Imati pisca perspektive veliko je bogatstvo. U našoj državi Bosni i Hercegovini biti pisac to je imati kulturnu potrebu, i pisati iz ljubavi ili vlasitog hobija, i nikako to nije zanimanje kojim se čovjek može isključivo baviti ili solidno živjeti.
Pisati na bosanskom jeziku, za ljude koji žive u državi ili izvan nje, ovako isparcelisanoj, bez jedinstvenog ministarstva kulture, kulturnepolitike i strategije podsticanja na čitanje i odgoj čitalačke publike; te uz to pisac biti u državi koja nema jedan kvalitetan moderan književni časopis, instituciju za prevodilaštvo, žive savremene biblioteke, snažnu kritičku scenu koja bi knjigom promicala mir, ljubav i dobro, a suzbijala loše, štetno i zlo iz pera proizašlo; te uz ostalo pisati za sredinu u kojoj nestaje i topi se čitalaštvo zajedno sa srednjom klasom koja je zapravo i najvjernija čitalačka publika odgojena za knjigu i gladna dobroga štiva, zaista je duboko human odricateljski rad i doprinos.
Stoga je pisanje Zinete Subašić pisanje sa najboljom namjerom, jedan posvećen, posve plemenit intelektualni, duhovni i umjetnički doprinos.
Zineta nas vodi rukom koja piše prema misliti više, misliti dublje i gledati dalje od onoga što nude internet, televizija i novine. Slobodan sam ovdje spomenuti ime Harold Brodkey-a koji govori o međuprožimanju i tekućoj interakciji dvaju umova: uma pisca i uma čitatelja koji su u neprekidnom međuodnosu. Pisac je iznio u svijet svoja promišljanja, viđenje likova i događanja i to ostaje stameno otisnuto na papir; a pojedinačno, svaki od čitalaca djelo 'dopisuje' doživljavajući ga osobno, iz vlastitog ugla i na svoj način ga proširuje i nadograđuje ličnim doživljajem i prosudbom. I upravo zbog ovog međuodnosa pisac – čitatelj dolazi do obogaćenja samoga djela. I zato jepotrebno da se kritičkim osvrtom čuju odjeci predatog teksta u ruke čitatelja. Zato su promocije, u pravilu, uvijek nešto mnogo više nego li izlog knjige, potpis autora i njena prodajajer su prvenstveno književna kritika, uputa ka razumijevanju djela, ali i harmonija različitih zvukova, odjeka djela i sudjelovanje u izgradnji javnog mnijenja o djelu i piscu. Romanu Minka nedostaju kvalitetne promocije.
Zineta piše iskričavo i njene sentence djeluju očaravajuće na podlozi ove narnativne forme romana u koji je smjestila likove i njihove isprepletene sudbine. Minka se čita i kao filozofski, psihološki, društveni, didaktički i sentimentalni roman prostora i vremena. A da bi žena uopće mogla da piše potrebno je prethodno da 'ubije', da poništi sliku potisnute žene koja u kući šuti i služi i ne više od ovoga kako u ovom smislu kaže Virginia Woolf, a Dorothy Richardson će dodati da treba osjetiti, shvatiti i prihvatiti žensko pisanje koje je suptilnije i značajno drugačije od muškog pisanja.
Zineta sa istančanim osjećajem žene prati sudbine Bošnjaka i Bošnjakinja koje su toliko bremenite, i u toj bremenitosti toliko različite da bi svaka od sudbina zasebno mogla biti podlogom romanu. Ima onih koji pišu i pisanjem istiskuju vani, iz sebe to hudo i muku svoju, ali mnogo više je onih koji te neispričane sudbine u sebe pohranjuju, pa trpljenje postaje njihovim kolektivnim znakom, kolektivnom morom ljudi obilježenih kao oni koji drže svojim vlastitim usudom te muke, strahove, drhtanja, mučenja, podnošenja kao da su krivci, i kao da tako mora teći?! I onda, kada se ispisuju njihove sudbine, opet je to malo i gotovo ništavno, u odnosu na pretrpljeno i proživljeno, i ono što u čovjeku ostaje da sa njime u zemlji istruhne i sa zemljom se stopi. Zineta neće da šuti. Ona je buntovnica koja savjetuje kada veli: „Tamo gdje izostaje pobuna, nestane dostojanstva.“ (147) Zato, sa ozbiljnom zapitanošću Zineta se pita: „Bože, šta je u nama urodilo ovoliku naivnost? Ljudi nas ubijaju, siluju, vode, gone, a mi hoćemo da vjerujemo da su oni dobri.“ (197) Njena riječ ima snagu i moćnu jeku koja liječi posttraumatska stanja, odgoni strahove, sivoću depresije, muku tugovanja zagubitkom voljenih ljudi i prostora, opisuje poremećena stanja međuljudskih odnosa, izgubljene i neuzvraćene ljubavi. Ona vraća nadu, samopouzdanje, oslon na Boga, oslon na bližnjega svoga, pronalazi puteve do topline ljudskih srca, pa nerijetko u duši tuđinca pronazi bližnjeg svog koji postaje bratom i sestrom po istom osjećaju duše. I zato se za riječi koje Zineta ispisuje može reći da pisanju vraćaju dostojanstvo i veličinu koje mu po poslanju i pripada. Zbog ozbiljnosti kojom piše pisanje ona čini 'sporim' jer ga pravi važnim, pa i čitatelj čita 'sporo' sa vraćanjem unatrag, na tekst, kako to o ovakvom načinu pisanja veli Damir Karakaš hrvatski savremeni pisac. A tako čini kako bi se tekst učinio razumljivijim i bolje prihvaćenim, gotovo uklesanim.
Zineta piše da tek u odupiranju životu 'dan za dan'(7,8)čovjek pronalazi svrhu i smisao svoga postojanja. Ali, to je još uvijek nedovoljno. Potrebno je kroz život koračati zajedno jedno uz drugo, posebno u ovako bremenitom životu kakav je život Bošnjaka. Uz svoju bolesnu ženu Nazu što broji svoje posljednje dane i noći, Aziz otkriva kako je više boli uiščekivanju trenutka razdvajanja i odlaska voljene žene nego li i u samoj smrti jer Naza je 'spona sa mnom samim' kako Aziz veli.(35) I u tom iščekivanju jednako i živome i umirućem kao na filmskoj traci prolaze slike ranijeg života, drage i vedre uspomene kao i one ružne koje su zajedno prolazili sa rukom u ruci.
Aziz je duboko pobožna i duboko moralna osoba. Po moralnoj obavezi i datom mu povjerenju da traga i pronađe djevojčicu Minku, a danas već djevojku, našao se sa bolesnom ženom tu, u Granadi, tuđinac u tuđini, na zadatku kako bi opravdao dato mu povjerenje izneseno u pismu njenog oca, vojnika, komšije Osmana koji će, kratko potom, šehidom pasti.
On je po korijenu Bosanac, Bošnjak, Travničanin, a obreo se daleko, u Granadi koja mu za čudo nije tuđom i koju doživljava tako blisko i toplo, gotovo posve svojom. I zato, Zinetin junak glasno razmišlja o tome šta je to što ga za Granadu, i za Cordobu veže i otkriva da je to u gubljenju kao kazni jer „gubitak je uvijek povezan sa kaznom od Uzvišenog Boga, a kojoj je prethodio naš neki veliki nemar.“ (181)
Djevojka Sol osoba je koja je oličenje dobrote, čista je i gotovo nevina poput djeteta bez trunke podlosti i iskvarenosti,i zato je posve jasna, otvorena i hrabra jer teži istini. Njena čistoća neobjašnjivo je približava Azizu. Oboje spaja istina i čistoća duše, i zato, ne znajući zašto, ona slijedi Aziza i primjećuje „Nesvjesno sam živjela Azizovu viziju života.“ (81)
Oba lika, i Aziz i djevojka Sol odnosno Minka, glavne su ličnosti romana oko čijih sudbina ispisuju se stranice romana koji spaja vremensku razdaljinu od petsto godina i uvezuje prostor Bosne i Granade u sudbinsko jedno. Upravo s proljeća 1992. godine slavili su u Španiji, nakon 750 godina uporne borbe, pobjedu Rekonkviste koju je obilježio pad maurske Granade 1492. U isto vrijeme u Americi htjeli su pompezno označiti 500 godina od Kristoferovog zauzimanja Amerike ali borci za pravdu i istinu bili su odlučni i zaustavili su sramno podsjećanje na ubijanje, zatiranje i prisvajanje. Istog tog proljeća 1992. nezaustavljivo sva sila vojski zla i srama, uz blagoslove i blagonaklonosti moćnika iz sjene, sručila se na Bosnu i Bošnjake i taj je bestijalni krvavi pir potrajao kroz naredne četiri godine. Na nama ie oživila istina da ratovi obično traju četiri godine, a muke i patnje četrdeset i više godina.
Sol je djevojka kojoj je Crkva zamijenila roditelje. U osnovi plemenito jer sa Crkvom, u tradiciji Španjolaca, dijete se veže kako bi u slučaju gubitka roditelja Crkva preuzela na sebe staranje o djetetu da „ima svog fratra koji će mijenjati roditelje“ (38). Tako se odigralo i sa malom Minkom, poslije Monikom, a zatim crkveno djevojkom Sol o kojoj je uredno birokratski zavedeno slijedeće: „Po naredbi Vrhovnog generalštaba narodne vojske Španije, dana 30.6.1993. godine oduzet je ratni plijen od vojnika don Augustina, djevojčica Monika, rođena Minka Omerović, i predata crkvi 'Svetog Trojstva' na potpuno raspolaganje.“ (146) Slučaj dijeteta -'ratnog plijena' ogolit će hipokriziju Crkve koja se svijetu prikazuje toplom, spasiteljskom, moralnom, plemenitom i duboko pobožnom, a u stvarnosti mračnom, onom koja se lažno predstavlja i od koje, čak i sami njeni sljedbenici zebupri pomisli na to šta se sve odigrava u hladu njenih zidova, aopet znajući da „ljudi ne smiju živjeti bez Crkve, ali istodobno ne žele živjeti po Crkvi. Kršćani i Crkva žive u nefunkcionalnom braku.“ (60) To je ta „razrađena mašinerija“na koju koju Zineta upućuje uistinu jednu pozitivnu kritiku koja se tiče mnogo i nas samih jer brojnoj djeci našoj godina ratnih tragovi su posve zameteni. Zineta liječi i oživljuje istinu ne samo kazujući je, nego je gromko, posve jasno i glasno obznanjuje.
Jednako tako njena oštrica pera šiba po licemjerju uvučenom pod krov Džamije prepuštanjem imama u ruke lažno pobožnih i lažno moralnih pojedinaca unutar džamija koji bezosjećajno, hladno i beskrupulozno uzurpiraju prava imama, dostojanstvo vjernika i dostojanstvo džamije i obraćaju se ljudima kao stvarima, a da se o ovome uglavnom šuti i šutnjom nepravedno ovakvo stanje opravdava. Ti ljudi neostvarenih snova i prokockanih života dozvoljavaju sebi mnogo šta i zato Aziz razmišlja: „Nekad mi se čini da ljudi nigdje ne smiju toliko preći granice kao u džamiji“ (163), pa potom rezignirano zaključuje:“Nekad sam ja mislio da su muslimani idealna bića, danas mislim da su vjernici u jednoga Boga idealni, svi drugi samo su ljudi.“(166)
Roman završava pronalaskom Minke preobraćene u osobu drugog identiteta, u Španjolku - djevojku Sol. Bošnjak Aziz vraća se Bosni, u Bosnu gdje i pripada. Španjolka Sol pripada Španiji i ostaje tu gdje je sa svijetom kojem i pripada. Tek neki djelić nje ukazuje na njeno porijeklo po roditeljima Osmanu i Rukiji. Aziz je zato prešutio da djevojci ispriča priču jer „ako je prešuti, imaće Sol, a ako je kaže, izgubiće Minku... Zato je piše...“ (254) bile su to posljednje misli Aziza kojim se roman Minka i završava.
