je i direktorica istraživačkog projekta Corpus Coranicum u Berlinu.
Također, između 1994. i 1999. godine bila je direktorica Njemačkog instituta za orijentalne studije u Beirutu i Istanbulu. Angelika Neuwirth bila je gostujuća profesorica na nekoliko poznatih univerziteta u svijetu. Njezina istraživanja uglavnom se usredsređuju na studije o Kur’ānu, potom na arapsku književnost, napose njezin moderni period. Objavila je veliki broj studija i djela. Među najpoznatijim djelima smatra se njezina knjiga “Der Koran als Text der Spätantike“(Kur’ān kao tekst pozne antike).
IIN Preporod prenosi razgovor s njom objavljen na portalu Qantara.de, a koji je u prijevodu na bosanski jezik priredio akademik Enes Karić.
Prof. Neuwirth, Vaša knjiga Der Koran als Text der Spätantike (Kur’an kao tekst kasne antike) ima preko 800 stranica. U knjizi pokušavate pronaći evropski pristup svetoj knjizi muslimana. Šta podrazumijevate pod “evropskom” perspektivom o Kur’anu?
Angelika Neuwirth: Sama knjiga objašnjava ono što mislim pod tim. Pokušavam pokazati da kada se Kur’an čita historijski, nailazi se na iste tradicije koje Evropljani smatraju fundamentalnim za svoju kulturu. Kur’an se čita kao proklamacija, drugim riječima kao poruka ljudima koji još uvijek nisu bili muslimani u to vrijeme. Naposljetku, postali su muslimani tek kroz proklamaciju. Ova perspektiva pokazuje da se tada raspravljalo o istim problemima na Arapskom poluotoku i u susjednom kasnoantičkom svijetu, koji je kasnije na neki način percipiran kao osnova Evrope. Drugim riječima, svi dolazimo iz zajedničkog scenarija stvaranja, nešto što je otkriveno tek kasnijim historijskim dešavanjima.
Znači misli se manje na pronalaženje “evropskog” pristupa Kur’anu, a više na zajedničke kasnoantičke elemente ili utjecaj antike, ili toga da takozvani ‘’Orijent’’ i ‘’Okcident’’ prisvoje te elemente kao isključivo svoje…
Neuwirth: Ali činjenica je da to oni čine. I na Orijentu - drugim riječima u konvencionalnoj samopercepciji islama - pretpostavlja se da je od samih početaka islam bio u osnovi drugačiji od kulture oko njega, i da je s njim, nešto potpuno novo došlo na svijet. Prije toga je bilo doba džahilijeta, odnosno doba neznanja, period koji se smatrao tako kukavnim da nije zasluživao mnogo priznanja. I na Zapadu je islam posmatran kao potpuno drugačiji, odnosno kao nešto što ne pripada Zapadnoj kulturi. To su drevni kodovi onoga što čini “razliku”. Oni se ne odnose na današnjicu, ali su nastali zbog ranijih transformacija moći ili odnosa moći.
Da li biste onda odbacili ideju da islamu još uvijek treba prosvjetiteljstvo ili da su razum i nauka u sukobu s vjerom?
Neuwirth: Tvrdnja da islamu nedostaje prosvjetiteljstvo je stari kliše. Ponošenje prosvjetiteljstvom - iako je ovaj ponos donekle utihao - i dalje navodi ljude da vjeruju da je Zapadna kultura daleko ispred islama.
U islamskoj historiji nikada nije bilo sveobuhvatnog pokreta sekularizacije iz jednostavnog razloga što su sveto i sekularno već postojali rame uz rame u islamu. Štaviše, disbalans moći između Istoka i Zapada nije uvijek bio kao danas. Dugo vremena, islamska kultura znanja je bila daleko superiornija od one na Zapadu ili izvan islamskog svijeta kao cjeline. To je uveliko bio rezultat činjenice da je islamska kultura bila razvijenija u smislu medija. Naprimjer, papir se proizvodio u islamskom svijetu barem od osmog stoljeća. To je zauzvrat omogućilo da se prošire velike količine tekstova, što definitivno nije bio slučaj na Zapadu u to vrijeme. Bez sumnje, stotinu i više puta više arapskih tekstova je cirkulisalo tokom ovog perioda nego na Zapadu. Sve do 15. stoljeća, ljudi na Zapadu su se oslanjali na pergament, koji je bio veoma skup i teško je bilo do njega doći.
Kako Kur’an prikazuje žene i muškarce?
Neuwirth: Naravno, Kur’an nije referentno djelo za društveno ponašanje. Mnogi ljudi pretpostavljaju da se sve norme islama mogu pronaći u Kur’anu. Ali to nije namjera Kur’ana.
Kur’an je bio proklamacija ljudima koji su poznavali druge norme i bili spremni da dovedu te norme u pitanje. Kur’an ističe rasprave o različitim normama. Činjenica da je relativno mali broj pravno bitnih instrukcija potom sastavljen u sistem i učinjen dijelom islamskog kanona normi, šerijata, potpuno je druga stvar.
Kasnija pravna literatura ne odražava iste situacije kao Kur’an. To je pogotovo vidljivo u slučaju slike žena u Kur’anu, koja je potpuno drugačija od slike žena u islamskoj pravnoj literaturi. Ovdje specifično, Kur’an revolucionarno korača naprijed: stavlja ženu u istu ravan s muškarcem pred Bogom. To je doista jedinstveno za taj period. Za oba roda će biti suđeno na isti način na ahiretu. To se može činiti nebitnim danas, ali nije.
U to vrijeme, rodna jednakost među muškarcima i ženama bila je potpuno nezamisliva. Postojale su čak rasprave o tome da li žene uopće imaju dušu. Ženama se sudilo veoma ambivalentno, i njihov pravni status u mnogim predislamskim društvima bio je nevjerovatno nepovoljan. Kur’an također postavlja ženu jednakom muškarcu i što se tiče važnih svjetovnih pitanja također; one imaju prava i čak mogu nasljeđivati. Drugim riječima, žene nisu pravno onesposobljene.
U svojoj knjizi ”Bog je lijep” Navid Kermani govori o estetskoj dimenziji Kur’ana. Šta je ta estetska dimenzija?
Neuwirth: Ako se Kur’an čita i tumači kao vrsta informacijskog medija - kao što to čine brojni savremeni proučavatelji Kur’ana - ne postupa se pravedno prema njemu. Kur’an je izrazito poetičan i sadrži čitav niz poruka koje prenosi na semantičkom nivou - ne sve eksplicitno, nipošto nedvosmisleno; Kur’an poručuje putem poetskih struktura; da to ne čini, ne bi bio tako intenzivan kao što jeste. Ono što čini Kur’an jedinstvenim je njegova kompleksnost, višestruki slojevi, činjenica da govori na različitim nivoima. Naravno, s jedne strane, tu leži velika estetska privlačnost. Međutim, Kur’an je također, veoma privlačan u retoričkom smislu ili u smislu svoje moći ubjeđivanja. Dok bi bilo moguće sumirati običnu informaciju u Kur’anu u jedan kratki novinski članak, utjecaj ne bi bio isti. Doista se radi o očaravanju putem jezika. Sam jezik se također hvali u Kur’anu kao najveći dar koji je čovječanstvo primilo od Boga. Naravno, to je povezano sa znanjem. Jezik je medij znanja. To je razlog zašto se islamska kultura pogotovo ne bi smjela optuživati za to da ima neprijateljski odnos prema znanju. Sav Kur’an je u osnovi pohvala znanju, znanju koje je artikulisano kroz govor.
Koje paralele postoje između Kur’ana i vjerskih spisa Jevreja i Kršćana? Šta je tačno to što čini da se Kur’an ističe ili kakav je novi aspekt Kur’an donio?
Neuwirth: Kur’an je sigurno donio nešto novo; naposljetku, došao je u svijet toliko stotina godina nakon posljednje i prethodne svete knjige - oko 500 godina nakon Novog zavjeta. S jedne strane, rekla bih da je kur’ansko insistiranje na tome da je znanje izrazito važan dio ljudskog života i također ljudskog vjerskog života. To, naprimjer, nije bitno u Novom zavjetu. Novi zavjet se fokusira na druge stvari; kao i Tora, Stari zavjet, drugim riječima hebrejska Biblija.
Fokus na znanje je bez sumnje nešto novo što nije prije bilo tu. To je povezano s njegovom genezom u kasnoj antici, vremenu kada su ljudi bili jednostavno spremni da daju prednost znanju. Štaviše, druga novost je da univerzalizacija poruke, poruke koja se sada šalje svim ljudima, igra glavnu ulogu u Kur’anu.
Niti ima previše razumijevanja u Kur’anu za jevrejsko viđenje da su Jevreji narod odabran od Boga. Kur’anski glas odbacuje izbor kao taj; namjesto toga, ljudi kao cjelina zauzimaju mjesto odabrane manjine. Kur’an također odbacuje izbor kršćana, koji sebe stavljaju na mjesto Jevreja. Ne postoje odabrani; postoji samo čovječanstvo kao cjelina, ljudi koji slijede određene modele, ali koji ne mogu imati bilo kakve privilegije kao odabrani narod; niti na način na koji Jevreji spominju Abrahama ili kršćani Krista. Takva zazivanja ne pomažu kada se čovjek nalazi pred Bogom; umjesto toga, svako je odgovoran za sebe i mora odgovarati za svoja djela.
Drugim riječima, svako može graditi svoj lični odnos prema Bogu bez potrebe za bilo kakvom vrstom posrednika?
Neuwirth: Da, može se to tako reći, iako je i sam Kur’an u određenoj mjeri vrsta posrednika, medij koji olakšava da se dosegne to stanje. Ispunjavajući ritualne obaveze - prije svega molitvu - i učeći Kur’an, vjerniku se otvaraju vrata koja nisu drugima otvorena. Ipak, to su ritualna verbalna vrata, a ne privilegija koja je data jednoj osobi, ili zasnovana na proceduri ili spasiocu.
(Izvor: IIN Preporod)
Povratak na arhivu
