Domovina naših duša i domovina naših korijena

Danas je 01. mart, dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, veliki dan za našu Državu  i za sve nas. Neka nam je svima sretna jedna i jedina Bosna i Hercegovina. Neka nam i dalje živi na vijeke vjekova.
V. d. GI IZBNJ, Halim Alibašić
Hutba u povodu Dana nezavisnosti BiH

Mi pripadamo islamu i pripadamo Bosni i Hercegovini.  Jedni se u islamu osjećaju posve ugodno. Toplo im je u duši, sretni su, i zadovoljni. Drugi se pak, iako muslimani, u svojoj vjeri ne osjećaju niti sretno, niti zadovoljno.  Također, i Bosna i Hercegovina, za jedne među nama, ona je očaravajuća i zanosna ljepota prirode, ali isto toliko  i mjesto dragih ljudi toplog srca, i punih dobrote. Jedan ajljepši i najdraži životni prostor.  I kada ovaj životni prostor napuste oni su i dalje čvrsto vezani uz njega, i njemu se neprekidno vraćaju. Drugi, iako također njeni građani,  hladno opisuju svoje stanje riječima: Za mene, domovina je tamo gdje mi je ugodno živjeti!  I takvi, odista, u tuđini se osjećaju ‘kao svoji na svome’ apsolutno ne mareći za svoju Domovinu.

Zašto je to tako? Životinja  je određena instinktom, jednoobraznošću, i nesvjesnošću o sebi, i svom vremenu i prostoru;  a čovjek je svjesno biće, biće  kulture, koju on stvara, njeguje, razvija i prenosi, i utiskuje  tragove svoga postojanja kroz vrijeme  i u prostoru. Čovjek je kao i životinja prirodno i tjelesno biće, ali je istovremeno i umno biće jer misli, prosuđuje, opredjeljuje se, rješava pitanja i probleme, i neprekidno stiče nova znanja i iskustva. Čovjek je i moralno biće jer umije razlikovati dobro i zlo. On je i duhovno biće jer ima svijest o Bogu, o smrti, onom svijetu i odgovornosti pred Bogom. Čovjek pripada ljudskoj zajednici i u interakciji sa drugim ljudima, kao i kroz samostalan rad,  neprekidno, od rođenja, pa sve do smrti svoje, razvija se i dograđuje.

Mnogi  ljudi, u svom životu,  naučili su različita znanja i vještine. Međutim, neki su i pored svih postignuća i saznanja, bili uskraćeni u važnim pitanjima svoga života, u svojim temeljnim identitetskim odrednicama. Oni  nisu učili  i naučili, niti u kućama svojim, a niti u školama,  da imaju odgovore na pitanja ovoga tipa: Kojem životnom  i društveno- političkom  prostoru ja pripadam? Ko su moji preci i kojem  narodu ja pripadam?  Šta je za mene vjera i kojoj  vjeri pripadam?  Potom, moja kultura i običaji, folklor, moj  jezik, moja historija, šta oni za moje biće znače? … Takvi ljudi,  samo su ostali prosto: šifra, broj, naziv. Oni su postali osiromašeni jer im je uskraćeno da mnogo važnih odgovora na mnogo važnih pitanja oni dobiju. Takvi  se, tek posredno, u rijetkim prilikama, susreću sa potrebom odgovora na ova važna pitanja života, pa su oni tek muslimani kada upisuju u formular svoj religijski identitet,  a popunjavajući druge  rubrike oni su Bosanci i Bošnjaci  kada  slovima  ispisuju svoju etničku pripadnost, mjesto rođenja, općinu i državu kojoj pripadaju.  A neki, između njih, daleko od Domovine u svakom pogledu, popunjavaju u formulare kao svoju pripadnost i druge jezike, i drugu nacionalnu i državnu pripadnost,  i naglašavaju pravdajući se, da su zapravo kosmopoliti  –  građani svijeta.

Ne bez razloga, sve češće se piše i govori o razkorijenjenju modernog čovjeka koji ostaje bez domovine duše i bez domovine korijena svojih. Čovjek nikada, niti u bilo kojem vremenu, niti u bilo kojem prostoru on živio nije bez korijena koji sežu daleko unatrag prema precima svojim i hiljadugodišnjim ognjištima.

Tako se, pričajući o svome porijeklu jedne prilike Muhammed saws ovako izrazio: „Uzvišeni Allah izabrao je Kinane između potomaka Ismaila; izabrao je Kurejš od Kinane; a od plemena Kurejš izabrao je Benu Hašim, a mene je odabrao od porodice Hašim.“ (Navedeno u zbirkama Muslima i Tirmizija)

Kod nas se, pod jednim krovom bošnjačke kuće znaju naći po pitanju islamadomovine duše: pobožan musliman, formalan vjernik, kao i onaj koji je za vjeru posve indolentan, nihilista; a slično je i po pitanju domovine  – korijena naših, od onih gorućeg osjećaja pripadanja pa do onih koji su potpuno izgubili osjećaje prema tlu, povijesti, i sadašnjosti zemlje i zavičaja. Kako mi ovdje da ostanemo vjerni i domovini duše i domovini svojih korijena? Posao na ovom planu priznat ćemo nije nimalo lahak, ali, nije i nemoguć. Potrebno je uložiti veoma mnogo: znanja, ozbiljnosti, odricanja, upornosti, i neprestanog svakodnevnog rada.

Izaći iz Zemlje, i naći se u novom kulturnom, govornom, religijskom i političkom prostoru, počinje kao izazov i avantura, a završava često iznenađujuće gorko.

Islam, svoju domovinu duše, onaj ko je odnjegovao u svome djetinjstvu i mladosti, nikada je više napustiti neće, ma kako on živio, i na bilo kojem prostoru on obitavao. Neprekidno će,  ta veza čovjeka i islama postojati, i vremenom čak i jačati, i biti sidrište, i uporište, snaga i mjesto okrepe, kao  i nada u čovjekovo sutra.  U njemu će za trajno ostati urezan prvi harf, sedžda na serdžadi majčinoj, prvi odlazak u džamiju sa ocem, uspomene na imama, drugove i drugarice iz mekteba, prvi njegov post i iščekivanje iftara, kurbani i proslavljanje bajrama. Sve te slike djetinjstva postaju sastavnicom i trajnim pratiocem života u čovjeku koji je utemeljio Domovinu duše svoje.

Domovina korijena je ono tle na koje se čovjek spušta u času njegovog rođenja, na kojem odrasta, na kojem provodi svoje dječije i mladelačke godine. Poslije, kroz cio svoj život on nosi uspomene na ljude s kojima je rastao, na prve svoje izgovorene riječi na jeziku majke svoje, na dječake i djevojčice s kojima se igrao i družio, na mektebske i školske dane, na prvu ljubav svoje mladosti, na sportska takmičenja, na odlaske na stadione, na prvo zaposlenje. On nosi mirise, zvukove, i slike krajolika u kojem odrasta, i uspomene na drage ljude iz svoga okruženja.

Jedni su sve ovo ponijeli  sa sobom iz Bosne i Hercegovine. Drugi, djeca naša i unuci naši, nisu imali tu privilegiju da rastu i odrastaju u gradu, selu, mahali, u ulici svojih roditelja. Oni pripadaju ovdje, ovom tlu, ovom jeziku, ovoj zemlji na kojoj su rođeni, iz koje u sebi nose mirise, zvukove, slike krajolika i uspomene na drage im  ljude. Našu djecu i naše unuke i unučice, koji posve čvrsto stoje jednom nogom vezani za tlo ovdje, a drugom svojom nogom rado dodiruju zemlju svojih očeva, majki i djedova i nana, pomozimo u njihovom nastojanju da imaju rado i ovo ovdje i ono tamo kao svoje. 

Podsjetimo se, Židovi su, više od dvijehiljade godina imali sudbinu stalnih selenja, progona, kao i njihovog ubijanja  i zatiranja. Međutim, nikada nisu odustali od: Svetog spisa Tore, hebrejskog jezika koji je njegovan kroz stalna međusobna druženja, razgovore, pjesmu, običaje, ženitbene veze, porodicu i molitvu. Rastanke su obilježavali izgovarajući: “Dogodine u Jerusalemu!“

I mi, sa mnogo ljubavi, snage, odricanja i volje učimo djecu, i unučad našu domovini duše i domovini korijena naših. Zato, ne napuštajmo stoljetni, više od pola milenijuma dug, u praksi i kroz stradanja žilavo opstojeći naš bošnjački izraz islama, koji smo učili i sa koljena na koljeno prenosili sa starijih na mlađe našim bosanskim jezikom.  Svaki slobodan trenutak koristimo za susret sa Domovinom, sa zavičajem, i tom prilikom obilazimo rodbinu, mezarja naših predaka, mesdžide i džamije, upoznajmo djecu sa slavnom prošlošću našom.  Družimo se sa svojim narodom ne samo kada smo u Bosni i Hercegovini, nego i ovdje. U kući svojoj napravimo kutak Bosne, a o praznicima Dana Nezavisnosti i Dana Državnosti  ovo naročito istaknimo. Posve je jasno da su samo jedna žena i jedan otac naši roditelji. Samo jedan jezik je naš maternji jezik. Samo jedna zemlja zove se domovinom, a samo jedan grad, ili jedno selo je rodni grad, ili rodno selo naše.

Međutim,  sa mnogo truda i ljubavi, možemo postići da i naša djeca i naši unuci, sve ono što je u nama, i što volimo, cijenimo i njegujemo, postane i dio njih samih također.

Oni, njegujući oba kulturna obrasca, i geografski različite prostore, moći će, polarizaciju na dvoje različito učiniti sretnim spojem ukoliko i mi stariji, stojimo im na raspolaganju,  posve predani i stalno aktivni u pomoći  u radu za svoju djecu, i svoju unučad.

Stoga, nije bez dubokog značenja ona narodna: Umiljato janje dvije majke doji!

Prerađeni tekst džumanske hutbe u povodu Dana Nezavisnosti, imama Ishaka Alešević,  održane u petak, 14. redžeba, 1442. hg  /  26. februara, 2021. godine.

Nema komentara.

Upišite komentar