„O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite?“ Kur'an, Es-Saff, 2; „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ – Kur'an, El-Bekare, 44
Kur'an je izravna 'Riječ Allahova'. 'Objava od Gospodara svjetova!' (Eš-Šuara' 192) On je 'Savjet', 'Putokaz', 'Uputa', 'Jasan Pravac' koji: 'Vodi jedinom ispravnom putu!' (El-Isra' 9), 'Rastavljač Istine od laži' (El-Furkan, 1) 'Kur'an je, doista, svijetu cijelom opomena!'(El-Kalem 52) Samo iz imena i svojstava Kur'ana, a Imam Zerkeši ih je u svome djelu naveo 59, razaznajemo da to nije svakakva, nego SPASONOSNA UPUTA čovjeku, zajednici, društvu, čovječanstvu, kako bi zavladao red, mir, i ne bi bilo lutanja, posrtanja, padova, niti u čovjeku, niti u ljudskim zajednicama, niti na Zemlji, i kako bi se primjenom Kur'ana u život ostvarila po čovjeka i čovječanstvo: 'Slava vaša' (El-Enbija' 10).
Ajeti Kur'ana, to su od Allaha upućeni nam znakovi na putu života! Ajeti u Knjizi sjedinjuju: oko, uho i ruku koja Kur'an drži. Ajeti Kur'ana poredani u redke, ispisani slovima, pretočeni u riječi i rečenice čine to da poruku oko vidi; a njen zvučni izraz melodičnim učenjem naglas daje da ajet i uho čuje. Njegov uzvišeni sadržaj um prihvati, a srce i duša osjeti. U rukama držeći Kur'an mi smo ne samo u duhovnom nego i u doslovnom smislu posjednici Objave čiste i nepatvorene izravne Upute Allahove danas dostupne nama i svakom čovjeku na svijetu, na našem i na svim drugim jezicima kojim se čovječanstvo služi!
Ajeti posve jasno upućuju na Onoga Uzivišenog koji ajete šalje i usmjerava ih na Čovjeka – na onoga na kojeg se ajeti odnose. Ajeti čovjeka dotiču i tiču ga se! Oni djeluju na njegov um, razum, srce i dušu. I bez razlike, da li ajete čovjek prihvatao ili od njih glavu okretao, oni svejedno djeluju i na čovjeka se odnose! Jedne od nas oni će blagoslovljenim, uznositim i slavnim učiniti, a druge, koji ne djeluju po njima, teškoće i poniženja će snaći! Allah, šaljući nam Knjigu Svoju unio je spram nje i odgovornost našu. I bez obzira kako se mi spram Kur'ana odnosili, bilo da čovjek sa ozbiljnošću i odgovornošću prihvata Kur'an, bilo da je nemaran i indolentan do njega, bilo da ga ne želi, odbija, i ne prihvata; svejedno, odgovornost je tu i ona je konstantno prisutna!
Posmatramo li osobu Poslanika saws u odnosu na Objavu počev od njegovog mučnog stanja tokom primanja Objave, njenog izgovaranja do tvrdog pamćenja, pa potom preko njenog brižljivo vođenog zapisivanja i pohranjivanja, izgovaranja časnih riječi Objave sa dubokim osjećajem pijetiteta i naglašavanjima, potom njenog prenosa na vjernike i njihovog učenja primljenog sadržaja napamet, sve do dosega svijesnosti o kolektivnoj i ličnoj odgovornosti prema poslanim uputama sadržanim u Allahovim ajetima i njihovom sprovođenju u život; mi u svemu ovome iščitavamo punoću svijesti o važnosti sadržaja koji se dostavlja kako kod Allahovog Poslanika saws tako i kod njegovih plemenitih drugova u čemu je daleko ispred svih ostalih prednjačio učitelj vjere Muhammed a.s.
Tako se, jedne prilike, Ebu Bekir r.a.vidjevši Poslanika a.s.da je naglo osijedio, obratio mu se brižan upitavši ga: „O Allahov Poslaniče, primjećijem osijedio si?Jesam, osijedio sam. Osijedile su me sure Hud, Vakia, Murselat, Amme i Izeššemsu kuwiret“, odgovori mu Allahov Poslanik a.s.; a u drugoj predaji spomenuo je sure: Murselat, Nebe', i Et-Tekvir. Ovo stanje u osobi Poslanika a.s. ukazuje na ozbiljnost u prihvatanju Objave i osjećaj obaveznosti primljenog i prihvaćenog sadržaja Objave. Objava, nije tek formalan sadržaj koji ne zahtijeva i neobavezuje. Naprotiv, Objava uvijek usmjerava na njenog autora Allaha dž.š.koji u smislu Vrhovnog Autoriteta dariva čovjeka Uputom i za uzvrat traži i zahtijeva od njega djelovanje.
Božija Objava traži i zahtijeva njen prihvat sa vjerom i povjerenjem, i primjenu na život. Islam odlučno ističe zahtjev za našom praksom kojoj prethodi oplemenjenje Kur'anom i Sunnetom, djelovanjem koje izvire iz izvora vjere, iz Objave i prakse Poslanika a.s. Pripovijeda se za Omera r.a. da je tek nakon devet godina po objavi naučio napamet suru El-Bekaru. On je ovo obrazložio riječima da ju je tek onda naučio napamet kada je postao posve uvjeren da će svaki ajet ove sure u djelo svoje pretočiti!
Praksa islama podrazumijeva da se naučeno, usvojeno i spoznato, o svemu o čemu Kur'an kazuje, ima pretočiti u djelo, u njegovu praktičnu primjenu. To je da ispred i iza naših odluka i naših postupaka stoji uzdignuta Allahova Riječ izražena kao djelovanje, pa od tuda pitanje i prijekor upućen vjernicima:
“O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Kur'an, Es-Saff, 2-3)
Usljed mora smo neprekidnog niza informacija koje slijede jedna za drugom. Tu su, mimo islamom datih, novi savjeti i 'pouzdana rješenja' za svakodnevni život i našu budućnost. I mnogi misle da su uspjeli i da su u postignuću ukoliko ih primijene. Međutim, nisu!; jer sve je to samo trenutno osjećanje sreće i iluzija uspjeha u životu. Modernom čovjeku, unatoč svemu ovome, zaista nedostaje sraslost sa temeljnom, posve jasnom, pouzdanom i spasonosnom etikom Objavom danom, nedostaju mu vrijednosti i principi koji mu određuju život i koji ljudima upravljaju, i stoje ispred naših stavova, odluka i postupaka.
Svejedno, iako je Allahov Kur'an Časni svugdje prisutan, i na dohvat ruke, osjeća se u životu njegova potisnutost u stranu! Pogrešno je misliti da je posve dovoljno prisustvo Kur'ana u umjetničkom izrazu kaligrafske slike i vajarskog umijeća uklesanih u kamen ajeta Božije Riječi, u silnom štampanju primjeraka Kur'ana, u njegovom predstavljanju kroz štampane i elektronske medije, u eteru prisutni glas učača Kur'ana, njegovo učenje napamet; sve je ovo nedovoljno ukoliko ajeti Kur'ana ne određuju i usmjeravaju naš život, praksu i postupke.
Oni su unatoč svemu navedenom i dalje samo uzvišeni tekst zarobljen među koricama Knjige, naboj neiskorištene snage, i zato su ajeti Objave u smislu njihovog oživotvorenja ozbiljan problem današnjih muslimana kod kojih je vidljiva razdvojenost izražena kao: islamsko vjerovanje i neusklađeno sa islamom djelovanje i ponašanje! Nedostaje ta nužna konstantna prožetost Kur'anom. To posve očito pokazuju naši postupci koje činimo, i otkrivaju nas svijetu upravo onakvim kakvi u biti jesmo. Drugi, koji slušaju naš plemeniti govor, ukoliko iza njega ne stoji i plemenito djelo, doživjet će taj govor tek pukom našom lijeporječitošću i nevještom kamuflažom jer mi se drugima istinski pokazujemo ko smo samo po svojim djelima. To je najstrožiji i najispravniji kriterij u ocjenjivanju i samih sebe, ali i drugih. To je navelo Poslanika a.s. da za borca koji je istom primio islam, i potom odmah stupio u borbu i kratko potom pao kao šehid da kaže: “Malo učinio a mnogo nagrade postigao!“ (Buhari) jer njegov napor, doprinos i djelo darovanog života, nadvisili su i nadjačali verbalno i sve ostalo kod njega!
Oči naroda, javnost, i mediji s posebnom pažnjom prate vjerske autoritete, imame, učitelje vjere. Od njih prvih očekuju potvrdu onoga čemu pozivaju i naučavaju. Oni s pravom očekuju čestita predvodnika da bi ga sa povjerenjem u vjeri slijedili i zato se u narodu rodila izreka: 'Dobri pastir što kazuje inom to svojijem potvrđuje činom!' Riječi često znadu biti zamka za onoga koji ih izriče. Nerijetko mi ne samo druge nego i same sebe zavaravamo jer iako mislimo da bi trebali po rečenom i raditi, nismo često toliko u sebi snažni da ono o čemu kazujemo postane stvarnim u našem životu.
Stoga, iako svijesni te svoje slabosti mi i dalje ostajemo pri istom jer mnogo lakše je pričati, propovijedati, govoriti, pozivati, i još pri tome nerijetko kod običnog svijeta biti slavljen, uvažen i zapažen nego li se izložiti djelovanju u skladu sa proklamovanim jer to je mnogo teže.
Povratak na arhivu
