„Tako Mi vremena, - čovjek, doista, gubi; samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje!“ Kur'an, Al-Asr, a.1-3.
Svake godine kada se na starom kalendaru otrgne njegov posljednji list, i u kuću donese novi kalendar; ili kada se prisjećamo važnih nam datuma i događaja: ramazana, bajrama, hadždža, ili godine prvog zaposlenja, vjenčanja, rođenja djeteta, smrti drage nam osobe, sasvim spontano počinjemo sa sjetom misliti o sebi i vremenu konstatirajući kako vrijeme neumitno teče i kako smo već dobili bore i osijedili, kako smo sve stariji i stariji, i spoznamo da smo zapravo sazdani iz jednog niza dana koji jedan za drugim odlaze u nepovrat.
Protiču sekunde, minute, sati, dani i noći, sedmice, mjeseci, godine, desetljeća, stoljeća, milenijumi... To je protok objektivnog vremena - te široke, mimo nas, i izvan nas rijeke vremena što od postanka svijeta nezaustavljivo teče.
U toj rijeci vremena svako od nas ima i svoje vrijeme. Naše vrijeme počinje sa trenutkom našeg rođenja, i ono završava sa smrti našom kada prestaje naše zemaljsko trajanje. To je za svakog čovjeka njegovo, samo njemu dato, pripadajuće mu - subjektivno vrijeme.
Čovjek je vremenom, umom i snagom svojom ograničen; ali i po mnogo čemu je i poseban. Zapravo, čovjek je jedino biće u svemiru koje je svjesno protoka vremena, i kojem je dato da se po slobodnoj volji opredjeljuje za filozofiju svoga življenja. Jedino čovjek zna da mu vrijeme ističe i da ima svoj životni kraj.
Čovjek uz to zna prema čemu se opredijelio, šta je valjano činiti, a šta ne, ili mu se pak tek čini da on to pouzdano zna ?!
Ovu čovjekovu dilemu: „Da li sam se opredijelio valjano ili ne ?!“ - jer vremena je malo, a ono ne stoji već odlazi, izmiče, - Allah rješava Svojom bezgraničnom milošću „kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči!“ ( Kur'an, Ali Imran, 164. a.) a sve u cilju kako se, usljed kratkog vremena svoga i oskudnog znanja o svrsi života, čovjek ne bi izgubio, zalutao i stradao.
Vremena su različita, pravije rečeno mi u vremenima.
Neka vremena su spora, razvučena, bez naročitih zbivanja, i za njih uobičajeno kažemo 'dosadna vremena'; a druga su brza u kojima smo u akciji i u jurnjavi sa termina na termin i život teče uz uzrečice: 'Imam pritisak vremena', i 'Nemam vremena!'
U nekim razdobljima vremena ljudi žive pod stegom i neslobodom totalitarizma, ili prolaze užase rata, masovnih ubijanja, patnji, ranjavanja i strahova, te materijalnih razaranja i uništenja, tada, kada je vrijeme nabijeno mukama i patnjama, mi kažemo: 'Teško vrijeme. Dan dug kao godina'.
Ima također perioda u kojima život teče lagodno, lahko i lepršavo; ljudi žive u miru, slobodni, puni volje, smjeli i poletni; posebno se to može reći za sretna razdoblja mladosti, školovanja, zasnivanja porodice, podizanja djece, uspjeha u radu i karijeri. Ali, ovdje se može upasti u zamku pa da čovjek bude 'izgubljen u vremenu', 'protraćio život u zoni konfora', 'izgubljeno vrijeme'...
U nekim vremenima dobijamo i rastemo, a u drugim gubimo i padamo. Ovdje se odražava razlika u shvatanjima: 'dobiti' i 'gubiti' jer svi jednako ne tumačimo i ne doživljavamo dobitak i gubitak. Sekularno društvo i potrošački mentalitet smišljeno nameću nam svoje 'vrijednosti' ideala novca, lagode, užitaka i igre čijim usvajanjem gubimo islamski duhovni identitet. Sreo sam nedavno slijepca pobožnjaka koji mi reče: „Prije deset godina sam progledao! To je bilo one godine kada sam izgubio očinji vid a dušom i srcem progledao!“; aludirajući na to da je doživio prosvjetljenje i svojim vremenom uistinu zagospodario.
Neki su trenuci puni naboja, duhovne i snage i moći da izazovu preobraćanje što se da doživjeti u danima posta i noćima ramazanskim, kao i u danima Hadždža, a nerijetko ulogu otrježnjena u čovjeku izazove čestit prijatelj u vjeri, osama u zatvoru, ležanje bolesničkoj postelji, ili naši posljednji sati pred smrt, kada smo u rekapitulaciji života i u našem kajanju.
Bez obzira na stanja i situacije u kojima se čovjek nalazi, u to svekoliko šarenilo života islam je utkao stalni ibadet - služenje Allahu i neprekidnu svijest o Njegovom sveprisustvu i odgovornosti kao strogu obavezu za svaku osobu. Ibadet prožima dnevnu, sedmičnu, mjesečnu i godišnju dinamiku života, i život, u svim njegovim stanjima čini neprekidno prožetim spominjanjem i sjećanjem na Boga, da se niti na i jedan trenutak u vremenu ne gubi u čovjeku osjećaj Njegove sveprisutnosti i nadziranja. Tako pet dnevnih namaza raspoređenih u toku dana i noći u predavanju Allahu djeluju okrepljujuće i ohrabrujuće, kao duhovne sekvence, unutar ritma jednoga dana; a Džum'a namaz okuplja vjernike na velikom sedmičnom skupu i duhovno jača grupu ali i svakog njenog člana koji se osjeća snažnim kako u povezanosti sa svojim Gospodarem, tako i sa grupom, dok Ramazan, pun strpljivosti i odricanja, duhovnog rasta, i bratske povezanosti čini trideset dana dug katarzični preobrat, uspravlja vjernika u duhovnu i moralnu vertikalu, i učvršćuje vjernika na Stazi.
U suri Vrijeme - Al-Asr Allah se obraća čovjeku : jedinki, individuumu, osobi i zakletvom vremenom veli da „čovjek, doista, gubi !“ ukoliko se nije opredijelio prema Objavi ! Čovjeka, ograničenog i vezanog za njegovo kratko zemno trajanje, Allah poučava i savjetuje da ne bude gubitnik nego dobitnik !; a što postiže neprekidno održavajući kod sebe: vjeru, dobro djelo, istinu, i sabr !
- svoju vjeru treba održati čistom, sa potpunom odanošću i pouzdanjem u Allaha;
- svoje djelovanje usmjeriti na planu dobra i na planu suzbijanja zla;
- biti odan istini, istinu širiti,i međusobno jedni drugima je preporučivati; te
- živjeti u sabru koji se širi i međusobno preporučuje;a on podrazumijeva da se umije obuzdati i zaustaviti, da se bude ustrajno, izdržljivo,da se ne posustaje, i da se spremno na podnošenja na ovom Uzvišenom putu.
Na kraju, za onoga ko je opredjeljen i istrajava na uzvišenom putu islama godine su samo broj, i svaka dužina života posve je dovoljna kada se odgovori zadatoj svrsi i cilju života !
Povratak na arhivu
