Uskoro nam se približava 03. decembar, dan kada se u svijetu obilježava dan osoba s invaliditetom.
Stoga smo odlučili da danas, na hutbi, govorimo o pomenutoj populaciji, o karakterističnoj skupini ljudi koja živi sa nama, a s ciljem da ukažemo na posebna prava koja te osobe zaslužuju.
Danas u svijetu živi preko 700 miliona osoba sa invaliditetom, a prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije 2050. godine ove osobe činiti će preko 15% ukupne svjetske populacije. U Bosni i Hercegovini živi preko 350.000 osoba sa invaliditetom, što je procenat veći za razliku od Zemalja razvoja, a jedan od razloga je što je naša zemlji preživjela genocid. Ovom prilikom želimo naglasiti da je islam prepoznao njihove potrebe i traži od svojih sljedbenika da se prema tim osobama odnose na adekvatan način, jer jedno od Allahovih lijepih imena je i el-Adl, tj. Allah je el-Ādil - Onaj iz kojeg se pojavljuje uravnoteženo i pravedno djelovanje koje je suprotno nepravdi i nasilju.
Kroz povijest ljudske civilizacije živjele su osobe sa raznim vrstama invaliditetima, koji su u mnogome obilježile vrijeme u kojem su živjeli. Osobe s invaliditetom zauzimaju posebno mjesto u tradiciji muslimana. Božija Objava i ortopraksa, odnosno iz nje izvedena Predaja (Kur’an i hadis) kao dva osnovna izvora islama, često tretiraju osobe s invaliditetom, dok s druge strane, uporedo i naglašavaju bitnost lijepog odnosa prema tim osobama, kroz određeni teološko-praktični rad sa njima, dajući prioritet onim ljudima kojima je, zbog njihovog intelektualnog i fizičkog stanja (osobama sa višestrukim smetnjama), logično, i potrebnija duhovna, teološko-praktična njega, ali ne zaboravljajući ni osobe koje imaju jedan vid invaliditeta ili su u potpunosti zdrave. Ukazuju na bezuslovno prihvatanje, brigu i solidarnost sa osobama s invaliditetom.
Islam je cjelokupni sistem života, čiji propisi zadiru u svaki segment čovjekovog života, doktrinu, obredoslovlje, moralno-etički nauk. Taj sistem je sveobuhvatan, uzajamno povezan, i pokriva sve vidove ljudskog življenja i različite čovjekove iskonske potrebe i njegove razne aktivnosti, a posebnu pažnju je posvetio osobama s invaliditetom, te braku i porodici, koji imaju značajnu ulogu u muslimanskom društvu. Jedna od uloga porodice je i odgoj i obrazovanje djece, te pružanje kvalitetne brige prema djeci, a posebno djeci koja zahtijevaju dodatnu brigu, odnosno djeci s invaliditetom, što rezultira veći nivo kvaliteta života djece s invaliditetom, odnosno prema cjelokupnoj populaciji osoba s invaliditetom.
Prema kur'anskome učenju svaki čovjek je dužan poštovati i podržavati svaki ljudski život, iz čega proizilazi obaveza da cijenimo potencijal svakog pojedinca. Osobe s invaliditetom su dio našeg društva, imaju svoja prava da ravnopravno sudjeluju u svim vrstama životnih aktivnosti. Prije četrnaest stoljeća blagoslovljeni poslanik pokazao je kako se treba nositi s ovim važnim društvenim problemom. U predaji se kaže: ”Došla je jedna žena kod Poslanika, a.s., koja nije bila potpune pameti i rekla: O Allahov Poslaniče, imam neku potrebu kod tebe!, a Poslanik joj reče: Sjedi, i na bilo kom mjestu u Medini da me vidiš ja sam tu da ispunim tvoju potrebu. Zatim je žena sjela pa je i Poslanik, a.s., sjeo i tako ostao sve dok nije riješio njen problem.”
Dalje, prvi vladari, halife, su imali izuzetno razvijenu svijest o osobama s invaliditetom, te su osnivali posebne institucije sa namjenskom brigom za pomenutu populaciju, primjerice, Omer ibn Abdulaziz je tražio od svojih namjesnika da mu pošalju spisak slijepih, sakatih, paralizovanih i osoba sa drugim bolestima koje ih sprječavaju od dolaska na namaz, pa kada su mu dostavili te spiskove on je odredio svakoj slijepoj osobi drugu osobu koja će je voditi i paziti, a na dvojicu paralizovanih odredio je po jednu osobu da ih pazi i njeguje. Značajno je napomenuti da je čestiti halifa obratio posebnu pažnju na namaz u džematu, što ukazuje na činjenicu koliko je važno da te osobe budu uključene u društvo, odnosno koliko je važan socijalni aspekt u smislu komuniukacije i druženja. Naša je obaveza da damo svoj doprinos na polju uključivanja osoba s invaliditetom u život Zajednice, društvo. Koliko smo doprinijeli na ovom polju?
Također, povijest islama bilježi da je emevijski halifa El-Velid ibn Abdulmelik bio prvi koji je naredio da se osnuju centri i instituti za njegu osoba sa posebnim potrebama. Te 88. h.g. ili 707 godine osniva prvu takvu instituciju. I nije se zaustavio na tome. Abdulmelik je zaštitio osobe sa invaliditetom da ne budu prosjaci, odredio im je mjesečna primanaja rekavši im: „Nemojte moliti od ljudi“, te određuje svakoj slijepoj osobi ili invalidu u jednu ili obje noge drugu osobu koja mu je pomagala, a paralizovanim osobama je odredi drugu osobu da im pomažu.
Kao što smo naglasili, Objava jasno naređuje ravnopravni status osobe s invaliditetom, a postoji više djela koja su učenjaci pisali o položaju osobe s invaliditetom u islamu. Islam se protivi predrasudama prema bilo kojoj skupini ljudi, te se protivi isključivanju bilo koje skupine ljudi iz života zajednice. Islam na invaliditet gleda kroz emocionalnu alhemiju, odnosno kao iskušenje za pojedinca, njegovu porodicu i Zajednicu koja je na svakodnevnom ispitu savjesti. Zbog toga se islam protivi izolaciji ovakvih osoba i zalaže se za njihovo ravnopravno učešće u društvenim procesima gdje su oni zapravo katalizator socijalne senzibilnosti koja donosi dobrobit svima.
Prije dolaska posljednje Objave, u neznabožačkom arapskom svijetu osobe s invaliditetom su bili žrtve, diskriminirani i marginalizirani, a posebno osobe oštećenog vida (Abdulelah Almusa). Zbog nedostatka vrijednosti i morala arapsko društvo je imalo negativne stavove o svim bolesnim osobama, pa i osobama s određenim invaliditetima. Oni su smatrani bezvrijednima, uvijek su zanemarivana, a izbjegavani su čak i zbog straha od „zaraze“. Tadašnji Arapi bi čak izbjegavali jesti s bolesnim ljudima, pa i sa slijepim i osakaćenim osobama, iako je to tjelesni invaliditet koji ne prenosi zarazne bolesti. Međutim, oni nisu bili jedini narod s tim nemoralnim tradicijama, i drugi narodi su bili jednako nemoralni prema osobama s invaliditetom, odnosno, prema novorođenčadima s invaliditetom. Primjerice, Spartanci su prakticirali da slijepu i nesavršenu djecu postave u pustinju Taygetus planine i ostave ih da gladuju, a u Ateni su stavljali u glinene posude i lijevo od puta, te u Rimu, košare su se prodavale na tržištu, tako da su nemoćnu djecu stavljali u njih i puštali da plutaju na rijeci Tiber u kojoj su se utapali (Berthold Lowenfeld).
Islam je pažnju prema ovim osobama uzdigao na visoko mjesto, tako je odredio da je zadovoljavanje njihovih potreba preče i ispred zadovoljavanja potreba zdravih ljudi. Koliko je to značajno možemo vidjeti iz činjenice da je Poslanik Muhamed, a.s, doživio ukor od Svog Gospodara zbog toga što nije dovoljno pažnje posvetio osobi s invaliditetom. Naime, jednom prilikom dok je Muhamed, a.s, bio još u Mekki prišao mu je slijepi musliman po imenu Abdullah ibn Ummi Mektum, prišao mu je da ga pita nešto o vjeri, a u tom trenutuku Poslanik je bio u razgovoru sa nekim uglednim Mekkelijom kojeg je pokušavao prevoliti u islam. Pa kada mu je prišao Poslanik se namrštio kao da je želio reći sačekaj malo. Iako slijepac nije vidio njegovu namrgođenost, iako mu Poslanik nije ništa loše rekao, i kao takav nije vidio niti čuo ništa loše, ali Uzvišeni Allah je ukorio Poslanika i objavio mu ajete:
“On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao, A šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš, Ne čini tako! Oni su pouka – pa ko hoće, poučit će se!” (Abese, 1-12.).
od poruka koju možemo uzeti iz ovog događaja jeste da osobe sa invaliditetom imaju prednost pri zadovoljavanju njihovih potreba. Allahov Poslanik je često kasnije znao reći Abdullah ibn Ummi Mektumu: „Dobro došao onaj zbog kojeg me je moj Gospodar ukorio.“ To je bio jasan pokazatelj vjernicima i drugima u Meki na samom početku širenja islama kakav status imaju osobe oštećenog zdravlja u islamskom sistemu vrijednosti.
Kroz primjere iz života blagoslovljenog Poslanika uočavamo da je briga prama ovoj populaciji djelovala ohrabrujuće, na bazi tog iskustva mogli su ljudi uspostaviti nove veze jedni prema drugima. Blagoslovljeni Poslanik je osobama s posebnim potrebama davao posebno mjesto i ukazivao im počast. Jedan od primjera jeste Džulejbib, r.a., koji je bio jedan siromašan mladić, poderane odjeće i iscrpljenog lica. Većinu svog živata bio je gladan i sam jer nije imao porodicu niti bližnje. Također, nije imao ni svoga doma, pa je kao beskućnik spavao u džamiji, a hranio se kako je umio i gdje je stigao. Ipak, bio je jako skroman i povučen. Nikome se nije žalio, već se posvetio robovanju Allahu, zikru i ostalim ibadetima. Jednog dana kraj njega prošao je Poslanik i kazao mu: "O Džulejbibe, što se ne ženiš?" "Božiji Poslaniče, koja bi se žena za mene udala? Nemam ni imetka, niti sam kakav uglednik?", odgovorio je Džulejbib, r.a. Isti razgovor ponovio se još dva puta, nakon čega je Poslanik a.s. kazao: "O Džulejbibe, idi kod tog i tog ensarije i kaži mu da sam ga poselamio i zatražio od njega da te oženi svojom kćeri." Spomenuti ensarija bio je jako poznat i bogat čovjek, te se jako začudio kada mu je došao Džulejbib, r.a., i prenio Poslanikove riječi. I on i žena čudili su se kako da udaju kćer za jednog ubogog siromaha i beskućnika koji nema nikoga i ništa pod kapom nebeskom. Međutim, kada je to čula kćerka, kazala je: "Zar ćete odbiti Poslanika i njegov zahtjev. Ne, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša!" Nakon ovoga, Allah je Džulejbiba, r.a., obasuo blagodatima, i on je izgradio porodicu, kuću i dobio djecu, a sve iskreno i u ime Allaha. Ubrzo je došlo vrijeme bitaka i borbe, pa se Džulejbib, r.a., među prvima odazvao u boj i hrabro se borio. U bitci je ubio sedam mušrika, ali je na kraju poginuo. Poslije bitke bila je velika gužva i ljudi su nabrajali imena onih koji su poginuli te zaboravili spomenuti Džulejbiba, r.a., jer on nije bio niti poznat niti bogat. Ali, nije ga zaboravio Poslanik. On je uzviknuo: "Nema mi Džulejbiba, r.a." Kada ga je našao u prašini, Poslanik je otresao pijesak s njegovog lica i govorio: "Ubio si ih sedam, pa poginuo? Ti si od mene, a ja od tebe, ti si od mene, a ja od tebe, ti si od mene, a ja od tebe..." (Aid El-Karni). Također, Allahov Poslanik, a.s., je osobama sa invaliditetom povjeravao odgovrne poslove koje su oni mogli raditi. Tako je već pomenutog Abdullah ibn Mektuma u dva navrata ostavio u Medini kao svog zamjenika kada je on, a.s., izlazio u vojne pohode.
Jedna žena koja je imala epilespiju je došla Poslaniku, a.s, i rekla mu: “Ja imam epilepsiju (padavicu), pa se otkrije moj stidni dio tijela, pa zamoli Allaha za mene.” – “Ako hoćeš zamolit ću Allaha da te izliječi, a ko hoćeš osaburi i imat ćeš džennet.” Reče joj Poslanik, .a.s. On je rekla: “Strpit ću se.” Zatim je dodala: “Ali mi se otkrije stidni dio tijela, pa zamoli Allaha da mi se ne otkriva stidni dio tijela.” Pa je Allahov Posalnik zamolio za to. (Buhari)
Iz navedenih primjera možemo zaključiti da su njihove bolesti i nedostatci, osoba s invaliditetom, iskušenje i za nas, odnosno ispit za nas kako ćemo se ponašati prema njima. I ne zaboravimo da je Objavom zabranjeno njihovo ismijavanje i omalovažavanje, a često možemo svjedočiti tome. U suri Hudžurat, u 11 ajetu, Uzvišeni Allah nas upozorava:
“O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.”
Također, značajnu ulogu u životu osoba s invaliditetom ima Zajednica. Zajednica muslimana je uvijek pokazivala osjetljivost za djecu s posebnim potrebama. Otvarala je, a otvara i danas, različite institucije i nudi programe zbrinjavanja takve djece, ali do sada nije dovoljno radila na razvijanju teološko-praktične strategije-pomoć porodicama u prihvatanju takvog djeteta i njegovom odrastanju i odgoju. Osoba sa posebnim potrebama – posebno kod uslova života ograničenih u grupama ili ustanovama – često dolazi do egzistencijalnog distanciranja od šire zajednice i same vjere. Uloga zajednice muslimana u životu osobe s posebnim potrebama je velika. Odnos Islamske zajednice prema osobama s posebnim potrebama zasniva se na određenim projektima, shodno intelektualnim i ekonomskim mogućnostima. Islamska zajednica se brine o odgoju i obrazovanju, pruža i svaki drugi vid brige, svih svojih članova, pa tako i osoba s posebnim potrebama. Do sada je realizirala mnogo projekata koji se tiču osoba s posebnim potrebama. Jedan od najznačajnijih projekata jeste realizacija projekta prevođenja Kur’ana na Brailleovo pismo. Također, vodi brigu i oko druge literature koja je neohodna djeci s posebnim potrebama kao što su vjeronauka, ilmihal i sl. Polahko se rješava i pitanje arhitektonskih barijera u džamijama, mektebima, abdesthanama itd. Kroz vjersko obrazovanje djece s posebnim potrebama povećava se njihova sposobnost postizanja fizičkog i intelektualnog rasta, koji je put do života odraslih osoba kao aktivnih članova društva, zajednice, odnosno Islamske zajednice, što poboljšava njihov ukupni kvalitet života i društveni status, te status u Zajednici. Svoj naučni opus sam usmjerio upravo osobama s invaliditetom. Jedno od takvih istraživanja, koje sam proveo na području Rijaseta IZ-e u BiH, nam pokazuju da djeca s invaliditetom imaju visok kvalitet života, te da Islamska zajednica u BiH daje svoj veliki doprinos na putu ostvarivanja njihovog cilja, odnosno brine o kvaliteti života djece s invaliditetom. Puno je lijepih primjera.
Eh sada glavno pitanje: Kakav je naš odnos prema osobama s invaliditetom? Kako se mi odnosimo prema osobama sa invaliditetom? Jesmo li im na usluzi? Jesmo li i jednu osobu sa invaliditetom pitali za njene potrebe?
Obraćanje završavam jednim primjerom: Naime, prilikom istraživanja odnosa islama prema osobama sa invaliditetom a za potrebe izrade doktorske disertacije, nailazio sam na mnogobrojne različite primjere. Kroz svoj rad sa osobama sa invaliditetom pokušao sam im približiti vjeru, odnosno njihovom svakodnevnom životu, te im ukazati na činjenicu da sa čvrstom vjerom i uvjerenjima nema prepreke, barijere, koju ne mogu prevazići. No, jedan primjer mi je ostao duboko urezan u pamćenje. Jedan od ispitanika, kao i mnogi drugi, je moj prijedlog prihvatio u potpunosti, te se odlučio, shodno mogućnostima, da namaze obavlja u džematu. Nakon izvjesnog vremena dobio je kritiku jer mu je jedan od ljudi ukazao na to da točkovima svojih kolica prlja tepih džamije. Estagfirullah! Na to imam potrebu dodati i činjenicu da su njegova dva brata šehida! Sad postavljam pitanje sebi i vama: kakav je naš islam u ovom segmentu našeg života? Odgovor ćemo sami sebi dati, ali moram reći sljedeće: blago se onome koji ne izgovori ovakve riječi: „ti svojim točkovima prljaš tepih džamije!“ te ko bude od onih koji će očistiti tepih iza namaza za ovakvim osobama! Blago se takvima! Drugo, osobe sa invaliditetom trebamo podsjećati da je bolest ili drugi vid nedostatka koji im se iskušenje kako njima tako i nama koji živimo u njihovom okruženju, džematu.
Naša obaveza je da ih prihvatimo u našem društvu, džematu, te da ih ne izbjegavamo i da ih smatramo sebi ravnima, jer puno toga oni mogu što zdravi ne mogu. Dalje, ne sažalijevajte osobe sa invaliditetom, to oni ne zaslužuju, to ih dovodi u nezgodan položaj i neprijatnost. Ne znamo koju mudrost dragi Bog u njima krije.
Na kraju želim poručiti sljedeće: neka nam ova poruka bude zadaća da već po izlasku iz džamije nađemo jednu osobu koja je u potrebi drugoga i ispunimo, shodno našim mogućnostima, njihovu potrebu!
Molim Allaha da nas uputi na pravi put, ojača nas i podari svijest o Njemu. Amin!
Povratak na arhivu
