„O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite ? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate !“ Kur'an, Saff, 2-3
Govor, to nije tek eksplozija zvuka, prasak glasa, prosta akustika. Govorom i pisanjem čini se nešto smisleno, nešto što traži odgovor onoga koji govor sluša, ili koji tekst čita. Govorom i pisanom riječju se obratiti to je čin koji posjeduje kauzativnu moć, a to je moć da izazove neku radnju, određeni učinak. I govorenje, kao i pisanje već sami po sebi akti su činjenja, i poruka upućena glasom, ili pisanjem, izvršen je čin. Potom se čeka na odgovor koji se očekuje sa druge strane, re-akcija od onoga koji je slušao ili pročitao. Svejedno je da li se to tiče upute, savjeta, prenošenja nekog događaja, ili se radi o pohvali, ili se opominje, ili podstičemo, ili suzbijamo, ili optužujemo i prijetimo.
Govor Allaha Uzvišenog to je naročit govor jer je govor čiste istine i naplemenitije namjere. Upravljen je prema čovjeku od Najvišeg Autoriteta sa najboljom namjerom da se čovjeku daruje Uputa kojom se čovjeka i čovječanstvo vodi Sigurnom stazom u ovosvjetskom životu punom izazova, sve do konačnog smiraja u onosvjetskom.
„Kur'an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji hoće da je na Pravome putu !“ (Kur'an, Et-Takvir, 27-28)
Ono što je karakteriziralo generacije iz prva četiri stoljeća islama jeste da nije postojao velik rascjep između onoga što Allah saopštava, traži i zahtijeva, ili zabranjuje, i vjernika koji to saopšteno prihvata sa punom ozbiljnošću, povjerenjem i namjerom da to u život sprovede. Život ovih generacija odvijao se u uspostavljenom skladu primljenog sa njihovim ponašanjem, u stilu riječi Kur'ana koje izražavaju teslimijjet: „Čujemo i pokoravamo se!“ (Kur'an,El-Bekara, 285); i kao što na drugom mjestu stoji: „I oni koji, kada budu opomenuti dokazima Gospodara svoga, ni gluhi, ni slijepi ne ostanu.“ (kur'an, El-Furkan, 73) Dakle, na riječi Kur'ana slijedila bi hitra reakcija i spremnost na djelo. Posljedica ovakvog postupanja bio je sveopšti napredak ovih generacija, vodećih u svijetu.
Međutim, danas smo uobičajili često izreći frazu: „Allahu hvala, džamije su nam pune ! Masovan je povratak islamu !“ A, da li je to uistinu stvarni povratak islamu ? I kakav izraz ima stvarni povratak islamu ?!
Stvarni povratak u islam je opšti napredak muslimana, i on će biti vidljiv na svim poljima ili ga uopšte neće biti! Zašto? Islam nije prosto samo religija. Islam je sveobuhvatan koliko i sam život! On svojim učenjem zadire i natapa sve pore ljudskog života i prakse. Bez obzira da li su država i društvo organizirani po principima islama ili nisu; svejedno musliman je u okviru datih mogućnosti pozvan da djeluje po uzvišenim načelima islama, da svoj vlasiti život, i život svoje porodice usmjeri i organizuje tako da životnom praksom svjedoči islam, i da svojim djelovanjem, koje je plemenito i korisno kako po onoga koji po principima islama živi, jednako tako i po svakog drugog ko je sa njim u vezama i kontaktima jer osoba zrači dobrotom, plemenitošću, i čvrstim stajanjem na istini i pravdi i čini okolinu oplemenjenom.
I stoga, napredak muslimana, kao istinsko vraćanje u islam, mora biti prisutan na svim područjima: i u pogledu vjerovanja, i u duhovnom rastu, kao i kod dinamike islamskog učenja. Također, on donosi etički i moralni preobražaj u osobi, u braku i porodici, izvana u pozivu i radu, te šire u zajednici i društvu. On uzrokuje promjene i opšta poboljšanja na planu čovjekovih sloboda, humanizma, socijalnih odnosa, pravde, jednakosti, altruizma; te u politici i ekonomiji.
Dakle, kada se kaže povratak u islam: To je po svuda očit progres, ili se povratak nije ni desio!
U vezi sa pomenutim smatramo važnim ukazati i na naš veoma raširen formalizam, kao i na redukciju uzvišenog sadržaja Objave. Ovo se čini svođenjem Kur'anskih tekstova na korištenje jedino u svrhu ibadeta namaza i činjenja dova; a uzvišene sadržaje ajeta zasjenjuju i nadkriljuju umjetnički efekti recitiranja – učenja Kur'ana pa se od toga: kako se kazuje izgubilo važno: šta se kazuje; a poštovanje prema ovoj Knjizi najčešće se potvrđuje putem štampanja originala i njegovih prijevoda u enormno velikim tiražima.
Premda Kur'an - Riječ Allahovu, držimo sa poštovanjem i čuvamo na najodabranijem mjestu kućne biblioteke, prevodimo ga, čitamo, i studiramo, čak i napamet cijeli njegov sadržaj učimo, ipak za vječito ostavljeno je pitanje upućeno vjernicima zašto im teku njihovi životi u raskoraku između riječi i prakse i ono se prvenstveno odnosi na poruku Kur'ana i njegovu primjenu. “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?“i nastavlja „O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje ne prate vaša djela!“okarakterisavši ovakvo stanje mrskim a mrsko je ono što je gadno, odvratno; i mrskim se drži također i ono što se kao loše, bez kajanja i popravka opetovano čini, nešto što je ostalo nepopravljivo, pa usljed toga vrti se kao dosadno, i ono što je već dojadilo.
Fizikalni je zakon o nepostojanju praznoće. On i ovdje, u sferi duhovnog i moralnog, vrijedi a taj je da se praznina popunjava. Tako, kada se među muslimanima napusti Allahova Riječ koja je poziv na akciju za pozitivno djelovanje, stvorit će se praznina i nju će popuniti drugačije riječi, drugačijeg sadržaja također sa pozivom na akciju ali suprotno onome čemu Kur'an poziva.
O vrstama obmana riječima Kur'an na svojim stranicama pominje: da to može biti ukrašeno, slatkorječivo govorenje koje unosi sumnju u srce da bi manipulacijom naveo osobu na zlo - kavli-zuhruf (Kur'an, El-En'am, 112); ili svjesno obmanjivanje i laganje da bi se strasti uzdigle i njih slijedilo - kavlizzur (Kur'an, Hadždž, 30); to može biti i dvosmislen govor upravljen u cilju ismijavanja, poniženja i odvraćanja od Istine - kavli-lahn (Kur'an, Muhammed, 30); ponekad su to kontradiktorne izjave sa ciljem dokazivanja, a daleko su od istinitosti - kavli muhtelif (Kur'an, Ez-Zarijat, 8); mogu to biti riječi suprotne šeriatu ružnog značenja - kavli-munker (Kur'an, El-Mudžadele, 2); ili je to govor kao obično, isprazno naklapanje, govor bez sadržine- kavlizzahir (Kur'an, Er-Rad, 33).
U vezi sa navedenim prijetećim opasnostima slijeđenja svakojakih govorenja koja pozivaju čovjeka da ih slijedi zgodno je ovdje pomenuti i Voltair-a koji veli: “Oni, koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su da vas navedu na nedjela.“ ('Pitanja o čudima' 1765). Od tuda, posve opravdano je zapitati se:
Zašto se mi, i pored deklarativne, masovne opredjeljenosti za islam i vrijednosti islama, nismo u islamskom držanju u vlastitim životima, i u odnosima i suživotu sa drugima, u značajnoj mjeri promijenili, i primjenom temeljnih vrijednosti islama više 'očovječili'?
