Približava nam se 01. februar koji se u svijetu obilježava kao svjetski dan hidžaba.
Hidžab nije komad tkanine, niti prolazni kulturni običaj. Hidžab je svjestan izbor, vjerska obaveza i duboko ukorijenjen identitet muslimanke. On je izraz pokornosti Allahu, potvrda pripadnosti islamu i jasan znak unutrašnjeg uvjerenja koje se očituje vanjskim ponašanjem.
U vremenu u kojem se identiteti relativiziraju, a vjera gura u privatnu sferu, hidžab postaje više od lične prakse, on postaje poruka. Poruka da muslimanka zna ko je, kome pripada i po kojim principima želi živjeti.
Božanska naredba, a ne lična interpretacija!
Nošenje hidžaba nije stvar ličnog osjećaja ili društvenog pritiska, već jasna Allahova naredba. Uzvišeni Allah kaže: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja, i neka ne pokazuju ukrase svoje osim onoga što je ionako vidljivo, i neka vela svoja spuste preko grudi svojih…“ (En-Nur, 31)
Također, Allah dž.š. poručuje: „O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, kćerima svojim i ženama vjernika neka spuste niz sebe ogrtače svoje. Tako će se najlakše prepoznati pa neće uznemiravane biti.“ (El-Ahzab, 59)
Ovi ajeti jasno ukazuju da je hidžab propis, ali i zaštita, zaštita časti, dostojanstva i ličnosti žene. Hidžab ne umanjuje vrijednost žene, već je štiti od svođenja na puki izgled i tjelesnost. U biti to je identitet koji se čuva i brani!
Nositi hidžab danas često znači nositi teret nerazumijevanja, predrasuda i osuda. Međutim, muslimanka koja nosi hidžab svjesno i ponosno svjedoči da njena vrijednost ne zavisi od tuđih mjerila. Ona poručuje da sloboda ne znači skidanje, već pravo da se, u ime Allaha, pokrije.
Čuvati hidžab znači čuvati svoj identitet, ali i odgovornost prema generacijama koje dolaze. Djeca uče iz onoga što vide. Ako hidžab postane nešto čega se stidimo ili što relativiziramo, šaljemo poruku da su Allahove naredbe podložne društvenim trendovima.
On nije prijetnja, nije nazadnost i nije znak potlačenosti. On je izbor vjere, snage i dosljednosti. On je pravo žene da bude poštovana zbog onoga što jeste, a ne procjenjivana po onome kako izgleda.
Zato, hidžab nije samo izbor, hidžab je identitet. Identitet koji se čuva, brani i s ponosom nosi, jer njime se svjedoči svoja vjera, dostojanstvo i pokornost Uzvišenom Allahu. No, hidžab se danas u savremenom društvu sagledava drugačije...
Hidžab je pravo... On je identitet, lični izbor i temeljno ljudsko pravo muslimanke. U društvima koja se ponose slobodom, pluralizmom i poštivanjem različitosti, hidžab bi trebao biti prepoznat upravo kao izraz tih vrijednosti, a ne kao razlog za isključivanje, stigmatizaciju ili diskriminaciju.
Muslimanka koja nosi hidžab ne traži privilegije, ona traži isto ono pravo koje se jamči svima: pravo da bude ono što jeste, bez pritiska da se odrekne svoje vjere kako bi bila „prihvaćena“.
Sloboda ne smije biti selektivna!
Savremeno društvo često govori o slobodi izbora, ali ta sloboda postaje upitna onda kada se žena odluči da se pokrije. Kada se hidžab problematizira, a razgolićavanje normalizira, tada ne govorimo o slobodi, već o nametanju jedne slike „poželjne“ žene.
Prava sloboda podrazumijeva mogućnost izbora bez straha od sankcija, bilo institucionalnih, profesionalnih ili društvenih. Muslimanka koja nosi hidžab često se suočava s ograničenjima pri zapošljavanju, obrazovanju i javnom djelovanju. To nije pitanje religije, nego pitanje osnovnih ljudskih prava.
Hidžab kao zaštićeni izraz vjere
Međunarodni dokumenti o ljudskim pravima jasno garantiraju slobodu vjere i njenog javnog ispoljavanja. Hidžab je upravo to, javni izraz vjerskog uvjerenja. Njegovo osporavanje ili zabrana predstavlja kršenje tog prava i direktno zadiranje u identitet pojedinca.
Islam ne nameće hidžab silom, već ga propisuje kroz vjeru, svijest i odgovornost pred Bogom. Uzvišeni Allah kaže: „U vjeri nema prisile...“ (El-Bekare, 256)
No, isto tako, vjera ne može biti svedena samo na privatnu stvar. Islam se živi, on se vidi u ponašanju, moralu i vanjskim obilježjima.
Stoga, važno je još jednom napomenuti da je hidžab božanska naredba i sastavni dio islamskog identiteta. Hidžab ne briše individualnost žene, on je naglašava. Ne zatvara ženu iz društva, on je uvodi u društvo sa jasnim moralnim stavom. Pečatni Pejgamber kaže: „Najbolje bogatstvo vjernika je čestit ahlak.“ (Taberani) Hidžab je dio tog ahlaka, vanjski izraz unutarnje čestitosti i bogobojaznosti.
Izazovi savremenog društva!
U savremenom svijetu muslimanka s hidžabom često mora biti „dvostruko bolja“ da bi bila jednako prihvaćena. Njena stručnost, znanje i doprinos često se zasjenjuju pitanjem njenog izgleda. To je oblik suptilne diskriminacije koji društvo ne smije ignorisati.
Zato govoriti o hidžabu znači govoriti o dostojanstvu žene, o pravu na različitost i o granicama tolerancije u modernim društvima. Ako se tolerancija završava tamo gdje počinje hidžab, tada ona nije stvarna.
Na kraju: šta je evropski pravni okvir u kontekstu "sloboda vjere kao temeljna vrijednost"!
Evropa se u svojim temeljnim dokumentima jasno opredijelila za zaštitu slobode vjere i identiteta. Evropska konvencija o ljudskim pravima, u članu 9, garantuje: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, ovo pravo uključuje slobodu da se vjera ili uvjerenje ispoljavaju, pojedinačno ili zajednički, javno ili privatno.“
Hidžab, kao vidljivi i svjesni izraz vjerskog uvjerenja, nesumnjivo spada u ovu kategoriju. Njegovo ograničavanje ili problematiziranje ne pogađa samo religijsku praksu, već zadire u dostojanstvo osobe i pravo na identitet.
Također, povelja EU o temeljnim pravima u članu 10 potvrđuje slobodu vjere, dok član 21 izričito zabranjuje diskriminaciju po osnovu religije. U teoriji, evropski pravni poredak prepoznaje i štiti hidžab, u praksi, međutim, muslimanke se često suočavaju s drugačijom stvarnošću.
Možda ovdje možemo govoriti o primjerima savremene diskriminacije?
Diskriminacija žena koje nose hidžab u Evropi rijetko je otvorena, ali je često sistemska i suptilna. Ona se manifestira kroz:
1. zapošljavanje: kvalificirane žene bivaju odbijene uz obrazloženje da „ne odgovaraju imidžu firme“,
2. obrazovanje: otežan pristup svim javnim institucijama, pa čak i medicinskim praksama, laboratorijama ili pozicijama u obrazovanju,
3. javne institucije: zabrane ili ograničenja pod izgovorom „neutralnosti“,
4. medijski diskurs: hidžab se često prikazuje kao problem, prijetnja ili simbol nazadnosti.
Ovakva praksa stvara atmosferu u kojoj se muslimanka prisiljava na izbor između vjere i egzistencije, između identiteta i društvene prihvaćenosti. To nije slobodan izbor, to je pritisak.
No, svjedočimo jednoj istini a to je: neutralnost koja pogađa samo jedne!
Posebno je problematično selektivno tumačenje pojma „neutralnosti“. Ako neutralnost znači uklanjanje vidljivih vjerskih simbola, tada se u praksi najčešće pogađa upravo hidžab, jer je on neraskidivo vezan za svakodnevni život muslimanke.
Takva neutralnost ne briše religiju iz javnog prostora, ona briše vjernike s margine društva, posebno žene. Time se šalje poruka da su neki identiteti „manje kompatibilni“ s evropskim vrijednostima, iako su te iste vrijednosti zasnovane na slobodi, jednakosti i ljudskom dostojanstvu.
Danas je moj poziv upućen svima sa jasnom porukom: znajte da hidžab i evropske vrijednosti nisu u suprotnosti!
Hidžab nije suprotnost evropskim vrijednostima, on je test njihove iskrenosti. Ako Evropa želi ostati prostor slobode i pluralizma, mora prihvatiti da se sloboda ne ogleda u uniformnosti, već u pravu na različitost.
Muslimanka s hidžabom može biti obrazovana, profesionalno uspješna, društveno aktivna i lojalna građanka. Hidžab je ne sputava u doprinosu Zajednici, sputava je isključivo diskriminacija.
Poruka meni i tebi!
Borba za pravo na hidžab nije borba samo muslimanki. To je borba za princip da niko ne smije biti primoran da se odrekne svog identiteta kako bi bio prihvaćen. Društvo koje ne može podnijeti mahramu na glavi žene mora se zapitati koliko je zaista slobodno?
Zato je hidžab istovremeno vjerska obaveza, ljudsko pravo i društveni ispit. I dokle god bude potrebno, na tom ispitu ćemo podsjećati: hidžab nije problem koji treba riješiti, već identitet koji treba poštovati.
Drugo, hidžab nije prepreka integraciji. Prepreka je isključivanje. Hidžab nije znak potlačenosti. Znak potlačenosti je zabrana da žena sama odlučuje o svom identitetu.
Muslimanka koja nosi hidžab ne traži da bude drugačije tretirana, već pravedno. Ne traži da je razumiju u potpunosti, već da poštuju njeno pravo da vjeruje i živi svoju vjeru.
Zato s ponosom kažemo: hidžab je moj identitet. On je moj izbor, moja odgovornost i moj doprinos društvu koje će biti istinski slobodno tek onda kada nauči poštovati različitost, ne samo u riječima, već i u praksi.
Povratak na arhivu
