Vjera ne smije da šuti i nijemo promatra dok se nadmeni i osioni sile
„Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići! Kur'an, El-Isra, 37.
Pogledamo li u riječnik koji daje značenja za nadmenost predstavljajući je preko sinonima: uobraženost, prepotencija, arogancija, osornost, gordost, oholost, narcisoidnost, taština, napuhanost, samoljublje, oholost, bahatost, drskost, bezoobzirnost, obijest, bezobraznost i dr. postat će nam Allahove riječi Kur'anom rečene još više jasne i bolje razumljive:
„Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!“ (Kur'an, El-Mu'min, 60)
I hadisi-šerif o oholima i nadmenima govori, pa kaže: „U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trunka oholosti! ... jer oholost je odbijanje i neprihvatanje istine i poniženje ljudi.“ (Muslim)
Izneseno sasvim dovoljno nam govori o nadmenosti kao velikom grijehu. I kod drugih Vjera Knjige nalazimo osudu nadmenosti, međutim, nigdje u povijesti tako temeljito Božija riječ nije postala u život pretočena kao što je to bilo u stoljećima cvjetajuće civilizacije islama.
A šta reći na ovo danas kada svjedočimo kako se sirova snaga i moć uzdigla iznad zakona i Božijih i ljudskih, iznad istine, pravde i milosti?! A nije bilo tako davno kada smo gotovo svi imali dovoljno i živjeli jednu uravnilovku koja nam je obezbjeđivala približno jednako imovno stanje dovoljno za pristojan život koji je uz to omogućavao i posvećenost svome duhovnom i intelektualnom rastu, posvećenost porodici, druženju, hobijima, razonodi.
Bio je to jedan po sadržaju bogat život ljudi koji nisu nadmeni, koji se susreću i druže i koji imaju vremena za sve, i uz to žive bez trke, nervoze i stresa. Međutim, od sredine devedesetih godina proteklog stoljeća, ušli smo u postratni tranzicijski proces u kojem smo paralelno liječili rane i traume rata i navikavali se na nov liberalni kapitalizam koji nije samo ekonomska kategorija nego i kultura, nov načina života i ponašanja.
Društvo jednakih šansi modernog kapitalizma dovelo je sve na stzazu za utrku za prigrabiti što više novca i što više novcem omogućiti vlastite društvene moći i položaja. Dominacija uspostavljena na temelju financijske i materijalne snage dovela je do raslojavanja i podijela na niži, srednji i visoki društveni sloj što je dovelo do udaljavanja jednih od drugih jer više nisu u istom statusnom razredu. I mi smo sada već u realnoj obavezi da govorimo o novoj negativnoj pojavi, pojavi odvajanja, nadmenosti, pojavi oholog držanja, prepotencije i ponižavanja onih drugih za koje se drži da nam nisu ravni.
Poznato je nadmenost se iskazuje i na drugim poljima kao što su oni što su 'pravi' i na one što su 'krivi' vjernici?!, obrazovani i manje obrazovani, rukovodilac i manuelni radnik, mladi u odnosu na ostarjele, jaki prema slabima, zdravi u odnosu na bolesne i invalide, oni što gospodare i oni koji služe i dr. Međutim, istinsko prebivalište nadmenosti i osionosti jeste materijalni status i zadobijena društvena, ekonomska i politička moć i dominacija koja krši red, pravila ponašanja, zakone i sprovođenje pravde. Islam se ovome oštro suprotstavlja. Zato, tek konstatirati činjenično stanje i istaći problem posve je nedovoljno. Od vjernika se traži brzo djelovanje u cilju suprotstavljanja negativnim pojavama kako ne bi postale dominantnim i 'posve normalnim' i kako ne bi zavladao nered.
Nadmenost nije grijeh u sebi, niti grijeh za sebe. Nadmenost je društveno prepoznatljiva i onase iskazuje prema drugima; ona je uvijek relacija. To je odnos Ja veliki i Oni drugi mali i neznatni. Nadmena ličnost posjeduje drugačiji, izmijenjen, mentalni sklop. Ovakvu ličnost više ne interesuju drugi, niti njihova radost, niti bol, niti tuga drugoga, a tako rekuć do jučer, dok su statusno bili izjednačeni, bili su prizemljeni i nenapuhani, srdačni i brižni.
Nadmeni je postao sav okupiran sa svojim egom: Ja najbolji! Niko kao ja! Niko mi nije ravan! Ne tiče me se stanje niti mišljenje nižih! On je sav usredotočen na sebe, i on hoće da čuje aplaudere, i masu koja mu kliče, koja mu se divi. Sve manje i sve rijeđe čuje se govor koji iznutra predstavlja osobu i stanja čovjeka pri čemu se kazuje o susretu sa divnim čovjekom i uživanju u njegovom društvu i razgovoru misleći pri tome na 'unutrašnjeg čovjeka'. Nestaje razgovor čovjeka sa čovjekom koji je jedan drugome oslonac i potpora, koji zajedno dijele radosti, žalosti, postignuća i ostvarenja, izlaze u susret, daju utjehu, i rješavaju jedni drugima potrebe i probleme.
Sve češće naši razgovori zanemaruju i izostavljaju to unutarnje u čovjeku, poput pitanja o zdravlju i čovjekovom stanju, potrebama i problemima. Razgovori sve više postaju bizarnim. Važnim postaje hvalisanje i isticanje, opis zategnutog lica i frizure kose kod čuvenog frizera, govor o markiranoj odjeći, o automobilima, priča o skupom provodu, putovanjima i šopingu, te o usponu u karijeri i položaju što je obavezno kod susreta sa 'vanjskim čovjekom' koji u svome egu i svojoj gorljivoj dominantnosti gotovo i ne spominje svoje roditelje, svoju djecu, svoje prijatelje.
Grijeh nadmenosti uz sebe veže i dodaje i druge grijehe. Prvi od pratećih grijeha je taj da nadmen čovjek posve se gubi vrlinu skromnosti za koju drži da je to slabost i neuspješnost?! I zaista, rijetki su oni koji su, unatoč bogatstvu i položaju, zadržali kod sebe skromnost, neisticanje, i neomalovažavanje drugog. Iz razgovora sa njima saznajemo da je to i velika borba i vanredno umjeće ostati nepromijenjen, ostati i nadalje skroman. I priznaju da spjeh na ovom planu čovjeku jedino mogu podariti duboka vjera i temeljit odgoj. Ovakva, skromna ličnost u drugima izaziva iskreno divljenje i budi duboko poštovanje.
Dočim, nadmen čovjek neizostavno kod drugih ljudi izaziva grijeh gubljenja ličnog dostojanstva i samopoštovanja. Nadmen i moćan ostale ljude, usljed njihove ovisnosti, dovodi u jadno stanje da mu laskaju, podilaze, udijeljuju komplimente. U društvima koja naročito ističu materijalno bogatstvo nasuprot svemu ostalome u većini onih koji se nisu ostvarili kao bogati ljudi oni sebe vide manje vrijednim, neuspješnim, i nižim.
Stoga vlada tolika pomama za novcem i bogaćenjem zbog čega sve ostalo, posebno vjera, odgoj, pa i sticanje znanja opadaju i slabe. Nadalje, nadmeno držanje i neovisnost podstiču u društvu zavidnost i takmičenje kako kod osoba nižeg statusnog položaja, tako i kod onih koji se uspinju, ali još nisu postigli željeni nivo. Poznato je, ljudi će uvijek i neprekidno biti različiti. Ali, ne smije se dozvoliti da uzdizanje i oholenje osobu pretvara u silnika koji krši ljudsko dostojanstvo i čast, gubljenje jednakih prava ljudi, i izaziva društvenu nepravdu i stvara nered.
Poučavajući ljude tome kako islam uči o čovjeku Allahov Poslanik saws dao je poređenje sa češljem pokazujući da su svi zupci češlja izjednačeni u jednoj ravni; pa su tako i ljudi jednaki. Islam, istina, dozvoljava neki vid takmičenja i izdvajanja, a to je samo u vjeri i vrlini tj. neka se ljudi utrkuju međusobno ko će biti predaniji Bogu i čestitiji čovjek, i ne više od ovoga!
Kao najefikasniji lijek protiv arogancije, nadmenosti i oholosti još od vremena stvaranja čovjeka pa sve do danas, i tako na dalje, pokazala se sedžda kojom se iskazuje vlastita sićušnost, nemoć, i prolaznost pred svemoći Svemogućeg pred Kojim valja svakom čovjeku dršćući stati i za svoja djela odgovarati! Poklon sedždom Allahu spušta, uravnotežuje, otvara oči, i vodi u skromnost i iz zablude izvodi na Put. Svevšnji nas podsjeća, pa veli:
„Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na zemlji ohole, i da nered čine; a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj!“ Kur'an, El-Kasas, 83.Povratak na arhivu
