Mjesec duhovne pripreme i čišćenja
„Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, ja ću vam se odazvati'. Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.“ Kur'an, El-Mu'min, 60.
U citiranom ajeti-kerimu jasno je istaknuto „Pozovite Me i zamolite!“ što potom, u svakom od nas, izaziva pitanje: Da li mi, zaista, u dovoljnoj mjeri zovemo, molimo, i tražimo pomoć od Allaha? Ako pođemo od samih sebe i razmislimo o svome stanju priznat ćemo, u tišini, sebi samima da to činimo i nedovoljno i rijetko. A oni koji imaju više hrabrosti, iskreno i otvoreno će reći: „Zaista, sasvim rijetko, predano i iz dubine duše pozivam Allaha u pomoć i molim Ga da me izbavi!“ Mi to obično činimo, u onim rijetkim, najčešće teškim situacijama, kada smo stisnuti sa svih strana, tužni i depresivni, stjerani u ćošak, i kada smo u bezizlazju. Sjećam se, od nedavno, prilikom moje posjete palijativnom odjeljenju bolnice, riječi jedne posve mlade majke koja mi je bolešću iscrpljena, jedva, gotovo šapatom, rekla: „Ako se iz ovoga stanja živa izvučem posve ću se predati ibadetu.“
Da li je, zaista potrebno da stignemo gotovo do na rub ponora pa da se svim bićem predamo Allahu? Svakako nije! Učinimo to bez prisile i nužde, onda kada smo u zdravlju i veselju, i u najboljoj snazi i moći. I tada izrazimo svoju čvrstu vjeru, opredijeljenost i predanost Allahu. Za takvo nešto prilika je redžeb. On se pojavlje se u ulozi navjestitelja i podsjetnika na dolazak Ramazana. A do Ramazana valja se na vrijeme i temeljito pripremiti za susret sa njim.
Redžeb je i donositelj Radosne vijesti koja je označila početak ispunjenja želje i čežnje za Muhammed a.s. koja teče još od prvih dana čovječanstva. U Kur'anu čitamo kako se Isa' a.s. obraća Sinovima Israila i navještava im:
„Da vam donesem radosnu vijest o Poslaniku čije je ime Ahmed, koji će doći poslije mene!“ (Kur'an, Es-Saff, 6.)
Ova vijest, pronošena kroz povijest, tekla je sve do prve noći uoči petka, redžeba mjeseca 570. godine kada zadobija i svoje ostvarenje. To se desilo u 'Noći želja – Lejletur-regaib', u skromnom domu Abdullaha Hašimije i majke Amine koja je pod svojim srcem ponijela najvećeg sina svekolikog čovječanstva: Ahmeda - Onoga koji je veoma pohvaljen; Muhammeda – Proslavljenog, Dostojnog svake hvale; Mustafu - Odabranog. U redžebu su ispunjene čežnje svijeta. U ibadete ove i preostalih noći redžeba ugradimo i svoje lične čežnje, želje i potrebe, i potražimo svo ono dobro što želimo svojoj djeci, bližnjima, prijateljima, i sve to iznesimo pred svoga Gospodara Allaha dž.š. Prenosi i kazuje h. Aiša r.a. : „Redžeb je 'Allahov mjesec – šehrullah', i zove se: 'Mjesec zatišja – El-Esamm“.
Muharrem, redžeb, zul-kade i zul-hidždže četiri su mjeseca u kojima su idolopoklonički Arapi „zabranili udarce željeza o željezo“, a „strijelica se odvojila od luka“ i „krv se nije proljevala pa makar susreo i ubicu svoga oca“ (Katade) jer moralo se pokoriti tim „mjesecima zabrane“ – „El-Ešhurul-hurum“. U redžebu se počinje živjeti normalnim životom u svoj njegovoj punoći. U četiri Mjeseca zabrana oživjeli bi zanati, trgovina, putovanja, sajmovi, kulturne svečanosti, posjete jednih drugima, i činjena su pomirenja zavađenih; vršili se obredi žrtvovanja, činilo hodočašće. U ovome je prosperirala i uživala i prva zajednica muslimana predvođena Poslanikom saws i tada bi zatolmljena ljepota i dobrota islama zasijala punim sjajem i prodirala bi u svaki kutak Hidžaza, i dotakla bi svaku osobu. Zato, neka nam podsjećanje na redžeb bude i napomena i podsjetnik da su zagarantovana sloboda i sigurnost u društvu i državi blagodati koje su velikim trudom generacija stečena dobra nad kojima valja bdjeti, čuvati ih, njegovati, slaviti ih, ali i braniti ih u svakom vremenu, u svakom prostoru, i svakoj sredini u kojoj muslimani žive i organiziraju svoj politički, ekonomski, kulturni i vjerski život.
Na samom kraju redžeba, u njegovoj 27 noći proslavlja se Lejletul-Mi'radž kojeg čine Isra' - Noćno putovanje i Mi'radž - Uzdignuće Muhammed a.s. Te Blagoslovljene noći ponesen je Poslanik a.s. iz Harema Kjabe u Mekki u Harem Daleki, u Mesdžidul-Aksa'a u Jerusalimu, a od tuda se Poslanik saws uzdigao na Nebo prošavši svih sedam nebesa i stigao je do najvišeg dometa do kojeg može doseći samo on - jedinstveni Allahov rob, do Sidretul-Munteha'a gdje je u razgovoru sa Gospodarem primio dio Objave, i u toj nebeskoj visini i neizmjernoj vasionskoj širini, ljudima je na poklon dat dar namaza. Ovaj savršeni izraz počasti, izraz veličanja Stvoritelja, iskaz zahvale, molitve i dove Allahu, ali i način uspostavljanja nužne stalne veze sa Gospodarom jedan je od pet temelja islama. Zato je Muhammed a.s. govoreći o značaju namaza koji je odnos spram svoga Gospodara, kao i o međuljudskim odnosima rekao slijedeće:
„Prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu jeste njegov namaz. A prvo što će biti presuđeno među ljudima jeste prolijevanje krvi!“ (Buhari, Muslim, Nesai i Tirmizi)
Ovo nas opominje i sili na preispitivanje našeg odnosa spram ibadeta namaza čiji zanemar, neredovno i(li) formalno izvršavanje ne daje dobre očekivane posljedice po cjelokupan život jedinke i zajednice kojoj realnosti mi svjedočimo.
Sa pojavom redžebovog mlađaka stoji upozorenje da nas još samo šezdeset dana dijeli od Ramazana. I umijesto da se čini podsticaj ka odustajanju od zabranjenog, od zla harama, i da se vrši podsticaj ka kajanju, traženju oprosta od Allaha, i da se podstiču ljudi da čine što više redovnog i dobrovoljnog ibadeta, pojavljuju se široke rasprave, pisanja i govorenja o tome kako su uobičajeni citirani hadisi u vezi posta, namaza, i dova u redžebu apokrifni ili spadaju u posve slabe. Prosječan čovjek ne razumije predmete promišljanja uskoga kruga hadiske uleme koja se širokoj vjerničkoj masi putem portala i tribina oglašava. On jednostavno nastavlja istrajavajući u uobičajenom životnom ritmu jer u redžebu nije primio opomenu, podsjećanje i podsticaj pa mu Ramazan dođe iznenada i zatiče ga nepripremljenog. Međutim, da ne postoji bilo šta drugo, sem blizine Ramazana i naše potrebe da se spremno uđe u Ramazan, vrijedi redžebu u našim životima dati valjano mjesto!
Vjernik, bilo gdje da živi, i bilo gdje da odputuje, one iste, pogubne izazove po vjeru i moral susresti će jer oni njega vrebaju! Stanje da su u prvi plan postavljene materijalne stvari i užici kao vrhunske vrijednosti, kao životni imperativ i krajnji cilj postaje široko prihvaćenim i opštim. Vezanje uz Boga i moral postaje nepotpuno, povremeno, i selektivno, a periferne, i gotovo nevažne stvari, dan za danom, putem medija i elektronskih naprava, u svakom trenutku su nam bliske i prisutne; nameću se, i u naša srca i duše umeću. I ovakvo stanje, ističemo, tumači se kao posve normalan proces koji nezaustavljivo teče. Proces koji je zahvatio nove generacije koje sve manje umijemo opisati, niti znamo sa njima valjano komunicirati, pa nam se počesto i vlastito potomstvo naše čini tuđim i tako dalekim. Uviđamo da svaki propust, nedostatak, neizvršenje, i griješenje ne drži se velikim i griješnim jer iznalaze se neprekidno opravdanja i svojih i tuđih misli, djela i postupaka, pa se loša postupanja i griješni čini doživljavaju normalnim i opravdanim. Sve manje je pitanja: Kosi li se to sa riječju Kur'ana, praksom Allahovog Poslanika a.s., i običajima naših čestitih djedova i nana. Postalo se oholo i preosjetljivo na vlastiti ego i uvrjedljivo na svaku dobronamjernu riječ, uputu i savjet.
Stoga, u ovakvom stanju, mi današnji, itekako trebamo iznaći put i način za temeljitu 'reparaturu' naših duša i srca, i stanja vjere u nama. Potreban nam je ibadet pretresanja vlastitih duša i srca i preispitivanja naših, u samoći načinom: sam sa svojim Ja, itekako nam treba! Treba nam teubei-istigfara - kajanja i traženja oprosta, posta, namaza, učenja Kur'ana i razmišljanja nad redcima njegovim, bavljenja Hadisom i Sirom. Sve zajedno postat će za nas blagotvornim lijekovima koji nas liječe, jačaju i čine snažnima da se nosimo sa sve moćnijim izazovima današnjice.
Povratak na arhivu
