Mijenjaju li nas značajni datumi, ili mi stvaramo promjenu?
„On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da biste znali broj godina i računanje, Allah je to mudro stvorio, On potanko izlaže dokaze ljudima koji razumiju.“ Kur'an, Junus, 5.
Kalendarska era kao osnovni nulti datum od kojega počinje računanje godina određen je pojmom najvažnijeg povijesnog trenutka. Tako je početak računanja godina u Staroj Grčkoj bilo vrijeme početka Olimpijskih igara, a kod Rimljana od osnutka grada Rima, kod budista Budino prosvjetljenje -nirvana, a Kinezi za početak ere uzeli su vladavinu cara Huangdija začetnika kineske civilizacije. Kršćanska era počinje rođenjem Isa'a a.s. a islamska era počinje sa Hidžrom - presudnim događajem preselenja Muhammed a.s. i prve zajednice iz Mekke u Medinu poslije čega je islam nezaustavljivo iskoračio na povijesnu scenu.
Bilo da je riječ o sunčevom ili mjesečevom kalendaru svi narodi kalendarsku novu godinu obilježavaju različitim oblicima vjerskih i kulturnih sadržaja. Na ličnom i kolektivnom planu dolazi do sumiranja proteklog ciklusa od 365, ili 355 dana ako se računa po lunarnom kalendaru, i donose se ocjene pređenog jednogodišnjeg puta. Najčešće je to mješavina dobrog, osrednjeg i lošeg. Upravo onako kakav je i sam život jedinke i društva koji je ponekad sreća i radost i tada je osjećaj ponosa i ispunjenosti, nekada uobičajena osrednjost, a nekada je to pad koji prati osjećaj gubitka, tuge i žalosti.
Posve izlizano i tehnički hladno, djeluju fraze koje neprekidno slušamo ili ispisujemo kada jedni drugima izražavamo želje i dobra nadanja poput: „Sretna Nova godina“, „Neka ti se sve želje ispune“, „Vječno u ljubavi i sreći“, „Neka ti se snoviispune“, „U ljubavi zajedno do smrti“, „Budi uvijek tako veseo i nasmijan“, „Želim ti život kao u bajci“, „Inšallahšehidima vječna slava i Džennet“ i slično.
U islamu ne postoje niti sveti prostor, a niti sveto vrijeme koji zrače snagom promjene u čovjeku.Nova godina, Ramazan, Noć sudbine - Lejletul-kader, hadždž, Arefat, umra, bajrami, naši rođendani, godišnjice braka,sticanje diplome, i mnogo toga drugog što se obilježava, ne posjeduju skrivenu magičnu moć da nas, naše postupke i ponašanja u tren preokrenu i pretvore nas u neke druge, noveljude, priznate, na tronu slave, posve dobre kod Boga i od ljudi hvaljene i slavljene. Islamsko učenje odlikuje realizam čovjekove egzistencije. Prema učenju islama osoba je taj određujući faktor sudbine. Pa stoga, nema zdrave zajednice niti zdravog društva bez preovlađujuće zdravih jedinki, a također i u obrnutom smjeru kada loši nadvladaju dobre tadaučine zajednicu i društvo iskvarenim.
Zato je svaki oblik obilježavanja potrebno pretvoriti u trenutak obnove snage ljubavi, snage porodice, snage zajednice, i jednako tako sveprožimajuće snage ideje. Dakle, ne mijenjaju nas u našoj biti niti ramazani, niti nove godine, niti dramatični događaji kakve smo Agresijom doživjeli od 1992. do 1995. godine, ukoliko u nama ne postoji volja, htijenje i napor da iz onoga što slavimo, obilježavamo, na što se podsjećamo pouku za sebe uzmememo i u svijesti, a također i u praksi se promijenimo.
Godine dolaze i odlaze u slijedu jedna za drugom. Sunce i Mjesec, to su samo dva nebeska tijela koja „utvrđenim putanjama plove“ (Kur'an, Er-Rahman, 5). I skreće nam se pažnja da su to dva znaka čiji položaji u kretanju služe ljudima za orijentaciju u prostoru i vremenu i podsjeća ih se: „da biste znali broj godina i računanje“ . Ovo, znati to je biti posve svjestan protoka vremena, razmišljati i računati, što je samo dato kao dokaz „ljudima koji razumiju“. (Kuran, Junus, 5)
Čovjeku nije ostavljeno da bude inteligentno lutajuće biće otrgnuto od Smisla (M. Heideger: Da-Sein). Ponuđen mu jeprecizno određen Put sa svrhom i ciljem:“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.“ (Kur'an, En-Nahl, 89) U čovjekovoj slobodi, svijesti i savjesti leži moć odluke da ponuđeno prihvati ili odbije. On bira put kojim će ići, pa vlastitim izborom odlučuje o svojoj sudbini.
Muslimanima je ukazana čast da su im potrebni u orijentacijijednako i Sunce i Mjesec. Prema mjesečevim godinama, ukoliko nisu postali polno zreli, dječaku i djevojčici sa 14,5 godina određuje se bulug njihov ulazak u svijet odraslih, zaduženih i odgovornih osoba; a tek po mjesečnim ciklusimau trajanju od 4 mjeseca i deset dana određuje se razvedenoj ženi priček iddet kako bi bila slobodna za stupanje u novi brak. Nastup Ramazana određen je viđenjem mladoga mjeseca – mlađaka, a post počinje sa prvim znakom pojave zore i traje do pojave akšamskog mraka. Dnevne namaze računamo po kretanju Sunca, a noćne po tminama noći. Hidžretska -mjesečeva godina služi u kalendaru obračuna Zekjata i Sadekatul-fitra, u određivanju dana Hadždža. A georgijanski - sunčev kalendar zapadne civilizacije, dominirajući je na svjetskoj sceni, pratimo ga paralelno uz hidžretski kako u privatnom, tako i u društvenom životu, kako za vjerska obilježavanja tako i izvan njih. U kalendar bilježimo rađanje, školovanja, diplome, zaposlenje, ženitbu, udaju, rođendane, smrti, datume ranije i nove historije, agresiju na RBiH, opsadu Sarajeva dugih 1.425 dana, Genocid širom Republike BiH istratišta masovnih egzekucija nevinog našeg naroda, logore, državne praznike, i mnogo tih malih i velikih, ličnih i zajedničkih znakova koji nas identitetski oblikuju i određuju.
Svi značajni datumi, na našoj životnoj stazi, pojavljuju se u formi opominjućih znakova i podsjetnika jer čovjek je jedino živo biće svjesno protoka vremena i moći pregledavanja prošlog, sagledavanja sadašnjeg i orijentiranja prema budućem. Nemoćni smo pred prošlim, osim što prošlost možemo, kao dionicu pređenog životnog puta kritičkisagledati i razmisliti o propustima i uspjesima našim. Budućnost nam nudi optimizam i nadu ali ona je neuhvatljiva i neizvjesna, a potrebno ju je misliti, imati snove, planirati, i za nju se spremati. Ipak, sadašnjost to je naš trenutak. Ona posve pripada nama i mi nju ispunjavamo u svakoj minuti, satu i danu u kojem živimo i obitavamo.
Živjeti mudro sadašnji trenutak to je posjedovati pouku iz prošlog i djelovati ostvarujući postavljene planove i ciljeve. Sve značajno i na ličnom i na kolektivnom planu obilježimo. Nešto je uspješno, nešto gorko, nešto pripada samo jedinki, a nešto svima zajedno, svejedno obilježimo jer dio je nas. Ononam se neprekidno vraća u istim datumima svake godine tekući krugom stalnih ponavljanja. Zato, otrgnimo se nastojanjima onih koji tumače da su datumi naših godišnjicauznemirujući, da bude duhove prošlosti i da remete kakav-takav uspostavljeni mir?!
Zbiljski život u društvu traži i zahtijeva hrabrost predočenja istine i o sebi i o drugima s kojima blisko dijelimo zajednički život. Mi o mnogima i o mnogo čemu nismo doskora dovoljno pouzdano znali jer učeni smo da bezuslovno vjerujrmo u dobrotu čovjeka. To, da čovjeka zlo zna izvitoperiti i osvojiti i povući ga naniže, i do najcrnjih dubina, to smo tek krozvlastito iskustvo spoznali i naučili. Ma koliko bila teška i mučna, prošlost je potrebna stalnog vrćanja i podsjećanjanajviše u korist nas samih.
Nisu nama potrebni niti zataškivanja, niti samoobmane, niti iluzije, niti lažna iščekivanja. Ne treba nam nada da vrijeme i zaborav liječe i popravljaju. Niti nam treba populistička parola vizije sretne budućnosti u kojoj će se roditi nove, mnogo bolje i humanije generacije od današnjih i učiniti svijet mirnijim, sigurnijim i prosperitetnijim mjestom za život. Ovo se ne postiže parolama već odgojem.
Bez posve čiste vjere očišćene od pretvaranja i laži licemjerja, bez posve jasnih ciljeva i plemenitih ideala, i bez čistih, ničim uprljanih namjera ne može se izgraditi generacija plemenitih, generacija nade i velikih očekivanja! Zato mi trebamo realnusliku naše stvarnosti, neuljepšanu realnost s kojom ćemo se susresti i od koje ćemo krenuti u pripremu nove generacijezdravog duha i stvaralačkog aktivizma.
Međutim, nama nedostaje aktivizma. Većina je, nasvim područjima života naučena da živi sklonjena u zonukomfora, bez velikih preinaka i pomjeranja, bez suočavanja ikonfrontiranja u stilu populističkog slogana: 'Ne talasaj, opasno je!'. Ovo doseže tako daleko da biti bolji musliman nego što bi to htjeli neki između nas, već se drži za neprimjereno opasno talasanje. Ovo ukazuje na naučeni kolektivni refleks preživljavanja usljed nedostatka pouzdanja u same sebe, nedostatka znanja o sebi, pa otuda oprez i neodlučnost za iskorak naprijed, za novi zamah, za novu snagu i novi početak.
Ukratko, čini nam se sasvim dovoljnim da sa distance izreknemo kritiku naše pasivnosti i površnosti okrivljujući u nama nedostatak jake vjere i čiste namjere i kod ovoga se zaustaviti. Ovako misliti je pogrešno. Stati pri konstataciji stanja uobičajeno već smo navikli. Navikli smo 'djelovati' opisujući ali ne i propisujući, i biti pasivan a ne aktivan ne čineći u pravcu više, bolje, uspješnije. Izgraditi i postići jaku vjeru i čistu namjeru to je postati snagom kretanja, snagompromjene.
I upravo obilježavanje značajnih datuma, kako onih ličnih tako i kolektivnih, prilika je za buđenje, da naša okupljanja učinimo rastom u zajedništvu vjere i međusobnog povjerenja, i impulsom ka kretanju u pravcu promjene.
U suprotnom, ostaju nam već viđena suha ceremonijalna okupljanja, govori po ustaljenom šablonu uzobilna čašćenja, i potom razlaz, a da se ništa više osim skupa u određeni datum nije doživjelo, niti sa skupa ponijelo.
Povratak na arhivu
