

„One koji su vjerovali i dobra djela činili Svemilosni će sigurno voljenim učiniti!“ (Kur'an, Merjem, 96.)
Čovjek kao nikada do sada posjeduje slobodu da bude što god želi i da se ponaša kako god on hoće. Popadali su stid i stege porodice, rodbine, komšiluka i društva. Škola uglavnom obrazuje, a vjerska zajednica izgubila je moć da okuplja i odgaja.
Sloboda koja nam je darovana da u njoj uživamo postepeno se pretvara u našu moru i neslobodu. I umjesto radosti, sreće i užitka, moderni čovjek osjeća se u prsima stiješnjen. Zašto? Zato što se sam opredijelio da uđe u 'mašinu' gomilanja. On u prevelikoj trci i pomami za osvojiti što više i više postaje i nesretan i neslobodan jer je okupiran zgrtalačkom manijom u koju se sam upleo dok mu za stvari duše i srca vremena nedostaje.
Većina u ovom kolopletu živi i kreće se u nemoći da čita, razmišljanja i umuje, tek je u stanju da ponuđeno konzumira. Živi se raspoređeno vrijeme u kojem nedostaje vremena za sticanje znanja, saznavanje, i razabiranje; čak se sa naporom pronalazi vrijeme za obraćanje Allahu.
Do mase, poput bujice, dozirano, i stalno stižu prazne riječi, nepristojan govor, poluistine, sumnjičenja, optužbe, laži, i sve ružno i obeshrabrujuće kao vijesti prve vrste; dok se vrlo teško čita i čuje lijepa riječ i istinit govor koji uliva nadu i budi vedra očekivanja. I dobija se dojam kako smo okruženi ne finim ljudima nego ološem i da svaki koji se istakao dobrotom, imetkom, znanjem, sposobnošću, koji se nadvisio nad masom prikaže nam se sumnjivim, opasnim i ružnim, a njegov rad ništavnim.
Ružan, ogavan, bestidan i lažan govor djeluje otrovno po dušu i srce čovjeka, dok lijep, topao, iskren i istinit govor djeluje poput lijeka. Upravo tako i ružno djelo donosi teret i bolest, a dobro i plemenito djelo blaži srce i dušu.
Istinu o sebi samima gotovo i ne poznajemo jer živi zatrpana. Odveć je tih, skoro nečujan govor o dobrotama i dobročinstvima, o čestitim roditeljima, o dobroj djeci i naprednoj omladini, o predanim naučnim radnicima i istraživačima, o vrsnim zanatlijama, trgovcima, rukovodiocima kompanija i menadžerima, ulemi i filozofima, o darovitim umjetnicima.
I onda, najedamput, kada se dese katastrofe, poput ovih dana poplava, bujica i klizišta u toj ogromnoj nesreći osvjedočimo se kako smo mi ipak drugačiji. Da smo zaista hrabri, i topli, i humani. U trenu uvidimo kako u nama živi i očituje se čitava lepeza različitih oblika dobrote i dobročinstava: samopožrtvovanost, hrabrost i odlučnost, spremnost na žrtvu bez straha po vlastiti život, podrška i ohrabrivanje, darivanje i dijeljenje imetka, davanje stručne pomoći, pružanje tople riječi utjehe i nade. Kao vulkan u nama ožive, i u djelo se pretvore riječi iz Kur'ana Časnog:
„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“ (Kur'an, El-Kasas, 77)
Samo uistinu plemeniti ljudi i žene u onome što od bogatstava i moći posjeduju uviđaju da je to izraz Allahove milosti i ovakve osobe nastoje na Božiji dar dati uzdarje, da na dobro uzvrate dobrim. Znajmo da je kod ovih posrijedi velika snaga vjere. Hrabrost i plemenitost je odvojiti se od onoga što posjedujemo, a duši i srcu je priraslo, i to dijeliti sa drugima, često nepoznatima.
Zato, veoma je važno da ajeta Kur'ana Časnog protumačimo u dubini njihovih značenja i sebe približimo Časnoj Knjizi:
„O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!...“(Kur'an, El-Maide, 105)
'Brinite se o sebi' ni u kom slučaju ne smije biti tumačeno u značenju isključive brige samo o sebi u duhovno-moralnom smislu kao neki vid samoživosti i sebičnosti, niti u smislu egoističkog prisvajanja bogatstava i užitaka svijeta samo za sebe.
Briga o sebi jeste briga prvenstveno za svoj vjerski, moralni, fizički, zdravstveni, socijalni i ekonomski dignitet što podrazumijeva napor na izgradnji zdrave i cjelovite ličnosti snažne, sposobne, neovisne i samostalne. A to je biti u stabilnom stanju i u mogućnosti brinuti o sebi, i pružiti pomoć i drugima kako svojim bližnjima tako i bilo kojem čovjeku u potrebi.
Biti dobročinitelj to je posjedovanje snage i moći, ali i opredjeljenost ka dobru. A biti opredjeljen za dobro to je unutar sebe biti toliko jak da se može odoliti svim negativnim utjecajima i izazovima koji nas mame i žele okupirati, spremno odbaciti udovoljavanje strastima i egoizmu, i prihvatiti da dobro činimo i dijelimo dobro. Ovakav čovjek postaje drag i Bogu i čovjeku. Od Ebu Hrejrea r.a. prenosi se da je Poslanik saws rekao: „Kada Allah zavoli nekog od Svojih robova pozove Džibrila i kaže: 'Ja sam zavolio toga i toga pa ga i ti voli!'; pa se to proglasi na Nebu, a zatim se ljubav prema njemu spusti na stanovnike Zemlje...“ (Buhari, Muslim, Ahmed)
U svom etičkom traktatu Imam Maverdi ovako piše: „Allah je naredio pomaganje u dobru i povezao ga sa bogobojaznošću; jer u bogobojaznosti leži Allahovo zadovoljstvo, a u dobročinstvu zadovoljstvo ljudi; pa onaj koji kod sebe spoji oba zadovoljstva i Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo ljudi, on je upotpunio sreću i ostvario sve blagodati!“
Po islamu, posebno i naročito istaknuto dobročinstvo jeste dobročinstvo upućivanja na dobro i dobročinstvo otklanjanja zla. Ova dobročnstva u pravilu traju neprekidno i odnose se na svaku osobu, svaku grupu, društvo i svijet.
I svaka radost i sreća, kao i kriza i nesreća prilike su za preispitivanja i samosagledavanja. Sva zbivanja, i ona dobra, i ona zla, nisu pusta prirode događanja, niti su čini dobra i zla isključivo djela ljudi. U svemu, treba tražiti i prepoznavati Allahovu intervenciju i truditi se pronaći odgovore.
Završimo sa jednom poučnom pričom.
U stara vremena nije se tako mnogo, niti tako daleko putovalo. Nakon izbivanja više godina dugo jedan svjetski putnik vratio se u svoje mjesto i radoznali mještani okupe se oko njega da im na dugo i na široko kazuje gdje je sve bio i šta je sve doživio. I on im poče kazivati dok mu se u jedan čas jedan od njih ne obrati pitajući: 'Reci ti nama šta ti je bilo najljepše i srcu najdraže vidjeti, a šta ti je bilo najružnije i srcu najmrže od svega što si vidio i doživio?' Na ovo putnik reče: 'Najljepše i srcu najmilije mi je bilo vidjeti pobožnog i dobro bogatog čovjeka koji obilato dijeli; a najružniji i najmrži prizor bio mi je vidjeti prkosnog nevjernika a uz to je i bijedni prosijak!'