„Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostiv robovima Svojim.“ Kur'an, El-Bekare, 207
Ramazan, deveti mjesec islamskog kalendara, premda nam dolazi svake godine, mi ga iščekujemo sa toliko želje, radosti i nade kao da to nije tek dio godišnjeg ciklusa mjeseci.
Ramazan je uistinu poseban. On je uzdanica, povjerenje, pouzdanje i vjera da nam se nešto veliko, i drugačije od svakodnevnog i uobičajenog uskoro događa; i to ne samo nama lično, nego i našim bližnjima, našoj zajednici, pa i čitavom ummetu i svijetu.
Nabrojati ramazanske događaje sa pozornice svjeta daleko bi nas odvelo ali dovoljno je ovdje spomenuti da je ramazan donio Ibrahim alejhisselamu objavu Allahovih Listova, pa potom u ramazanu slijedi spuštanje objava Knjige: Tevrata, Zebura i Indžila. I Muhammedu a.s., u Noći Sudbine, koncem ramazana počinje silaziti Kur'an Časni, u ramazanu se odigrao Bedr - odlučujuća bitka za opstoj muslimana, a također, u ramazanu ovjenčan slavom, pobjednički u Mekku ulazi Allahov Poslanik a.s. i preuzima Mekku iz ruku idolopoklonika.
Svi pomenuti ramazanski događaji, kao i oni poslije Muhammed a.s. bili su i po muslimane i po svijet od temeljnog značaja. Ova nada i iščekivanje godišnjeg, od Allaha naročitog darivanja ramazanom čini nas ponovo uzbuđenim, radosnim i sa nadanjima da ćemo se i sami promijeniti, ali da će se sa nama mijenjati i svijet u koji smo uronjeni i koji nas svojim tjeskobama pritišće.
Uistinu, ovaj svijet sve više postaje uskraćen je za ljudsku toplinu, za radosti i nadanja. U svijet su se uvukli pesimizam i beznađe. Sa velikih, i sa malih ekrana 'pametnih' telefona plasiraju se prema masama osmišljeni sadržaji slike, riječi i teksta koji svojom moći zamagljuju i dovode u upitnost sve do sada Objavom i kulturnim obrascima naučeno i u žive tradicije pretočeno.
Ljudi su zbunjeni. I slobodni smo reći: ako smo proteklo stoljeće proživjeli u naporima za fizički opstoj usljed stradanja izazvanih svjetskim ratovima, agresijom na svoju zemlju i svoj narod, to ovo 21. stoljeće proživljavamo u znaku psihičkih pritisaka, duševnih patnji, i nametanja dezorijentiranosti.
Posvuda susrećemo ljude odveć osjetljivog karaktera, koji su pod konstantnim stresom i u depresiji, osjećaju se nestabilnim i dezorijentisanim. Ovo je pojačano sa pojavom Covida usljed čega vidimo ljude skrivenih lica pod zaštitnim maskama, ljude udaljene jedne od drugih produženog trajanja 'socijalne distance', gube se izravni kontakati ljudi licem u lice i ovo se i poslije Covida nastavlja na dalje, ljudi bježe u izolaciju, osamu i zatvaranje u četiri zida kuće ili stana, prekida se raniji uobičajeni način života i živi se na novo.
Neizvjesnost se uvukla u ljude danas, i pojavio se strah od sutrašnjice, vlada zebnja i opšte nepovjerenje u sisteme: društvene, političke, obrazovne, naučne, ekonomske, zdravstvene ... Rastu nezadovoljstvo, apatija i gubi se nada. U djeci štolske dobi mi već gajimo potencijalno egoističnu, nestrpljivu i agresivnu generaciju novog naraštaja. Vodeći psihoanalitičar 20. stoljeća V. Emil Franklin piše 'Čovjekovo traganje za smislom' koje se širom Amerike štampa u više od 10 miliona primjeraka što pokazuje čovjekovu nasušnu potrebu za orijentacijom kao potrebu za lukom smiraja i vlastitim sidrištem.
Zato, posljednjih godina pojačana žudnja za ramazanom. Tako, mi danas, u iščekivanju ramazana željno priželjkujemo uz vlastitu promjenu i neku novu, i bolju situaciju od sadašnje u kojoj smo. Ovo dolazi od tuda što živimo u svijetu u kojem rapidno nestaju humanizam i ljudska toplina jer svaka nova ratna agresija donosi sve veću ljudsku bestijalnost pa s pravom televizijski izvještač, bilježeći ljudsko zlo, veli da bi kod činjenja zločina 'i sam đavo oklijevao, a čovjek ne!?'
Zato je u iščekivanju ramazana položeno toliko ljudske nade. Čovjek iskonski želi da pobješnjela neljudskost stane. Ramazan daje nadu da se pokidana nit vezilja koja čuva savez: Allah – Objava – Čovjek sačuva i ojača kako bi se svakom ljudskom biću povratilo dostojanstvo čovjeka, da pobijedi pravda i pravedan postupak, i da se povrati smisao i volja za životom.
Na muslimanu, svakom pojedinačno i svima zajedno, jeste da tragaju, i da nastoje da se desi pozitivno gibanje u smjeru promjena za što je prilika ramazan. I to mora biti usklađeno, istovremeno htijenje i pojedinaca i zajednica jer Allah pomaže zajednicu bilo malu, bilo veliku, i u ovom smislu Poslanik saws veli:
„Allahova Ruka je sa zajednicom!“ (Et-Tirmizi, 2167; S.Džami' 1848)
Samo udruženi u jedinstven, čvrst savez sa istom orijentacijom i ciljem izazvat ćemo promjene i u sebi i u okolini. Dogodilo se da je šeste godine po Hidžri, a prvog dana ramazana, u vrijeme nesnosne žege koja je u Medini izazvala katastrofalnu sušu, Poslanik saws pozvao narod da svi zajedno, njime predvođeni, učine namaz i dovu za kišu, i svi su i klanjali, i molili sa Poslanikom saws, i potom kiša je pala ! (Ibn Hibban, 'Es-Sikat' I,286)
Promjena u nama i u zajednici desit će se samo onda kada smo posve spremni i odlučni za promjenu, a za to treba mnogo unutrašnje snage, hrabrosti i iskrenosti, jer u nama pored želje tako puno je kolebljivosti, neodlučnosti, i slabosti koje treba nadvladati. Oni koji posjeduju bolest poroka koji je ovladao njima poput alkohola, droge, kocke, zinaluka, kamatarenja, krađe, mita, korupcije, kao i onih poroka slabosti duše: laži, ogovaranja, zavidnosti, mržnje, podmetanja, i varanja, izdaje i nepovjerenja, nepravde, svi oni iščekuju to čarobno vrijeme ramazana da se oslobode svojih tereta.
Mnogi od svega ovoga odustaju tokom ramazana, pa potom, po Bajramu, postepeno, korak po korak ponovo se vraćaju u iste staze svojih slabosti i nemoćni da se izvuku. A samo rijetki od nas ostaju do kraja dosljedni i dožive promjenu u jedno novo, bolje vlastito Ja. Ovdje moramo podsjetiti i na slavodobno držanje pobožnih pojedinaca koji su samouvjereni da su 'pravi' i koji misle da su izašli iz okvira griješnosti, pa sa visine gledaju na sve druge kao niže i griješne.
Pogrešna i posve je opasna ova vrsta vjerničke oholosti koja priječi čovjeka da se čuva brojnih, istina malih grijeha, na koje se i ne misli, a i oni također štete čistom vjerovanju. Iskreno u sebi doživjeti promjenu, to nije samo novi Ja, nego je sa svakom promjenom na bolje i na više kod sebe samih istovremeno i izgradnja jednog novog, višeg kvaliteta zajednice.
Ne dešava se samo promjena u meni nego i oko mene jer jedan čovjek - član zajednice postao je boljim čovjekom a sa njime i zajednica, i to se dalje reflektuje i na društvo. Tako, svako od nas pojedinačno utiče i na cjelinu, i zato ne postoji besposljednično niti dobro, niti zlo.
Kur'an inzistira na naglašenosti čak i trunke dobra i trunke zla koje su vidljive i od značaja.
Mi, u ovom brodu života kojim plovimo morem ovosvjetskog, nemojmo pogrešno shvatiti da su jedni od nas posada i odgovorni su za smjer i sigurnost broda i plovidbe, a drugi su tek ležerni putnici bezbrižni i opušteni; u ovom brodu svi smo mi posada i svi mi sudjelujemo u pravcu i sigurnosti plovidbe.
Povratak na arhivu
