„Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“ Kur’an, En-Nisa’, 69.
Tradicionalna društva ne poznaju usamljenost. Čovjek je radio mukotrpno i teško, ali u zadovoljstvu, sa veseljem i radošću. Nije imao bogatstvo i luksuz, ali bio je sretan. Razlog ovome bila je zajednica najprije porodična, rodbinska, komšijska i vjerska u koju je on bio sklonjen i uronjen i iz koje je čovjek izrastao kao zdrava jedinka. Zajednica mu je obezbjeđivala osjećaj rasta i lične sigurnosti, osjećaj ponosa, osjećaj važnosti i pripadanja. Pripadao je kako uskoj i toploj zajednici braka, porodice i doma tako i onoj široj. Usljed osjećaja pripadnosti isticao je to svoje sa ponosom: moja supruga, moj suprug, moja djeca, moja porodica, moj rod, moj komšiluk, moji prijatelji, moj džemat. Doslovno, bio je čovjek čvrste vjere i oslonca na Boga, pazio i čuvao svoju i čast bližnjih, bio društven i druželjubiv i znao za potrebu svojih bližnjih i komšija svojih.
Međutim, današnji čovjek postaje usamljenik u masi. On je sve više izolovan i odvojen u osamu. On se sam hrani, sam radi, sam jede, sam putuje, sam sa sobom dijeli svoj uspjeh, ali isam podnosi tugu, svoje padove i promašaje. On u samoći boluje i umire. Savremeni čovjekne dijeli ni sa kim svoja veselja i radosti kao niti pitanja, dileme, brige, i probleme.
Čak, iako naoko udružen, on se usamljen moli. Vjernički safovi pretvaraju se u redove gotovo nepoznatih; a zajedništvo vjernika potraje tek toliko koliko i sam čin obreda nakon kojeg se ljudi razilaze ostajući udaljeni, nedostupni, i usamljeni. Zabrinjava to da niko više ne poznaje, niti želi znati, bilo čije brige niti bilo čije boli. Imam je tu još jedino da predvodi zajednički obred i da pruži uslugu. Ovakvo stanje postalo je naš ozbiljan problem.
U romanu-bajci „Mali Princ“ autora Antonie de Saint-Exupery-a priča se o usamljenosti modernog čovjeka čija je usamljenost teška i nepodnošljiva i vodi ka praznoći i besmislu. Danas čovjek ima tako puno toga materijalnog a oko njega nikoga da mu to svoje pokaže, ili da ga se pohvali, da se vidi i istakne njegov trud i postignuće, ili da svoje terete podijeli sa svojim bližnjima. Nema puta i načina jer veze su pokidane i zato Autor rezignirano piše: „Samo se srcem jasno vidi, a ono bitno oku je nevidljivo.“ ... „Šta znači pripitomiti? To je nešto što su mnogi davno zaboravili, to znači stvoriti veze!“
Treba znati razumjeti i razlikovati samoću i usamljenost. Čovjeku su, na nivou dana, potrebni mir i samoća kako bi se odmarao, smirio se, obnovio snagu, razmišljao o svome uspjehu, propustu i promašaju, Bogu se pomolio, stvaralački djelovao, što je sasvim pozitivno stanje.
Međutim, usamljenost, to je ozbiljna bolest društva. Svjetska zdravstvena organizacija 2023.godine istakla je usamljenost kao gorući zdravstveni problem modernih društava veći i ozbiljniji od onečišćenog zraka, nedovoljne aktivnosti, i prekomjerne debljine. Više od 60 procenata Nijemaca (Berlin, 2024) izjasnilo se da su stalno, povremeno, ili rijetko usamljeni. Zabrinjava da nije više riječ samo o uobičajenoj usamljenosti ostarjelih, danas su sve dobnegrupe usamljenici, čak i djeca i omladina.
To je problem nemoći uspostave licem u lice, izravnog, živog, zdravog, međuljudskog odnosa čovjeka sa čovjekom što kao posljedicu rađapotištenost, osjećaj tuge, praznine, beznađa, nerazumijevanja i odsustva ljudske podrške. Sasvim nedovoljno je uredno konstatovati stanje ove pojave i na ovome se zadržati. Međutim, potrebno je ići dalje, a to je potruditi se otkriti uzroke izbjegavanja, udaljavanja i usamljenosti i pokušati ponuditi rješenja kao put za izlazak iz krize.
Krizu usamljenosti možemo okarakterisati kao dio opšte krize u kojoj se kao društvo nalazimo. Napušta se tradicionalno, a još nismo pronašli i uspostavili nove oblike praksi i djelovanja koji bi nam, kao nekada ranije, ponudili okvir dovoljan da se ostvarimo i potvrdimo u svojoj društvenoj i humanističkoj dimenziji.
Dio smo globalnih svjetskih procesa koji i nas pogađaju. Na sceni su velika kretanja naroda kako unutar zemalja, tako i među državama i kontinentima. Uz ovo, kod nas su migracije dodatno pojačali ratna agresija i još uvijek postratni oblici hibridne agresije.
Masovno se napuštaju sela, agrar, i tradicionalni oblici života i mase se sele u gradove gdje su zarobljeni u beton, staklo, čelik i blještavilo svjetala neona. U gradu se živi brzo i dinamično sa mnoštvom izazova i događanja. I da bi opstao čovjek se prilagođava na brzinu, planiranje, na neumoljivost termina, na vremensku ograničenost i štednju vremena. Život bez spontatiteta i dovoljne posvećenosti sebi, drugome, prirodi, i Bogu. Čovjek iz automobila vidi park ali u njemu ne uživa, u prolazu se sudara sa ljudima ali se sa njima ne druži, vidi bogomolju ali je rijetko posjećuje. U ostatku svoga vremena čovjek se posvećuje modernim tehnologijama uvučen u umreže virtuelnog svijeta i ostvaruje kontakte koji mu pružaju lažni osjećaj druženja i pripadanja.
Uz spomenuto, moderni neo-liberalni kapitalizam koji nas je osvojio iz sebe porađa čovjeka potrošačkog mentaliteta posvećenog novcu, idealu materijalnog i jeftinim uživanjima. On sve više teži slobodi bez odgovornosti, samoživ je i dovoljan samome sebi, hladan, i predan nižim interesima. Racionalnan, otupio za sa-osjećanje, nemoćan za ljubav, za odricanja, za društvo i druženje, pa čak i porodicu i bližnje drži opterećenjem jer ga sputavaju.
Smoći snage za promijeniti se i postati drugačijim, - unatoč svemu što čovjeka gura u zonu komfora, samoću i egoističku izoliranost - mogu jedino svjesni, savjesni, strpljivi, hrabri i odlučni; oni koji posjeduju znanje iznad, i vide dublje i vide dalje od površnosti materijalne svakodnevnice koja većinu osvaja i pokorava. Za vjernika usamljenost je povremeno krizno stanje koje on s uspjehom prevazilazi jer neprekidno traga za druženjem i prijateljstvom; dok u punoj mjeri usamljeni ostaju oni koji su prethodno napustili vjeru i Uzvišeni Put, pa shodno ovome napuštaju i prijatelje. Opisujući stanje prijatelja u času Dana Kijameta Kur'an kazuje:
“Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili!“ (Kur'an, Ez-Zuhruf, 67.)
Zajednica je prirodno stanje čovjeka i on teži društvu u kojem želi biti viđen i prihvaćen. Zatouvijek, kad god se čovjek udalji i izdvoji, on izgubi uravnoteženost svoju, i počne da razmišlja „da li će on nekome nedostajati ili će biti zaboravljen, a to je ono najgore.“ (N. Sparks)
Prvi korak ka uspostavi veza mora smoći sam usamljenik. On će hrabro i odlučno ući u prostore u kojima se masa kreće, susreće i druži. Za vjernika, to je prvenstveno prostor mesdžida. A mesdžid danas, to više ne može biti samo prostor molitve i pouke. On, i u matici i u dijaspori, mora ponovo, poput Poslanikove a.s. Džamije, postati 'magnet-centar', a to je da mesdžid ostvari svoju višenamjensku funkcionalnost sa mnogo prostora za različite aktivnosti kao što su: klubknjige i biblioteka, prostor za ženski aktivizam, klub mladih, igraonica za djecu, prostor za ostarjele, prostor za druženja i društvene igre, hoby prostor, kafe-restoran, fitnes-centar, prenoćište i dr.
Danas, pored institucionalnih, uspostavljaju se, prilagođeni uslovima, i novi oblici ponude za sklapanje poznanstva poput 'klupe za kontakte', 'sobe ćavrljanja', a uhodano i uspješno djeluje i 'Speed dating' platforma u kojoj, u kratkim izravnim susretima, susrećemo i pronalazimo osobe koje su nam na prvi pogled bliske i sa kojima bi mogli da gradimo poznanstvo i druženje. Posve je normalno ući sa dozom opreza jer ovdje nailazimo i na varalice i lukave prepredenjake, ali postoje i one osobe koje će nas već na prvi pogled svojom čistoćom i iskrenošću osvojiti i koji će, s druge strane, u nama prepoznati željenu osobu. Najvažnije je posjedovati izgrađene kriterije i čvrst karakter. Postepeno, iz veza poznanstava iznaći će se iprijatelji sa kojima smo u stanju izgraditi posve bliske i iskrene odnose, a to su: „Oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili!“ Kur'an, Ez-Zuhruf, 67.
Stoga, onaj koji teži da izađe iz svoje čahure usamljenosti potrebno je da bude proaktivan, da se usmjeri na temeljne vrijednosti osobe a to su njeni duševni i moralni kvaliteti, a ne isključivo da ih vode izgled i druga vanjska obilježja poput bogatstva, položaja, slave i sl.
Znajmo, da bi se prijateljstvo očuvalo potrebno ga je neprekidno njegovati, posvetiti mu vrijeme, biti posve iskren, biti osjećajan i sa-osjećati, spreman na žrtvu i požrtvovanje, te biti spreman uvijek više od sebe davati, a manje uzvratno očekivati. Prirodno, to nije uvijek samo radost prijateljevanja, nego je to i podnošenje, trpljenje, odricanje, upravo onako kako se kaže „među ljudima smrdi, ali je toplo!“ (M. Krleža)
Na kraju, držimo neprekidno u mislima riječi Poslanika saws koji nas ovako savjetuje:
„Drži se zajednice! Ovca koja se udalji od svoga stada plijen je vuku!“ (Ebu Dawud, En-Nesai)Povratak na arhivu
