Povodom 15. januara
Temeljna načela političkog i pravnog poredka Njemačke moraju poštivati svi ljudi koji žive na njenom tlu. Ustav je sačinjen na temelju izražene volje naroda i čini najvažniju pravnu osnovu života. Svaki čovjek je po rođenju slobodno i dostojanstveno biće i nije dozvoljeno činiti spram čovjeka bilo kakvog podvajanja i razlikovanja kao što su: spol, porijeklo, jezik, domovina, boja kože, invaliditet, dob, seksualna opredijeljenost, kao što ne smije biti i po pitanju vjeroispovijesti, vjere ili svjetonazora. Njemački Ustav u članu 4. decidno navodi da su: sloboda vjere, savjesti, sloboda vjerskog i svjetonazorskog opredjeljenja nepovrjedivi.
Svi ljudi po rođenju su jednako vrijedni, imaju pravo na svoje mišljenje i opredijeljenje, te pravo na život u miru i sigurnosti.
Sloboda vjerskog izražavanja treba fizičku, duhovnu, društvenu i državnu podršku i zaštitu kako bi bila u konkretnom društvenom prostoru ostvariva. Sloboda vjere ili vjeroispovijedanja pojedinca i grupe podrazumijeva slobodno prihvatanje vjere i neometano vršenje molitve i obreda. Ona uključuje i slobodu neprihvatanja i isključenja iz vjerske zajednice i pristup drugoj vjeri i zajednici, i slobodu prihvatanja nereligijskog svjetonazora. Sloboda vjere temeljno je ljudsko pravo: pravo razmišljati, izražavati se, djelovati u skladu sa vjerom i uvjerenjem, prema učenju vjere i glasu savjesti.
Sloboda vjerskog izražavanja, ili sloboda savjesti veoma je važna i potrebna u kako ličnom, tako i u održavanju zdravlja multireligijskog društva jer promovira mir i uljudnost među ljudima, prihvata slobodu i prava svih skupina i pojedinaca različitih vjera, kao i onih koji se ne izražavaju kao vjernici.
Sloboda vjere podrazumijeva i slobodu od diskriminatorskog odnosa prema određenoj vjeri i sljedbenicima te vjere. Zato je za zdrav odnos među vjerama i njihovim sljedbenicima potrebno uspostaviti izniveliran jednak odnos prema vjerama, zajednicama i sljedbenicima, izbjeći postojanje privilegiranih vjerskih zajednica u odnosu na druge vjere i zajednice, kao i postojanje državne vjere.
Isto se odnosi i na kultove i svjetovna učenja kao slobodan izbor i opredijeljenost.
U nekim državama ideologije su podignute na nivo državnih učenja kao u primjeru ateističke ideologije marksizma koji je, u manjoj ili većoj mjeri, onemogućio slobodno ispoljavanje vjere, vjerskog učenja, obreda, i postojanje sakralnih prostora.
Vjera ne završava u sebi, niti u svom stanu i sakralnom prostoru. Ona se spremno uključuje u javni diskurs tražeći načina da dadne svoj vrijedan doprinos učešćem na humanom planu i polju morala savjetima, poukom, uključivanjem. Stoga je sloboda vjerskog ispovijedanja ujedno i obaveza prema sebi, svojoj zajednici vjernika, ali i društvu dajući svoj pozitivan doprinos u korist zajedničkog dobra društva i države.
Ovdje je posebno važno podsjetiti se na načela Kur'ana proklamirana u prvoj polovini sedmog stoljeća koja su oblikovala zdrav suživot različitih vjera, svjetonazora i učenja kako stoljećima dugo među muslimanima, tako i danas:
* Allahov plan je da su ljudi i vjernici i nevjernici; a u vjeru se ne nagoni nego se vjeri poziva: „Da Gospodar Tvoj hoće, na Zemlji bi doista svi bili vjernici. Pa zašto onda ti nagoniš ljude da budu vjernici.“ (Junus, 99)
* sloboda opredijeljenja vjerovati ili nevjerovati: „...Pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.“ (El-Kehf, 29)
* načelo slobode i neometanja: „A vama – vaša vjera, a meni – moja !“ (El-Kafirun, 6)
* ne grditi idolopoklonike: „Ne grdite one kojima se oni klanjaju pored Allaha, da ne bi oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.“ (El-En'am, 108)
* zabrana preobraćanja upotrebom sile : „U vjeru nije dozvoljeno silom ugoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude.“ (El-Bekara, 256) * poziv upućen Sljedbenicima Knjige za zdrav dijalog: „O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga ravnim Njemu ne smatramo, i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!“ (Ali-Imran, 64)
* činiti dobro i biti pravedan: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere, koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah zaista voli one koji su pravični.“ (El-Mumtehine, 8)
Povratak na arhivu
