Kroz život susrećemo ljude čija se snaga i vrijednost ne mjeri titulama niti priznanjima, nego žrtvovanjem i odricanjem godinama.
Nečujno, bez isticanja. Njihova uloga često ostaje u sjeni, a njen značaj teško je u potpunosti opisati. Ipak, bez njih bi mnogo toga bilo teže, ako ne i nemoguće.
U našim džematima vidimo one koji predvode, upućuju i savjetuju, one koji imaju određene odgovornosti i funkcije. Mnogi od njih su veoma uspješni u svom poslu. Ali rijetko primjećujemo one koje stoje iza, ne da bi same bile viđene, nego da bi oni uz koje stoje mogli i dalje stajati uspravno. Supruge imama su upravo takve, tihe nositeljice jednog velikog emaneta, čija se snaga često ne ogleda u javnosti, nego u svakodnevnim, neprimjetnim trenucima.
Kaže se da iza uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Kada govorimo o suprugama imama, ta rečenica nosi još dublje značenje, jer nije riječ samo o podršci, nego o zajedničkom nošenju tereta jedne misije. Riječ je o ženi koja razumije i strpljivo nosi ono što drugi ne vide. Jedan efendija, opisujući svoju suprugu, reče: „Ono što godinama podnosi žena jednog imama može razumjeti samo ona koja živi istim takvim životom.“
Hodile su težim putem
Danas u Njemačkoj naše džemate vidimo kao uređene i stabilne zajednice. Ove generacije imaju lijepe i prostrane džamijske prostorije. Ali nije uvijek bilo tako, počeci nisu bili ni lahki ni jednostavni. Iza tih početaka stoje godine neizvjesnosti, skromnosti i borbe, a uz imame tog vremena stajale su njihove supruge koje nisu birale lakši put, nego onaj za koji su vjerovale da je ispravan i neophodan. Neke su se odricale svoje karijere, neke su svoje skromne domove pretvarale u mjesta okupljanja. Bile su prve koje su prihvatale nove ljude, organizovale, dočekivale i hizmetile. Balans između privatnog i javnog života obično nije bio moguć. Sve se prilagođavalo džematu. Često su same brinule o djeci i porodici, dok su njihovi muževi bili dostupni drugima, gradeći zajednicu. Bilo je tu mnogo odricanja, a emocionalni teret, kritike i očekivanja džemata, bio je njihova svakodnevnica. Ali čak i u toj neizvjesnosti, njihova podrška je bila stalna.
Ovo se, naravno, odnosi i na supruge svih onih koji su učestvovali u osnivanju i gradnji džemata – supruge predsjednika, članova odbora, ali i na žene koje su samostalno davale svoj doprinos. Dok su njihovi muževi gradili džemate, one su gradile ono bez čega nijedna zajednica ne može opstati: zajedništvo, stabilnost, razumijevanje i podršku.
Danas, kada su mnogi od njih pred penzijom ili su već zakoračili u mirnije dane, zaslužuju da se ispriča makar dio njihove priče. Jer ono što danas podrazumijevamo, građeno je na velikoj strpljivosti, odricanju i snazi koja nije tražila priznanje. U toj ustrajnosti leži vrijednost koju ne možemo uvijek izmjeriti, ali koja kod Uzvišenog nikada ne ostaje neprimijećena. Ovo su priče nekoliko žena koje su godinama živjele tu ulogu kao svakodnevnicu. Njihove riječi nisu samo sjećanja, nego svjedočanstvo jednog veoma značajnog vremena.
Od suza do prihvatanja
Među onima koje su svoj život utkale u nastajanje i jačanje džemata je i Senada Memiš iz džemata Duisburg. Njene riječi dolaze iz godina iskustva, iz vremena kada su počeci bili teški, a putevi neizvjesni, kada odlazak nije značio samo promjenu mjesta, nego i suočavanje s neizvjesnošću koja mijenja život iz temelja.
Senada je sa suprugom u Duisburg došla u aprilu 1987. godine,
„Mali stan, četrdesetak kvadrata, dvije sobe, bez kupatila. Stvari unesene s ulice. Cijelu noć sam plakala i željela se vratiti sa svojim djetetom. Ujutro mi efendija kaže: ‘Ako želiš, vrati se, ali ja nemam kuda, već sam potpisao za ovaj džemat’“, priča nam Senada.
Prisjeća se da je u početku džemat brojao trideset i pet džematlija, da bi se to kasnije povećalo na četrdeset i dvoje.
Plata njenog supruga nije bila dovoljna za njihovu porodicu, ali, kako kaže, od tako malog džemata nisu mogli očekivati više.
„Odlučila sam ostati. Dogovorili smo se da će to biti dvije godine. Dani su prolazili, a džematlije su nas sve više prihvatale, pazile i obilazile. Veliku podršku smo imali i od drugih imama i njihovih supruga. Mustafa-efendija Klanco i njegova supruga Fata bili su nam kao porodica. S vremenom se broj džematlija povećavao, a nakon tri godine dobili smo i drugi stan, hvala Bogu, imao je kupatilo, samo da se više ne kupamo u banjici. Pokušavala sam izgraditi život u okolnostima koje nisu bile nimalo jednostavne. Bio je to stvarni život, ispunjen i bolom, ali i srećom. Veselili smo se svakom uspjehu, ne samo materijalnom, nego i duhovnom, a najviše smo bili sretni kada bismo osjetili da nas ljudi iskreno poštuju i vole“, kazala nam je Senada.
Nevidljiva snaga žene
Edina Žiga, iz džemata Hagen, ispričala nam je sličnu priču. Prije svega, podsjetila je da „osnivanje džemata u Njemačkoj nije bilo lahak posao, ni za imame, ni za njihove porodice.“
„Supruga imama je bila ta koja je pokušavala održati ravnotežu između porodičnog života i obaveza koje je imam imao prema džematu. Dugoročno planiranje gotovo da nije bilo moguće, jer se stalno nešto dešavalo. Džemat je bio prvo mjesto gdje se tražio savjet, rješenje i podrška, pa su imami i njihove supruge imali višestruku ulogu. Susreti i razgovori najčešće su se odvijali u našim stanovima, gdje je efendinica trebala pokazati empatiju i gostoprimstvo, bez obzira na to kako se osjećala“, istakla je Edina.
Dodaje da je bila zaposlena i van džemata, a, pored toga, uključena u rad s djecom, ženama i horom. Naglašava da nije bilo lahko uskladiti sve te obaveze s porodičnim životom.
„Djeca su to najviše osjećala, jer nismo uvijek mogli biti uz njih koliko smo željeli. Mnogi nisu primjećivali sav taj trud, što mi je ponekad teško padalo. Ipak, naš oslonac bio je Allah, dž. š., i sve smo radili nadajući se Njegovom zadovoljstvu“, riječi su Edine.
Kako nam je kazala Fata Klanco, iz džemata Kamp-Lintfort, kada se udala, nije bila u potpunosti svjesna izazova imamskog posla i kako to utječe na suprugu imama.
„U Bosni sam ostavila posao i karijeru kako bih ovdje bila podrška svom mužu i džematu. Mislila sam da dolazim na godinu dana, ali to se pretvorilo u čitav radni vijek. Danas, kada pogledam unazad, ne mislim prvo na ono što je bilo teško, iako je toga bilo. Više razmišljam o tome koliko nas je taj put oblikovao. Život supruge imama nauči te strpljenju, razumijevanju i tome da budeš tu za druge, čak i onda kada nemaš mnogo snage“, riječi su Fate.
Priznaje da je bilo trenutaka kada je željela više vremena za porodicu te da je osjećala grižnju savjesti što nije mogla uvijek biti uz svoju djecu.
„Ali s vremenom shvatiš da i ono što daješ drugima ima svoju vrijednost. Na kraju, ono što ostaje jesu odnosi koje izgradiš i osjećaj da si nekome bila oslonac kada mu je bilo teško. I bez obzira na to vide li ljudi taj trud ili ne, onaj osjećaj koji dobiješ u duši ne može se ničim zamijeniti“, naglasila je Fata.
Iz riječi ovih žena jasno se nazire da je mnogo toga što su činile ostajalo nevidljivo ljudima, ali ih to nije sputavalo, jer su znale da kod Boga Dragog nijedan trud nije uzaludan.
Smiraj srca i duše
Efendinica Senada nastavlja opisujući ostatak njenog puta u džematu, govoreći nam gdje je to našla smiraj, ali i kakve plodove dugogodišnjeg strpljenja je prepoznala.
„Jednog dana smo dočekali i taj dan da se kupi objekat za džamiju, s nekoliko stanova. Bila je to velika radost, i za džematlije i za nas. Preselili smo u džamijski stan u kojem smo ostali dugo godina. Konačno je život počeo teći mirnijim tokom, dešavale su se lijepe stvari: djeca su se rađala i odrastala, dolazile su ženidbe i udaje, a onda i unučad, hvala Bogu. Najljepši dio našeg života upravo se odvijao pod tim krovom, odakle nosimo i najdraže uspomene“, prisjetila se ona.
Nakon trideset i osam godina u Njemačkog i četiri u domovini, uslijedila je i penzija za njih dvoje. Međutim, nisu napustili džemat.
„Drago mi je da smo se rastali u lijepim odnosima, da su nas dostojanstveno ispratili i da se i danas možemo sresti kad god poželimo. Posebno sam zahvalna što su neki od prvih džematlija, osnivača džemata, ljudi s kojima smo dijelili i radost i žalost, još uvijek s nama. A onima koji su preselili, neka Allah podari lijepi Džennet i nagradu za njihov trud. Nisam bila ni svjesna koliko će ovi ljudi postati dio našeg života, baš kao porodica. Često sam razmišljala kako će mi proći prvi ramazan u penziji, a on prođe kao i svi prethodni, opet s mojim džematom. Danas sam ponosna što se nisam vratila nakon one prve preplakane noći u našem malom stanu, što sam uspjela iznijeti sve te izazove. Posebno kada čujem riječi: ‘Ti si nam bila poput majke za koju smo se vezali u džematu‘“, veli nam Senada, u čijim riječima se zaokružuje jedan životni put, od početne nesigurnosti do osjećaja stabilnosti i pripadnosti.
Priče ovih, i mnogih drugih žena, koje nisu spomenute u ovom tekstu, nisu samo lična sjećanja, one su dio kolektivnog pamćenja naših džemata. U njihovim riječima prepliću se suze i osmijesi, odricanja i radosti, trenuci slabosti i snaga koja ih je nadilazila. One nisu stajale u prvim redovima, niti su tražile priznanje. Ali su bile tu, na svakom početku, u svakoj neizvjesnosti, u svakom uspjehu koji danas vidimo. Ove priče se ne govore često, ali se osjećaju, u zajednicama koje su pomagale graditi, u ljudima koje su podržavale i u tragovima koje su ostavile. Zato ih vrijedi spomenuti.
Možda je danas u nekim segmentima drugačije, nešto je lakše, a nešto još zahtjevnije, jer svako vrijeme nosi svoje izazove, ali suština ostaje ista: posao imama je misija koja uvijek traži podršku i razumijevanje onih najbližih - njihovih supruga. One su te koje čvrsto stoje uz svoje muževe, dijeleći s njima odgovornost te misije. Jer iza svakog izgrađenog džemata, iza svakog uspješnog imama, stoji i priča jedne žene, dostojanstvena i neizostavna, utkana u same temelje zajednice.
Povratak na arhivu
