„Osnaži me njime, i učini drugom u zadatku mome.“ Kur'an, Ta-Ha, 31-32. „Zaista, poslan sam kao mualim!“ Ibn Madže, Sunen
Početak vjeroučne godine u mektebima pokreće mnoga stara ali otvara i neka nova pitanja, a jedno od njih jeste saradnja roditelja i mualima1).
Poučavati o vjeri i odgajati mlado biće u cjelovitu ličnost: pobožnu, moralnu, odgovornu, i društveno korisnu na zasadima Kur'ana i Poslanikovog saws Sunneta to je teška, odgovorna i časna zadaća.
Svaki novi period pred roditelje i mualime donosi nove izazove na koje oni moraju računati i za njih biti spremni. O ovome govori i vizionarska misao četvrtog halife h Alije upućena roditeljima: „Ogajajte svoju djecu za vrijeme u kojem će ona živjeti, a ne za vrijeme u kojem vi živite.“; čime se aludira na neprekidno nove kontekste odgajanja.
Zato je i za roditelje i za mualime neobično važno poznavati društvenu sredinu, njenu duhovnu klimu i idejna kretanja, odnosno koje i kakve misli, ideje i vrijednosti imaju dominantnu poziciju.
Tako su danas na društvenoj sceni prisutna tri različita procesa kojih svaki mualim i roditelj moraju biti svjesni i u svome radu uzeti ih u obzir:
Najprije široko prisutna je sekularizacija kao društvena pojava koja u prvi plan, pod svjetlo reflektora, stavlja ovosvjetsko, a religijsko gubi primat i društveni značaj. Ovakvu pojavu koja slavi i veliča ovaj svijet i posve zanemaruje onosvjetsko ranija povijest nije poznavala. I pored ovoga religija nije izgubila na značaju i snazi, samo se sklonila u sakralne prostore, u porodice i intimu osobnog.
Zatim, tu je i proces promjena kod vjernika u izržaju vjere gdje se vidi manje masovnog, manifestnog i formalnog, a sve više se traži dubina, smisao, ono bitno i suštinsko. Na primjer: današnji vjernici manje su vjernici po naslijeđu, navici i običaju, a više su vjernici po osjećaju i suštini. Oni stoga rijeđe pitaju: Kako se obred vrši?, a mnogo češće pitaju: Zašto se određeni obred čini, i kako ga što dublje doživjeti? Pitanja ovakve vrste susreću se i u kući i u mektebu i da bi ispravno, i na zadovoljavajući način dali odgovore to traži usku saradnju kuće i mekteba.
Također, danas usljed profanizacije života, općeg materijalizma, konformizma, i konzumerizma snažno je izražena potreba za duhovnošću kao potreba osobe za smirajem srca i zadovoljstvom duše, potraga za sidrištem, za nečim višim pa se religiji vraća sve veći broj osoba.
Svijet u kojem živimo je svijet velike brzine i brojnih promjena. Ovaj ubrzani svijet doživljava promjene u desetljećima za razliku od prijašnjih vremena kada su se stoljeća smatrala stabilnim periodima ustaljenog načina života sa vrlo malo novina. Brzini i stalno novome mualimi i roditelji moraju se prilagođavati neprekidno učiti, sticati nova i dopunjavati stečena znanja, kako bi uhvatili korak sa mladom generacijom danas sa generacijama Z i Alfa – 'digitalnim urođenicima'.
U ranijim vremenima imam je bio neprikosoven i neupitan autoritet kako u džamiji, tako i u društvu. Pred imama su gotovo svi dolazili na učenje o vjeri, poučavao je o moralnom i nemoralnom, o ispravnom i neispravnom, o dobru i zlu, a dolazilo se i po savjete i preporuke. Jednoobrazno i općeprihvaćeno učenje islama sraslo je bilo sa kulturom. Osim imama nije bilo drugih učitelja i tumača vjere, a porodice su doslovno slijedile i poštovale institucije vjere. Vladalo je uvjerenje da vjera, doprinosi prosperitetnosti i društvenoj stabilnosti.
Danas je međutim stanje posve drugačije. Mualim je suočen sa brojnim vrlo aktivnim samoproglašenim učiteljima i tumačima vjere i da bi u svome radu uspio on mora imati snažnu podršku i pomoć u svome radu kako onu institucionalne prirode, tako i pomoć od strane roditelja.
Stoga, kvalitetno, i na najprihvatljiviji način danas predstaviti islam i njegovo učenje, naučiti obrednu praksu i uvesti je u svakodnevni život polaznika, te razvijati i jačati odgoj djeteta na postavkama islamske etike i morala zahtijeva više učesnika u procesu učenja i odgajanja.
Od odlučujućeg značaja za uspjeh jeste usaglašen i predan rad mualima i roditelja kako bi se brojni izazovi i moćne snage koje vuku u suprotnom pravcu nadjačale.
Između svih onih koji poučavaju i odgajaju najodgovorniji, i najpozvaniji su svakako djetetovi roditelji. Roditeljski dom prva je institucija odgoja, škola života, i prva škola islama. U prvom redu, ispred mekteba, džamije i škole stoje djetetovi roditelji; to su prvi i najvažniji učitelji i odgojitelji jer za dijete predstavljaju osobe od punog povjerenja i neupitne ljubavi. Dijete svoje roditelje, te djedove i nane, tetke i druge iz najbliže okoline slijedi kao modele. Ono ih sa oduševljenjem oponaša i prati. Svaki postupak svojih roditelja gledajući dijete mehanički usvaja ne znajući i ne pitajući se, je li određeni postupak dobar ili loš jednostavno ga kopira i slijedi. Zato, djetetovu ljubav i poklonjeno povjerenje roditelji ne bi smjeli nikako ignorirati, a pogotovo ne izigrati dajući loš primjer. Naprotiv, roditelji ovu svoju prednost potrebno je da na najpozitivniji način iskoriste u cilju dobra po vlastito dijete. Značajno je ovdje napomenuti da su u odgajanju djeteta presudne godine od treće pa do navršene šeste godine a to je predškolski period u kojem su djeci roditelji još uvijek jedini odgojitelji prate dijete kod formiranja i razvoja govora, mašte, znatiželje, pažnje, i pamćenja; dijete se kroz igru uči društvenosti, razvija samostalnost, jačaju njegove motoričke sposobnosti, ali dijete uči i o Bogu, promatra roditelje u namazu, u dovama, pri učenju Kur'ana, u postu, u slavljenju bjarama, i saznaje o tome da je musliman, da je muslimanka. Savjesni roditelji sa punom pažnjom rade na pripremi djeteta za susret sa školom i to nazivamo predškolskim periodom dodajući ovome i rad na pripremi djeteta za mekteb, i nazovimo to predmektebskim periodom u kojem pripremamo dijete za susret sa mektebom.
U pogledu pohađanja vjeronauke u mektebu ustanovili smo da se roditelji vrlo različito odnose kako spram ustanove mekteba tako i spram mualima.
Za jedne, to je tek kulturna aktivnost više kojom se zanima njihovo dijete. Oni kod svoga djeteta ne provjeravaju usvajanje gradiva, niti prate praksu vjere. Jednostavno, pohađanje mekteba drže kao potrebno znanje o vjeri, ali ne i pridržavanje, postupanje, i vršenje obredoslovlja. Smatraju saradnju sa mualimom nepotrebnom, suvišnom.
Drugi su zainteresirani za znanje o vjeri, ali i za praksu vjere, i u tom smislu šalju dijete u mekteb, i drže dovoljnim ono što dijete nauči na mektebskoj nastavi. Kontakti sa mualimom su povremeni, u prigodama, obično kada se uključe u neke od širih aktivnosti mekteba npr. priredbe, izleti i slično.
Treću skupinu roditelja čine oni roditelji koji su vruće zainteresovani za vjeru. Oni nastoje da dijete kvalitetno savladava lekcije, pomažu mu kod domaćih zadataka, prate uredno pohađanje, i napredovanje svoga djeteta. Nastoje da dijete vrši obrednu praksu kako u domu, tako i u džamiji, te da se uzorno islamski drži i ponaša. Ovakvi roditelji prate rad mekteba, otvoreni su za saradnju, i u pomoći su mualimu.
Od roditelja koji šalju dijete u mekteb na vjersku pouku očekuje se podrška mektebu i mualimu. Čak i minimum ove podrške rezultira uspjehom kod polaznika. Zato je potrebno u društvu djeteta lijepim riječima opisati mekteb i mualima. Predstaviti mekteb kao toplo mjesto susreta i druženja, mjesto na kojem se čuje svoj jezik i susreću svoji sunarodnici. Mjesto na kojem se uči o Bogu i podstiče na dobro, humano i plemenito djelo. Dakle, kroz pozitivnu priču o mektebu i mualimu koja dolazi iz roditeljskog doma motivira se polaznik na uredno pohađanje, učenje, i usvajanje islamske prakse. I nije toliko važno koliko je roditelj upućen u poznavanje islama, koliko je važan pozitivan ton koji stiže iz roditeljskog doma upućen prema mektebu i mualimu.
Naročito djeca u dobi od šest do jedanaest godina mualima doživljavaju kao svoga najbližeg i uz njega se posve emotivno vežu. Ovoga mualim i posebno roditelji moraju biti svjesni.
Najbolji rezultat u mektebu postiže se onda, kada se pohađanje mekteba pretvori u ljubav. Kada mekteb postane ljubav tada moranje nestaje i dijete: moram ići u mekteb pretvori u volim ići u mekteb.
Uz oslonac na Allaha neka trud i napor djece, mualima i roditelja urodi željenim plodom!
We ma tewfiki illa billah ! „A moj uspjeh zavisi samo od Allaha!“ Kur'an, Hud, 88
Povratak na arhivu
