„Ti upravi lice svoje vjeri kao pravi vjernik, vjeri djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna!“ Kur'an, Er-Rum, 30.
Tokom nedavnog razgovora, ne malo me je koliko iznenadila isto toliko i zabrinula, izjava jednog mladog čovjeka, roditelja desetogodišnjeg dječaka, da nema namjeru upisati dijete u mekteb. Kao razlog naveo je pravo djeteta na slobodu u izboru vlastitog duhovnog opredijeljenja, o čemu će po njegovom uvjerenju dječak, kada dođe vrijeme sam da odluči?! Značajno je naglasio da ni njega, niti njegovu sestru roditelji nisu učili vjeri, niti su ih slali na vjeronauku.
Ovo nije usamljen slučaj. Sve glasnije, i sve češće, čuju se ovakve i slične izjave mladih 'naprednih' očeva i majki braneći pravo djeteta u području vjere da se eventualno kasnije sami opredijele? Čini se upravo tako kao da je riječ o nečemu što nije naročito važno pa mu se, kao sporednom ne treba posvetiti dužna pažnja. A, eto, kako dijete nije 'mali odrasli' nego je ipak dijete, pa kada sazrije, neka se samo odluči?!
I dok traje ovo čekanje, mi vidimo da se za važno drži odviše toga nevažnog, čak i štetnog. Danas, širom svijeta, pa i kod nas, mase mladih ostare a ne odrastu jer im je uskraćeno vjersko, duhovno i moralno. Oni čak i ne žele da odrastu jer im to nameće dužnosti i obaveze, a oni ih neće, jer ugodnije je na primjer na malim ekranima igrati igrice.
Ovo za nas ne bi smjelo ostati u pukoj konstataciji i šutnji, nezapaženo, bez reakcije, bez odgovora, komentara i kritike!
Već smo navikli da se diskutuje i govori o pravima djeteta i istovremeno sve tiše se spominju obaveze djeteta. Zavirio sam kratko u knjige evidencije i udžbenike iz vjeronauke od prije tridesetak godina i našao sam na mnogo više teksta nepopraćenog slikom, mnogo više predviđenih sura Kur'ani-Kerima za naučiti napamet, i mnogo više radnih sati u nastavi. Pa ipak, sve se postizalo jer dijete je bilo podvrgnuto kako u kući, u školi, tako i u mektebu brojnim obavezama i zadacima i izvršavalo ih je. Prijedlog Vlade SR Njemačke iz 2021. bio je da se u Ustavni čl. 6 unese dopuna: „Valja paziti i štititi ustavna prava djece uključujući njihovo pravo na razvoj u samoodgovornu osobu...“ Upravo ovo samoodgovorna osoba. A upravo ovo se postiže i njeguje kroz moralno, duhovno i religijsko koje uozbiljuje i iz čega izrastaju pozitivan odnos prema učenju, radu, porodici, zajednici, društvu i državi.
Posve je uočljivo da sekularisti neoliberalnog kapitalizma obezglavljuju čovjeka i njegovu duhovnu i humanističku misiju vodeći tihu i upornu borbu protiv duhovnosti i protiv vjere. To se osjeća u konstatacijama i pitanjima: Prerano je u dječijem dobu tumačiti Boga i vjeru; Je li to svojevrsno opterećenje djeteta?; Šta djeca u svojoj ranoj dobi sa vjerom dobijaju?
Ali, religioznost djece je nezaustavljiva. Oni u svojoj naravi fitreh posjeduju ugrađenu sklonost za pitanja vjere, morala i života. To pokazuju njihova tipično postavljena pitanja: Gdje je Bog? Je li nas Bog vidi? Voli li nas On? Zašto živimo? Šta je smrt?
Ili nedavno pitanje petogodišnje djevojčice: „Zašto je moja majka umrla i gdje je ona sada?“ na koje je lijepom pričom o životu poslije smrti odgovorio njen otac i utješio svoju mezimicu. I tu su još mnoga druga pitanja na koja valja dati ispravan djetetu shvatljiv odgovor.
Zato, rano djetinjstvo, to je najvažnija dob za početak rada na razvoju cjelovite ličnosti u svih pet dimenzija: u duhovnoj, fizičkoj, emocionalnoj, intelektualnoj i društvenoj dimenziji. Izostaviti rad na bilo kojoj od ovih dimenzija značilo bi u konačnici dobiti krnjavu, nepotpunu ličnost, što je nepravda i očito nasilje nad djetetom.
Neki mudrac savjetovao je mlade ovim riječima: „Recite vi meni čemu ćete pokloniti svoje vrijeme, napor i snagu pa da vam mogu reći kakvim ćete kroz dvadeset godina postati.“ A pokloniti djetetu orijentaciju prema vjeri i moralu, i uz to pružajući vlastiti primjer jeste darivanje od sebe djetetu onoga što je najpreče i što je istovremeno i najbolje. „Ne može roditelj svome djetetu pokloniti ništa vrijednije nego što je lijep islamski odgoj!“(Tirmizi) veli naš uzor i učitelj u vjeri Allahov Poslanik saws.
U prilog ovome navodimo da je nedavno Institut za uticaj vjere na život u Velikoj Britaniji proveo istraživanje kod mladih u dobi od 18 do 24 godine starosti i u njihovim odgovorima može se vidjeti koliko bitno vjera određuje čovjeka: Vjera im daje osjećaj svrhe života 72% ; bitno utiče na njihov svakodnevni život 69%; a kod 78% oblikovala je moralne vrijednosti.
Dakle, iz ovoga je posve vidljivo da vjera nije samo onosvjetska nego je i ovosvjetska. Ona daje Put i način kako najbolje ovosvjetski živjeti bez lutanja, posrtanja, bez padova i gubitaka. Postati i biti uspješan, priznat i nagrađen i ovosvjetski i onosvjetski. I zato, nije dovoljno formalno znati što više činjenica iz učenja islama i to ostaviti začahurenim, te uz ovo uredno vršiti obredne prakse, i na ovome ostati očekujući Allahovu nagradu, priznanje ljudi, i prosperitet. Ne, potrebno je, zaista, mnogo više od ovoga.
Zato se sa vjerom moramo susresti u svome ranom djetinjstvu i sa njom živjeti kroz cio svoj život. Najprije, uz pomoć roditelja i vjeroučitelja neprekidno uporno i neumorno raditi na učenju i praktikovanju, dopuni, na saznanjima i spoznajama, a potom nastaviti samostalno i pri tome nikada biti posve zadovoljan sa postignutim. Moramo znati da su zahtjevi islama prema svakoj osobi mnogo širi i dublji od naših uobičajenih poimanja islama. Stoga, ne bi smjela jedna islamom prožeta osoba da dosegne svoju životnu zrelost a da joj pojmovi iz islama i poimanja ostanu ona iz ranoga djetinjstva. Islam traži dinamizam, naše neprekidno učenje i nadogradnju u oblikovanju naše ličnosti u skladu sa učenjem i načelima islama. Kako u vjeri rastemo i razvijamo se kretanjem na više, stepen po stepen, to nam se svaki puta ukazuje drugačija perspektiva i mi dopunjujemo i re-definiramo svoje ranije gledanje skidajući koprene, upravo onako kako to Kur'an veli: „Pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid“ (Kur'an, Kaf, 22.) i to teče sve do dosega naše duhovne zrelosti.
Uz pomenuto, danas se sve češće prosječan musliman nađe u ulozi tumača i branioca islama usljed izazova islamofobije, ali i usljed posve iskrenih interesovanja i pitanja inovjernih o islamu, ali i naše djece čiji smo prvi i najodgovorniji učitelji i primjer. Jer islam je, ne samo danas nego od svoga postanka, neprekidno tema interesovanja, divljenja i pohvala, a jednako toliko i osuda, prijetnji, zabrana i progona pa i tada islam je u žiži i dobiva oreol mučenika. I onda kada je hvaljen, kao i onda kada je osuđivan, islam je neprestano tema jer je bitan; danas pogotovo kada svijet gubi kompas i tlo pod svojim nogama lutajući i grcajući u besmislu i zlu.
Iako se, uglavnom danas, čovjek mjeri po onome čime raspolaže i koliko moći posjeduje, ipak i takvi, materijalno bogati i društveno moćni, potrebni su da životu podare pravi smisao i odrede smjer. Šta je čovjek i zašto postojimo? trebaju jednako i prosjak i čistač ulice, radnik i direktor firme, kao i milijarder koji uživa i kojem je od ovoga svijeta dostupno gotovo sve. Zato, nužno je zarana ispeti se na stazu islama i njome odlučno koračati ne napuštajući je, jer svaki trenutak u kojem nismo na Stazi prilika je za nesreću.
Povratak na arhivu
