„I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu!“ Kur'an, El-Mu'minun, 8.
„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate!“ Kur'an, En-Nisa', 58.
Odgoju čovjeka za povjerenje, za preuzimanje obaveza, i za savjesno vršenje poslova i zadataka, kako u privatnom tako i u javnom diskursu, islam zarana posvećuje naročitu pažnju jer prirodno to se očekuje od 'vjere zakona' kako se uobičajeno zna reći za islam.
Već rano, sa polnom zrelosti - bulug i muška i ženska osoba tretiraju se osobama na koje se ravnopravno primjenjuje propis i šeriatski zakon, a to počinje već sa četrnaesti i pol godina života kada se osoba tretira mukellef – punoljetna, punopravnog statusa, uračunljiva, osoba pod opterećenjem propisanih obaveza, dužnosti, i prava.
Postati mukellef pokazatelj je dosega zrelosti, ali i časti da se osoba osjeti samostalnom i slobodnom, i da joj se sa povjerenjem, prema njenim sposobnostima, mogu povjeriti čak i značajne funkcije i zadaci u zajednicama.
Odgovornost je izvedenica od glagola odgovarati i ona podrazumijeva mogućnost provjere, kontrole, ocjene i sankcije. Ona može biti: moralna odgovornost, neposredna društvena odgovornost, politička, i pravna odgovornost na temelju pisanih, nepisanih, običajnih i moralnih pravila u okviru kojih osoba radi i djeluje.
Odgovoran biti, to je doseći osnov na kojem leži sposobnost da čovjek razlikuje šta je to racionalno, a šta iracionalno, šta je korisno a šta štetno, šta je istinito, a šta lažno, pošteno, a šta je nepošteno, šta je dozvoljeno, a šta je zabranjeno. Ovakva osoba za svoje postupanje koje čini, voljno i svjesno, zna da kada radi po pravilima da joj slijedi priznanje, pohvala, promidžba, i(li) nagrada, a kada krši pravila da joj slijedi osuda, i sankcionisanje. Dakle, odgovornost je sposobnost polaganja računa za svoje postupke svojoj savjesti, drugoj osobi, grupi, državnoj i društvenoj zajednici. Za vjernika to je istodobno i odgovarati pred Bogom očekujući nagradu, ili sankciju, ne samo na onom nego još u ovom zemaljskom životu. Stoga, biti posvećen i odgovoran, to je u najvećoj mjeri, pitanje svjesnosti vlastitih misli i osjećanja, osluhnuti savjest, vlastiti 'unutrašnji glas' koji podsjeća i opominje na, u nama pohranjena, načela i vrijednosti, na moralne norme, ali i na pravila, propise i odredbe.
Posve je ljudski, da čovjek teži za tim da je važan i ugledan među svijetom, na položaju upravljanja, i da raspolaže snagom i moći. Ali, ovo nije dato svakome, osim rijetkima.
Pripovjeda Ebu Zerr r.a. da se obratio Poslaniku saws ovim riječima: „O Allahov Poslaniče, zar me nećeš postaviti odgovornim za nešto?“; pa me je on kucnuo po ramenu i rekao: „O, Ebu Zerr, ti si zaista slabašan, a to je emanet, a na Sudnjem danu to će biti poniženje, sramota i kajanje, osim za onoga koji se toga prihvati, a sposoban je za to, te izvrši ono što je u tom pogledu obavezan!“ ('Rijadussalihin' – Izbor, h.676.)
Danas je kod nas stanje takvo da bi ozbiljno trebalo da nas brine zašto se, u porodičnom, i institucionalnom odgoju, od dječijeg vrtića, pa preko mekteba, škole, do univerziteta, ne posvećuje dužnja pažnja izgradnji osobe za savjestan i odgovoran rad i djelovanje na bilo kojem polju. Bilo da je to u privatnom životu, bilo na poslovima od zajedničkog i šireg društvenog interesa, vidno je zakazao odgoj o odgovornom prihvatanju i posve savjesnom obavljaju poslova, dužnosti, i zadataka.
Uporedo sa pomenutim, odgoj a sa njime i korisno znanje, promišljanje i kritičko mišljenje gube primat i ustupaju mjesto spontanitetu, ad hock 'rješenjima', neplanskom djelovanju, površnom radu, populističkom i senzaciolističkom nastupanju. Umjesto čestitog rada, transparentnog i odgovornog djelovanja teži se sve više uživanjima, brzom uspjehu i koristoljublju, dok u isto vrijeme više vrijednosti poput poštenja, iskrenosti, pravednosti, čvrstog karaktera, radinosti, odricanja u korist zajednice i društva, slabe i opadaju.
I umjesto da se teži povratku na sigurno tle, na potvrđen put uspjeha izgrađen kroz islamsku etiku i tradicionalni islamski moral - ahlak, traži se prilagodba novom trendu 'novom moralu' zasnovanom na samoispunjenju u prenaglašenosti vlastitog Ja u stilu: 'Živi za danas, jedi, pij, uživaj!' pa sve što je izvan mene, moga interesa, lične promidžbe i korisnosti po sebe samoga, nevažno je, ili je posve formalno, i jedva podnošljivo.
Ovo nije ništa novo. To je opće stanje duha i svijesti modernog čovjeka kojeg sve više zaokupljaju i oblikuju moderne tehnologije i umreženi svijet. Jedno planetarno široko kretanje koje nikako nije periferno, sporadično, niti je prolazno i kratkog daha nego ima tendenciju dugog trajanja, širokog obuhvata, i razorne je moći. Ono prijeti amoralu koji će uništiti i zajednice i društva iznoseći na površinu odsustvo stida i odgovornosti, odsustvo slijeđenja valjanih uzora, nemoralna ponašanja poput zloupotrebe položaja i funkcije, izigravanja datih obećanja i poklonjenog povjerenja; pojavu nepotizma, korupcije, kriminala, i apsolutizam osionih pojedinaca na vlasti, nedodirljivih i neranjivih koji krše sva pravila i norme, a da ih se ne smije čak ni pitati: od kuda?, kako?, i zašto?
Ovome se teško oduprijeti jer su napravljeni propusti u odgoju, pa nam nedostaje kritičke svijesti, zdrave kritike, i dovoljno kritičke mase kojom bi se široko intervenisalo u smjeru da se stanje promijeni na bolje u korist čovjeka i u opću korist.
Mnogo lakše je optuživati roditelje, učitelja, imama, šefa, životnog partnera i izigravati žrtvu, pa optužiti i društvo i državu, nego li se usmjeriti prema sebi i snositi posljedice svoga nonšalantnog ponašanja, svojih nepromišljenih postupaka, svojih lahkomislenih izbora i odluka. Mnogo lakše je svoju neodgovornost koja je izazvala štetu pretvoriti u prst koji pokazuje na drugoga i galamom skreće pažnju sa samoga sebe prema drugima, nego li se hrabro suočiti sa istinom i snositi sankcije usljed učinjenih propusta i nanesene štete.
Prenosi Ebu Hurejre r.a. kako je Allahovog Poslanika a.s. neki čovjek upitao: „Kada će biti Sudnji dan?“, a on mu odgovori: „Kada nestane emaneta!“ Na pitanje ovoga: „A, kako će nestati emaneta?“ Poslanik a.s. mu reče:“To će biti onda kada ljudi odgovorne poslove povjere onima koji ih nisu dostojni!“ (Buhari)
Posebno je važno da savjesno, pravedno i odgovorno djeluju svi oni koji su na upravljačkim funkcijama u radnim kolektivima, vjerskim, kulturnim i društvenim institucijama, i posebno oni koji obnašaju visoke funkcije u vlasti.
Inauguraciono obraćanje h. Ebu Bekira r.a., prvoga halife, izabranog neposredno po preselenju Allahovog Poslanika saws, trebalo bi da bude temelj za svakog onog koji preuzima vlast jer h. Ebu Bekr r.a. je nastupio otvoreno, jasno i hrabro istakavši svoju pokornost Allahu i putu Allahovog Poslanika a.s., da služi istini, pravdi i narodu, naglasivši to ovim riječima:
“Izabran sam za vašeg vođu, iako nisam najbolji među vama. Ako budem ispravno postupao, pomozite me u tome, a ako pogriješim, ispravite me! Istina je emanet, a laž je prevara... Pokoravajte mi se dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku!, a ako otkažem poslušnost Allahu i Njegovom Poslaiku - niste dužni da mi se pokoravate!“ (Es-Sujuti, 'Tarihul hulefai', s. 69)
Sa horizonta naših promišljanja kao da je posve nestao uzoriti h. Omer r.a. koji je oštrim i opominjućim tonom, upravo kao da se obraća nama današnjima, uzvikivao: „Ljudi! Ne nasjedajte na viku i galamu! Upamtite, onaj koji osjeća odgovornost za povjereno mu, i onaj koji ne nasrće na ljudsko dostojanstvo, samo takvog čovjeka smatrajte i nazivajte čovjekom!“
Iz ovih riječi potrebno je da svi učimo a posebno oni koji bi da zauzmu poziciju menadžera ili lidersku poziciju. One nas opominju i upućuju da je veoma važno imati spoznaju o samome sebi, svojim kapacitetima i sposobnostima postavljajući sebi slijedeća pitanja i pokušavajući na njih posve iskreno odgovoriti:
- najprije, sebi o sebi postaviti pitanje: Kakav sam Ja kao čovjek, i kakav bi trebao biti?;
- zatim, kako stojim kod drugih: Koliko sam prihvaćen i cijenjen, kakvim me vide oni iz moga okruženja: u radnom kolektivu, u društvu prijatelja, među rodbinom, u mojoj porodici?;
- potom, moja sposobnost, znanje, stručnost, iskustvo: Da li sam sposoban, na osnovu mojih kompetencija, uspješno rukovoditi, i kvalitetno udovoljiti poslovima i zadacima koji se pred mene postavljaju?;
- i na kraju, moje stanje pred Allahom: Jesam li posve iskreno predan Allahu, i revnostan u svemu onome što od mene moja vjera i islamski moral traže?
Možda bi se, neki od nas, ukoliko bi prošao vlastito samopreispitivanje, ipak zamislio da li ponuđenu funkciju prihvatiti ili je ne prihvatiti?
Povratak na arhivu
