Srebrenico naša mila: Naš put u Srebrenicu (piše: Ševket Zukić)

Nakon dogovaranja, i premišljanja odluka je donesena: Idemo u Srebrenicu! Nas nekoliko iz džemata Mainz, Nusko, Omer, Ica, Seva, Jasko, Isko i ja, odlučimo da krenemo u Srebrenicu na obilježavanje 20 godina od stravičnog zločina i  genocida nad našim narodom. Za vodju puta, muhtara, izabrali smo Omera. Idem prvi puta, znao sam da će to za mene biti veoma emotivno, i zato sam odlučio pisati nešto kao dnevnik, odnosno da to naše putovanje i emocije podijelim i svama.

Četvrtak, 09. Juli 2015

Krenuli smo oko 14 sati, Frankfurt je već iza nas. Kiša počinje da rominja, Isko vozi prvi. Neka trema pomiješana sa radošću susreta sa zavičajem, podobro me fata. Jasko i Seva su već bili, mi ostali, Nusko, Omer, Ica, Isko i ja idemo prvi put. Prva pauza u Linzu, tu nas čeka Rasim ef. Zahirović sa iftarom.

Iftar u Linzu u džematu Nur

Džamija u Linzu

Džamija u Linzu

U Linz na iftar malo smo zakasnili, A3 je sva isprekidana radovima, a i Jasko se malo previše “držao” ograničenja. U restoranu džemata dočekali su nas predsjednik džemata Sead Alešević, kršni krajišnik i podpredsjednik Ibrahim Hamzić, Kalesijac, koji se nakon lutanja Evropom zaustavi u Linzu. Rasim ef. službeno odsutan.
Al ovo vam moram kazati: Na ulazu u restoran u prolazu selamismo se sa jednim naočitim, ja mislio krajišnik, al jok, sandžaklija, i to iz Baćice. E što je previše, previše je, ko će sada Nuska istrpjeti, išli u školu zajedno, igrali klisa po Baćici i rušili čavčija gnijezda. Jedva sam ih rastavio, bili krenuli po uspomenama i baćičkim stazama. E gdje ti njih sve nećes naći.

Džamija u Linzu je poseban doživljaj. Ukusno i moderno uredjena, baš osvježenje za oko i dušu, još puna klanjača. Malo sam se obratio pred teraviju, al šta ćes ti Ševkete pričati ljudima koji sagradiše ovakvu ljepotu u sred grada Linza, u Austriji, iz koje sultan Sulejman vrati poražen, a sad Bošnjaci džamije grade. Klanjasmo jaciju i nastavismo ovo naše putovanje prema Srebrenici.

Hvala vam dobri Bošnjani iz Linza, i za iftar , a posebno za ono što vidjesmo. Da vam Allah ukabuli vaše životno djelo.

Omer vozi a Jasko ga pazi, Seva i Ica jedan drugom nešto vaze na zadnjem sjedištu, mi ostali brojimo tunele.

Petak, 10.Juli 2015. g.

Kraći odmor kod Seve u Živinicama, pa preko Esnafovih Dubrava u Kalesiju. U Kalesiji smo klanjali džumu u gradskoj džamiji. Imama ne poznajem, džamija puna klanjača, teško sam izdržao, jer nakon ne prespavane noći umor me sustigao.

Nakon džume, nastavismo dalje preko Crnog Vrha, Karkaja, Zvornika u Divič, rodno mjesto naših Kursuma Munevera i Muamera. Mala šetnja jezerom, samo da ćojručimo Muneveru. Nedaleko od Diviča sustigosmo kolonu biciklista koji su iz Brčkog krenuli za Srebrenicu. Idemo i mi, nema više stajanja do Srebrenice, tako reče Omer, naš vodja puta.

Dolazak u Potočare i prvi susret sa šehitlucima

Potočari,….dolina tuge, boli, bjeline nišana…tu staje razum, a riječi presuše, samo šutnja ostaje. I šutimo hodajući izmedju bijelih nišana. U zraku lebdi neka posebna tišina, drugi je to svijet, teško se snalazim i orijentišem. Kud god pogledam bjelina nišana, slijeva se u talasima prema meni. Stižu učesnici “Marša mira”, veličanstven prizor, ulaze u mezaristan, medju njima i moji Velinčani. Ahmo, moji Braja i Midjo, pa Mekso, Muki, Rahim, Almir i Ahmed, velinski zmajevi. Kad ih vidjoh u toj koloni ponosa, velinsko srce ne izdrža, suze same krenuše.

Gledamo nijemo iznošenje tabuta, slažu ih pod “špagu”. Poslednje postrojavanje pred putovanje u vječnost. Moj ahbab Hasudin ef. Atanović nosi svoga babu, nakon 20 godina, poslednji put ga prati, konačno u smiraj. Stižu krajišnici, pretrčali od Bišća do Potočara, biciklisti, motordžije, eno i slovenskog premijera. Primaknu se i iftar, sa okolnih brda i šuma spusti se i studen, tuga i bol dobiše sudruga. Potočari studena dolina tuge i neizmjerne  ljudske boli.

Subota, 11. Juli 2015. g.

Iz kuće u kojoj smo konačili izlazimo oko 10 sati. Već je neoipisiva gužva, rijeke svijeta slijevaju se sa svih strana i prilaza Srebrenici. Autobusi, automobili, pješaci, a okreću se i janjci, cvrče ćevapi na roštiljima. Nusko negoduje, kako mogu a Ramazan, a dženaza. Umirujem ga, polahko dragi Nusko, pa ima puno svijeta iz daleka, putnici su koriste olakšice. Nije zadovoljan odgovorom, al je ušutio.

Memorijalni centar Potočari

Memorijalni centar Potočari

Ulazimo u šehitluke, probijam se polahko pored tabuta, kad me sustigoše sinovi mog brata Hjare, i oni su tu, došli iz Svicarske, i Hjaro je tu, grlimo se bratski.

U tom metežu izgubih svoje iz Mainza, dobro snaću se, krenem izmedju bijelih nišana. Kod jednog nišan stadoh, kao da ga prepoznadoh, a nikad ga vidio nisam, Jusufović (Jusuf) Safet 1968-1985, jest on je, otac naše Sanele. Nazvah selam i proučih fatihu. Sanela je neko ko nam polahko ulazi u srce i dušu, babu Safeta  vidjela je zadnji put pred rastanak u Julu 1995, imala je samo 4 godine. Babo Safet je otišao, kud je krenuo nije stigao, zločinci ga na putu zaustaviše. Sanela ga je čekala svih ovih 19 godina, al on  se tek  prošle godine vratio opet u Potočare, u vječni smiraj i mir potočarskih šehitluka.

Omera i Jaska nadjoh u hladu lijeske u vrh šehitluka. Pridružio sam im se. Gledali smo odozgo u tabute, bijele nišane i šarenilo svijeta koji je punio prostor izmedju nišana. Govori teku, Ćamil Duraković, Klinton, Čovic, pa predsjednica Hrvatske. Ćamilove riječi još mi odzvanjaju u ušima. Nakon obraćanja zvaničnika, dolinom šehida razlijegali su se Kur'anski ajeti, poče priprema za podne namaz, dženazu i ukop šehida. Delegacije država, njih preko 70, počele su da iz hale prelaze na mezarluke u posebno uredjen i čuvan prostor za njih, koji se nalazio nedaleko od nas.

Najedanput poče neki huk, zvižduci, komešanje, a šehidskom dolinom srebreničkog bola, odjekujuju Kur'anski ajeti. Omer reče eno ga Vučic prolazi, počese neki i da tekbiraju, zvižde u dolini šehida, a učač i dalje uči Kur'anske ajete malo podižući glas, kao znak upozorenja na šutnju i dostojanstvo, šehidski nišani se talasaju. Nažalost ni svetost Kur'ana, ni smiraj šehida, ni tabuti poredani, njih 137, koji su žudili da konačno odu u svoju vječnost, ništa od toga nekima nije bilo važno a ni sveto. Njima je važan zvižduk Vučiću, njima je važno da bace kamen sa šehidskog mezara, flašu vode, iz koje su bestidno pili 25. dan Ramazana hodajući izmedju talasa šehidskih nišana, a uči se Kur'an. Šokiran sam, ne mogu da se snadjem, ne vjerujem u ono što gledam i čujem. Reis reaguje reisovski, baš kao pravi najviši vjerski autoritet. Hajde makar to nek nam se Reis desi.

I bi, šta bi. Nešto me steglo, grči mi se stomak, a pitanja se sustižu: Zašto baš danas? Zašto ovdje, preskačući šehidske nišane i kopajući kamenje sa njihovih mezara? Jel to organizirana i smišljena provokacija ili su naša budaleština i naivnost? Ma svejedno je, rezultat je isti: Oskrnaviše nam svetost i dostojanstvo šehitluka.  Organizator i sigurnosna služba unutar šehitluka nisu uradili svoj dio posla. Gospodo obećali ste sigurnost i njemu i nama. Znam, kriv je opet neko drugi, treći, samo ne mi.

Nakon dženaze i ukopa šehida, govor Reisul-uleme Husein ef. Kavazovića dodje kao mehlem na ranu. Malo sam se povratio, sišao u hlad. Tu sam susreo puno meni poznatih i dragih ljudi. Selamim se sa Reisom, pita me kako napreduju radovi u Mainzu, kada je čuo dokle smo stigli, obradova se, i kaže, poselami Halil ef. i džemat, i nemoj da je (džamiju) otvorite bez mene.

Ja mu uzvratih, ma sigurno nećemo. Vi ste položili kamen temeljac, red je i da je otvorite.

Pred sehur, 12. Juli 2015

Evo kod Orašja predjosmo Savu, vraćamo se kući. Nusko vozi, mi ostali, Omer, Jasko, Isko, Ica, Seva, a nakon duge diskusije, jel trebalo ili nije uradti Vučicu to što je uradjeno, sada šutimo, kao da svako svoje račune svodi. Grč u stomaku popušta, obuzima me radost povratka kući. Hvala ti Bože na svemu, a posebno na onima koji me s radošću čekaju da im se vratim. Još jednom maksus selam i rahmet Božiji, bijelim pticama džennetskim, šehidima srebreničkim.

Zapisao: Ševket Zukić

IMG_3128

IMG_3092

IMG_3058

Nema komentara.

Upišite komentar