Intervju: Hasan Nuhanović, preživjeli svjedok srebreničkog genocida

Po Frankenovom i Karremansovom naređenju, 13. jula 1995. godine, holandski vojnici su istjerali sve izbjeglice iz baze. Uradili su to na pedantan, zapadnoevropski način. Sve po evropskim standardima. Bez komešanja, bez buke. Razvukli su od fabričke hale dvije plastične trake, sve do glavne kapije. Svi Bošnjaci su, jedan po jedan, tako, morali ući između te dvije trake i u savršenom redu koračati u smrt. Nekoliko onih koji su se na pola puta pokušali vratiti nazad, kada su shvatili gdje idu, Holanđani su fizički usmjerili prema kapiji: „Out, out! Go, go!“ Pred njihovim očima su Mladićeve ubice odvojile odmah na kapiji sve muškarce i dječake. Svi su poslije ubijeni.“

Holandski pukovnik Kerremans: „Divim se Mladiću kao vojniku”

Hasan Nuhanović sav svoj život je posvetio grčevitoj borbi za dokazivanje istine o genocidu.

Hasan Nuhanović sav svoj život je posvetio grčevitoj borbi za dokazivanje istine o genocidu.

Razgovarao: Avdo Huseinović

Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, u kojem su mu ubijeni roditelji Ibro i Nasiha, i brat Muhamed. Do okupacije Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Bio je prisutan kada su njegovog oca, brata i majku sa još preko 200 drugih, koji su kod Holanđana pobjegli ispred generala Ratka Mladića i njegovih vojnika, holandski oficiri i vojnici predali ubicama. Njegov otac Ibro, kojeg je UNPROFOR odveo na sastanak kod generala Ratka Mladića u hotel „Fontana“ u Bratuncu, gdje Mladić prijeti „ili ćete opstati, ili ćete nestati“, pošto je dobio dozvolu da ostane zbog učešća na tom sastanku, pokušao je da spasi i ženu i mlađeg sina, ali ga je holandski oficir Franken odbio. Ibro Nuhanović je onda odlučio da ode sa svojima.

Mnogo godina kasnije Hasan Nuhanović je saznao gdje su pobijeni njegovi najdraži, kada su identifikovani njihovi ostaci – premještani bagerom (otac) i spaljivani (majka). Objavio je brojne članke o genocidu u Srebrenici, s fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim događajima. Godine 2005. objavio je knjigu „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici“, a sedam godina kasnije i knjigu „Zbijeg – put u Srebrenicu“. Danonoćno već 20 godina, sav svoj život je posvetio grčevitoj borbi za dokazivanje istine o genocidu. Trenutno radi kao savjetnik za Memorijalni centar „Srebrenica – Potočari“. Razgovor vodimo tačno 20 dana pred obilježavanje 20 godina od genocida čiji je bio izravni svjedok.

Glad je bila teža od srpskih bombardovanja, aviona, artiljerije…

Avdo Huseinović: 1992. godine bili ste student na četvrtoj godini Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Kako se događa da u aprilu 1992. odete u Podrinje?

Hasan Nuhanović: U Studentskom domu u Nedžarićima probudio me jednog aprilskog jutra zvuk kolone. Dugo nisam htio otvoriti oči nadajući se da će tutnjava prestati… Pogledao sam kroz prozor – Miloševićeva JNA, sada već potpuno „posrbljena“, prebacivala je ogromnu ratnu mašineriju iz Hrvatske u Bosnu. Na moj 24. rođendan, 2. aprila 1992. godine, jedva sam uspio ubijediti djevojku Mirzu da moramo bježati iz Sarajeva. Ispratio sam djevojku u Sandžak. Moja ideja je bila da idem u Švedsku, vidio sam da je u Sarajevu opasno. Ja odlazim kod roditelja u Vlasenicu, da vidim šta ćemo i gdje ćemo dalje.

Moj otac Ibro, koji je bio direktor u Šipad-Biraču, nije htio da napusti fabriku, ni 500 radnika, Bošnjaka i Srba za koje je bio odgovoran, čak ni kada je postalo savršeno jasno da će biti rata i krvoprolića. On se borio kako da im isplati dvije plate, koje im se dugovalo. Otac je vjerovao da se ništa strašno neće dogoditi. U Vlasenici je imao mnogo prijatelja. Tih dana dolazi na posao, a portir u firmi mu kaže: „Nećeš ni ti još dugo. Ja sam već zadužio mitraljez, mi Srbi smo se naoružali.“ To ga je zabrinulo. Odlazimo u Zvornik kod materinih roditelja. Dan prije napada na Zvornik, nemam gdje kupiti nož ni u jednoj prodavnici, zadnji nož u Zvorniku kupujem u prodavnici lovačke opreme u Robnoj kući Zvornik. Vraćamo se u Vlasenicu, a Zvornik je dan nakon toga okupiran, 8. aprila.

Idemo nakon toga u Sarajevo, 12. aprila 1992., i tu boravimo šest dana. I onda, 18. aprila, ponovo se vraćamo u Vlasenicu, tu nas na barikadama zaustavljaju pravi četnici. Tad prvi put vidim četnike kao iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Puštaju nas i onda otac govori: „Idemo u moje rodne Stoborane.“ To je selo na području općine Han Pijesak.

Avdo Huseinović: Tokom ljeta 1992. godine boravite na području Žepe. Nedaleko od sela, odakle je Vaše porijeklo, desila se i jedna od prvih velikih bosanskih pobjeda – 4. juna 1992. godine. Bila je to bitka u Budučinom potoku.

Hasan Nuhanović: Uslijedili su teški dani u Stobranima, težak život u zbjegovima u šumi Mršići. Bilo je očajno, a sve češće su stizali ultimatumi srpske vojske o predaji. Većina mještana je odlučila da se ne predamo, pa je svaki novi dan bio teži od prethodnog. Kad se dešavala bitka u Budučinom potoku, ja sam bio daleko kilometar vazdušne linije u zbjegu. Srbi su tada imali strašne vojne gubitke. Sutradan su oni, sa ogromnim pojačanjima, sravnili selo Stoborane. Crnilo se polje od četnika koji su rušili sve pred sobom.

Na radiju čujemo da u Sarajevu građani aplaudiraju jedinici bivše JNA, koja izlazi iz sarajevske kasarne „Maršal Tito“, a ta jedinica odatle ide 100 kilometara dalje – i već 5. juna 1992. godine napada na Stoborane i Žepu. Spaljuju sva sela, osim onih koja su bliža Žepi. Avioni nas 5. juna 1992. godine bombarduju iz Srbije. Tu je u Velikom Žepu, na nekoliko kilometara od nas, general Ratko Mladić smjestio svoje glavno komandno mjesto.

Avdo Huseinović: U knjizi „Zbijeg put u Srebrenicu“ opisali ste na autentičan način velike nevolje koje su se 1992. godine naselile u istočnu Bosnu. Meni je posebno ostao upečatljiv detalj odlaska iz Žepe u Srebrenicu, tako što se spuštate sa ljudima niz stijene strašnog kanjona nad Drinom, tj. jezera Perućac. Opišite nam taj, možemo ga nazvati – put kamikaza Drinom, kroz noć, na granici Srbije i Bosne.

Hasan Nuhanović: Išle su često grupe iz Žepe u Srebrenicu i jedna grupa žena i djece, njih oko 50 je ubijeno u srpskoj zasjedi kod mjesta Podravanje. Tad smo u avgustu 1992. godine boravili u selu Luka. I onda mi odlučujemo da umjesto kopnom, za Srebrenicu idemo Drinom. Tih dana su bila stalna bombardovanja avijacije koja je dolazila iz Srbije, narod se krio po pećinama. Iz sela Luke kozjim stazama, niz stijenu Grđenj, po gustom mraku silazi se u provaliju duboku više stotina metara. Dole je ambis, dole je Drina.

Sa druge strane Drine je Srbija. Ići 15 kilometara Drinom nizvodno, na granici Srbijom, to mi je danas nezamislivo. Nevjerovatna je luda hrabrost tih ljudi koji su vozili čamce. Plaćalo se 50 njemačkih maraka po porodici. U ponoć kreću čamci i mi se vozimo noću po najvećoj masovnoj grobnici Drini. Jezivo je to. Svih tih mjeseci, baš tim dijelom toka Drine, plutalo je stotine leševa ubijenih Bošnjaka iz Višegrada, koje su četnici ubijali i bacali u Drinu. Došli smo do sela Klotjevac, koje je faktički uvučeno u Srbiju. S one strane rijeke je planina Tara u Srbiji, to je područje općine Bajina Bašta. Artiljerijom Vojska Jugoslavije tu je stalno granatirala i vršila agresiju na bosansku teritoriju. Gledao sam to svojim očima, više tenkova je djelovalo po Klotjevcu u isto vrijeme sa područja Srbije. A, danas Srbija govori da nije bila u ratu.

Avdo Huseinović: Bili ste u Srebrenici u vrijeme najveće gladi, tokom druge polovine 1992. i početka 1993. godine.

Hasan Nuhanović: Moja knjiga je komotno mogla nositi naziv „Glad“ jer nam je glad bila teža od srpskih bombardovanja, aviona, artiljerije… Danas, ako si gladan uzmeš pare, odeš u prodavnicu i kupiš da jedeš. Tamo nije bilo prodavnica, nije bilo para, a nije bilo ni humanitarne pomoći. Ona je za godinu dana ušla samo jednom i tada smo dobili tri kile hrane po glavi stanovnika.

Odakle ti hrana? Posebno je bilo teško velikom broju izbjeglica, domaće stanovništvo je nekako i deveralo. To nigdje nije bilo u Bosni tako, to se samo u Srebrenici dešavalo, da ljudi po hranu idu 30 kilometara u svoja spaljena sela, kroz četničke linije i minska polja prema Drini, da donesu porodici hrane. Mnogi su ubijeni na tom putu očajnika. Postojao je i drugi način, a to je bio da hranu otimaš od Srba, koji te drže u vojnom okruženju i ne daju da uđe humanitarna pomoć u Srebrenicu.

Moja porodica je bila na rubu. Bukvalno smo gladovali mjesecima. Dešavalo se da dođeš kod nekog u kuću, oni izvade da jedu šta već imaju – i nikoga ne nude. To je bilo jedno od pravila preživljavanja u Srebrenici.

Ako Srbi stanu, dobro je; a ako ne, mi smo bar nešto pokušali…

Avdo Huseinović: Srebrenica u aprilu 1993. godine postaje zaštićena zona UN-a. Približite nam malo dolazak francuskog generalaPhi­lip­pea Mo­ril­lona, komandanta UNPROFOR-a u BiH, i njegovo obećanje da se narod Srebrenice nalazi pod zaštitom UN-a.

Hasan Nuhanović: Ljudi malo miješaju generale Bernarda Janviera, koji je bio komandant UN-a za bivšu Jugoslaviju i Phi­lip­pea Mo­ril­lona, koji je bio komandant UN-a za BiH. Obojica su bili Francuzi. Prvi je odgovoran za 1995. godinu, a drugi za 1993. godinu. Mnogi kažu da je „Mo­ril­lon izdao Srebrenicu“. Međutim, Mo­ril­lon je po meni samoincijativno došao u martu 1993. u Srebrenicu sa 20 unproforaca, od kojih će neke ostaviti u Srebrenici. On, bez saglasnosti nadređenih, samoinicijativno Srebrenicu proglašava „zaštićenom zonom“. Moril­lon je tada doveo pred svršen čin međunarodnu zajednicu. Onda su oni Rezolucijom 819 Srebrenicu proglasili zaštićenom zonom. Mislim da su se rukovodili tezom – ako Srbi stanu, dobro je; a ako ne, mi smo bar nešto pokušali.

Interesantno je da je Mladić stao 18. aprila 1993. godine, ali treba znati i to da je Naser Orić vratio četnike nekoliko kilometara, i da su Srbi su u toj velikoj operaciji, koja je trajala mjesecima, imali ogromne vojne gubitke. Velika je razlika između tog dana, 18. aprila 1993., i jula 1995. godine, zato što branioci Srebrenice u tom momentu znaju da nemaju nikakve pomoći, bili su do tog momenta u svakodnevnoj borbi, znaju šta ih čeka ako Srbi uđu. A u julu 1995. godine imaćemo dvije godine „uspavanke“, koju nam je pjevao UN, što se itekako odrazilo i na borbenu snagu branilaca Srebrenice.

Avdo Huseinović: Kako postajete prevodilac u UN-a u Srebrenici?

Hasan Nuhanović: Poslao me otac da tražim cigare od kanadskih pripadnika UN-a, koji su došli u Srebrenicu u aprili 1993. godine. Ja sam sām već bio počeo da učim engleski jezik. Razmišljao sam da, ako preživim srebrenički pakao, u Bosni ne ostanem više ni jedan dan. Odoh negdje na Zapad, bilo gdje i trebaće mi engleski. Svi su mislili da sam lud, u toj haotičnoj situaciji ja učim engleski. I ja od unproforaca u fabrici Vezionica, gdje su bili smješteni, tražim cigaru za oca, kad unproforac me uvede kod oficira da me pita nešto. Zvao se kapetan Little i ništa nisam razumio šta me taj čovjek pitao, samo sam mahao glavom i govorio: „Yes, yes.“ Toliko sam loše govorio engleski.

Radio sam sa Emirom Suljagićem volonterski kao prevodilac pola godine. Emir, koji mali žuti riječnik engleskog jezika nikada nije ispuštao iz ruku, znao je engleski bolje od mene. Tek smo krajem 1993. godine, položili test da bismo profesionalno mogli prevoditi. Suljagić je dobio trojku, ja dvojku i jedva sam prošao. Tako počinjem raditi kao prevodilac.

Avdo Huseinović: Kao prevodilac ste odlazili na okupiranu teritoriju, nije to bilo jednostavno, mnoge zločince ste još tada gledali direktno u oči.

Hasan Nuhanović: Bio sam jedini prevodilac koji je tada odlazio na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Emir Suljagić je prevodio sastanke UN-a sa našim vlastima u Srebrenici, ja sam prevodio na sastancima sa Srbima. Bio sam u Milićima, Bratuncu, Skelanima… Najčešće sam prevodio na srpskim položajima na području Zelenog Jadra.

U Milićima su mi u motelu prijetili da će me zaklati. Ja sam jedan dan 11 sati prevodio na sastanku u Milićima. Preko puta mene je sjedio general Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Došao je ručak, ali ja tad nisam uspio ni jednu kašiku usta staviti jer mi nisu dozvolili. Momir Nikolić, pomoćnik komandanta za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, ratni zločinac osuđen na 20 godina zatvora pred Tribunalom u Haagu, odveo me jednom pet metara od pripadnika UN-a u ćošak, prijetio mi, pa me pita: „Gdje ti je Naser, gdje ti je Miš?“ Miš je, inače, bio jedan od hrabrijih boraca u grupi Nasera Orića.

Nikolić mi je tri mjeseca prije pada Srebrenice rekao: „Uskoro ću vam zavrnuti sve ventile. Ulazimo, neće nas zaustaviti niko.“ Oni su se otvoreno pripremali za okupaciju Srebrenice.

Holanđani su 13. jula 1995. godine oko podne istjerali sve izbjeglice, Bošnjake iz baze UNPROFOR-a i predali ih u ruke srpskim vojnicima na kapiji baze. Svi tinejdžeri i muškarci koji su istjerani iz baze su nakon toga ubijeni. Holanđani ne da nisu učinili ništa da ne dođe do ovoga, već su čak to i omogućili.

Holanđani su 13. jula 1995. godine oko podne istjerali sve izbjeglice, Bošnjake iz baze UNPROFOR-a i predali ih u ruke srpskim vojnicima na kapiji baze. Svi tinejdžeri i muškarci koji su istjerani iz baze su nakon toga ubijeni. Holanđani ne da nisu učinili ništa da ne dođe do ovoga, već su čak to i omogućili.

Karremans je svojom pojavom spriječio mogući kontranapad branilaca Srebrenice

Avdo Huseinović: Objavili ste brojne članke na temu genocida u Srebrenici, sa posebnim fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim događajima. Također, 2005. godine objavili ste jednu od najvažnijih knjiga o genocidu u Srebrenici – „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici“. U knjizi otkrivate da su srpski oficiri uz pomoć UNPROFOR-a uspjeli obezbijediti zatrpavanje tranšeja i rovova pripadnika Armije Republike BiH u okolici Srebrenice, što će odigrati važnu ulogu u nemogućnosti bolje odbrane Srebrenice tokom operacije „Krivaja 95“.

Hasan Nuhanović: Bio sam prisutan kad je to od Holanđana tražio pukovnik Vukota Vuković, rekavši „da će muslimanski vojnici odatle izvesti napad na srpske položaje“. Naravno, to je bio blef i Holanđani su na toj važnoj koti Biljeg, koja je bila prva linija odbrane Srebrenice, zatrpali tranšeje 28. divizije Armije Republike BiH. Kada je krenula operacija „Krivaja 95“ branioci su se našli na ledini jer nisu mogli računati na te ranije iskopane tranšeje i rovove. Naime, 282. brigada Armije Republike BiH, kojom je komandovao rahmetli Ibro Dudić, zaposjela je ovaj položaj 6. jula 1995. godine i uspjela se na ovom položaju održati samo dva dana jer nije bilo tranšeja, a položaj je tučen sa položaja na Jasenovi koje su Srbi uspjeli osvojiti.

Avdo Huseinović: Oficiri i političko rukovodstvo iz Srebrenice su mi svjedočili da je pukovnik Ton Karremans, tada komandant Holandskog bataljona UN-a, spriječio i odsudnu bitku za grad, koja je bila planirana za jutarnje sate 11. jula 1995. godine.

Hasan Nuhanović: Pukovnik Karremans dolazi u ponoć i kaže pred svima u zgradi srebreničke pošte, a tu su bili komandanti jedinica Armije Republike BiH i političko vodstvo opštine – „da će sutradan, 11. jula, Srbi biti bombardovani u šest ujutro, da će doći komandant UNPROFOR-a za BiH general Rupert Smith da izvrši inspekciju“. Najviše su mu od strane naših ljudi pitanja postavljali Fahrudin Salihović, Hakija Meholjić i načelnik štaba 28. divizije Armije Republike BiH Ramiz Bećirović, koji je mijenjao Nasera Orića. Oni su bili skeptični u to što je Karremans obećavao. Međutim, Karremans je pokazao na karti gdje se nalaze srpski položaji i kazao „da će to biti od šest sati ujutro zona smrti, koju će razvaliti oko 60 NATO aviona“. Odlično se sjećam toga detalja jer sam prevodio to što je govorio. Kako ići u bitku ako će NATO bombardovati to područje. Kontranapad naših snaga, dan prije je uspio, četnici su bili vraćeni skoro na početne položaje. Mišljenje većine koji su bili na ovom sastanku, a koji su uspjeli preživjeti, je da je Karremans tada svojom pojavom spriječio taj mogući kontranapad branilaca Srebrenice.

Treba ovdje spomenuti da su u tom periodu u Srebrenici bila i trojica britanskih obavještajaca SAS-a, to mi saznajemo od Holanđana na dan pada Srebrenice. Jedan od njih, pod pseudonimom Nick Cameron, objavio je knjigu i nakon sedam godina odlučio prekršiti strogu zapovijest Ministarstva odbrane Velike Britanije po kojoj nikad ne smije objaviti detalje svoje misije u Srebrenici. Zbog toga je optužen i osuđen, platio je kaznu od 50.000 funti. Naređeno je da se svi primjerci te knjige odmah povuku sa tržišta.

Sve što su Holanđani radili u Potočarima, dio je saučesništva u genocidu

Avdo Huseinović: Veliki broj ljudi iz Srebrenice, 11. jula 1995. godine, ispred Mladićevih vojnika pobjegao je u Potočare u nadi da će naći spas u bazi Holandskog bataljona UN-a. Međutim, prvi ljudi ovog bataljona, pukovnik Ton Karremans i major Robert Franken, hladno ih predaju Mladićevim vojnicima. S tim ljudima iz Potočara u smrt je poslata i Vaša porodica.

Hasan Nuhanović: U to vrijeme nam se među komandantima UNPROFOR-a potrefio najgori čovjek,   pukovnik Ton Karremans. Svi raniji komandanti su bili puno bolji ljudi od njega.

U UN-ovoj bazi u Potočarima 13. jula 1995. godine bilo je 5.000 do 6.000 žena i djece, a među njima se nalazilo nekoliko stotina muškaraca i dječaka. Bili su tu od 11. jula, znači od okupacije Srebrenice. Još uvijek su se nadali da su sigurni unutar žice, među plavim šljemovima. Ostanak u bazi značio je tog 13. jula – život, a izlazak iz nje… Četnici su već izdali nalog da će ubiti svakoga koga njihova kontrola zatekne unutar baze, čije se ime ne nalazi na UN-ovom spisku.

Meni je ostanak garantirala iskaznica UN-a. Holanđani ove ljude nisu brojali. I prije nego što je 12. jula postalo jasno šta se dešava oko baze – da srpski vojnici i policajci odvajaju muškarce i dječake i da neke od njih ubijaju na licu mjesta, nekoliko ljudi unutar baze, među kojima moj otac Ibro Nuhanović, zatim Nesib Mandžić, koji je spletom okolnosti preživio – uz moju pomoć, angažirali su nekoliko djevojaka i mladića unutar baze da se sačini spisak svih muškaraca i dječaka koji su u tom momentu bili u bazi. Sjećam se da je jedna od osoba kojima smo podijelili olovke i sveske, koje smo uzeli od zamjenika komandanta Holandskog bataljona UNPROFOR-a, majora Frankena – bila Asima Akagić. I ona je preživjela i svjedok je ovog događaja.

Nakon sat-dva, u salu za konferencije Holandskog bataljona donijeto je desetak listova papira. Na svakom su se nalazili podaci sa imenom, prezimenom, godinom rođenja, imenom oca i mjestom porijekla. Sve je bilo ručno zapisano. Kada smo sakupili sve listove papira i prebrojali imena, zaključili smo da je onih koji su dali podatke bilo 239.

Franken, koji je tog 12. jula 1995. predstavljao Holandski bataljon – kasnije ćemo saznati da se komandant, pukovnik Karremans, zaključao u kancelariju, uz obrazloženje da ima proljev, nakon povratka sa sastanka s Ratkom Mladićem u Bratuncu – sjeo je za sto, prebrojao sva imena, a zatim na dnu zadnjeg lista napisao „239“ i potpisao se. Pitali smo ga šta će uraditi s tim spiskom, a on je rekao da će ga pokazati srpskoj strani i da će na taj način ljudi na spisku biti zaštićeni. Dodao je: „Jednu kopiju ću poslati u Haag, jednu u Ženevu, u sjedište Međunarodnog komiteta Crvenog križa, a jednu kopiju ću sakriti u gaće.“

Ovo će Franken kasnije ponoviti još nekoliko puta tog i sljedećeg dana, 13. jula, dok su ga moj otac Ibro i Nesib Mandžić molili da muškarce koji su u bazi ne izruči u ruke Srbima. To što je on uradio sa spiskom, reći će nam tada Franken, dovoljna je garancija za živote ovih ljudi. A sve s ciljem da izbjegne „paniku“ izbjeglica u bazi, u momentu kada su holandski vojnici pripremali da sve izbjeglice istjeraju iz baze, odnosno iz fabričke hale, i na taj način ih predaju u ruke Srbima, koji su, zajedno s Holanđanima, stajali na glavnoj kapiji baze.

Svi pokušaji da Bracu – to je bio nadimak brata Muhameda – zadržim u bazi, propali su. Sjećam se svakog trenutka i poznajem svaki pedalj unutrašnjosti baze u Potočarima. Sjećam se kad mi je major Robert Franken prišao i rekao da prevedem ocu ono što će mi reći, budući da je otac bio na jednom od sastanaka sa Mladićem u Bratuncu.

„Prevedi ocu da može ostati u bazi ako želi.“ „A, moj drugi sin i žena?“, pitao je otac, gledajući Frankena. „Reci ocu, ako ne želi da ostane, to je njegov izbor“, odgovorio je Franken.

U očajničkom pokušaju da mlađeg brata zadržim unutar ograde, dao sam mu svoju staru isteklu akreditaciju. Unutar baze su bili major Joseph Kinkory iz Kenije, David Tetteh iz Nigerije i Holanđanin kapetan Andre de Haan. Mislio sam da će Braco biti manje upadljiv ako bude obukao moju jaknu od džinsa. Uspio sam mu u tom trenutku spustiti poljubac na obraz. To je bilo posljednji put da vidim brata, oca i majku žive.

Po Frankenovom i Karremansovom naređenju, 13. jula 1995. godine, holandski vojnici su istjerali sve izbjeglice iz baze. Uradili su to na pedantan, zapadnoevropski način. Sve po evropskim standardima. Bez komešanja, bez buke. Razvukli su od fabričke hale dvije plastične trake, sve do glavne kapije. Svi Bošnjaci su, jedan po jedan, tako, morali ući između te dvije trake i u savršenom redu koračati u smrt. Nekoliko onih koji su se na pola puta pokušali vratiti nazad, kada su shvatili gdje idu, Holanđani su fizički usmjerili prema kapiji: „Out, out! Go, go!“ Pred njihovim očima su Mladićeve ubice odvojile odmah na kapiji sve muškarce i dječake. Svi su poslije ubijeni.

Mnogo kasnije, nakon rata, sreo sam prijateljicu iz Srebrenice, koja je tog dana, 13. jula, izašla iz baze u Potočarima i zajedno s konvojem žena stigla u Kladanj. Ona mi je ispričala da je hodala s Bracom u koloni, dok nisu razdvojili muškarce od žena: „Pitao me jesam li se prepala. Rekla sa mu da jesam. I on je meni rekao da se plaši.“

Kada je ekshumirana sekundarna masovna grobnica Čančari 5, u njoj je, pored skeleta starijeg muškarca, pronađena kartica na čijoj je poleđini pisalo na engleskom, na ćirilici i na latinici: „Nosilac ove kartice je pod zaštitom snaga UN-a…“. To je Komisija za traženje nestalih evidentirala kao dokazni materijal CRO5-187B. Rezultatima uporedne analize moje DNK ispostavilo se, sa preko 97% preciznosti, da pronađeni skelet pripada Ibri Nuhanoviću, mom ocu.

Avdo Huseinović: Na jednom video snimku Ratko Mladić se prilikom oproštaja od Holanđana, prije njihovog prelaska preko Ljubovijskog mosta u Srbiju, zahvaljuje Karremansu i holandskom generalu Kornelisu Nikolaju „na pomoći u ovoj operaciji“. Bili ste tu negdje, u blizini.

Hasan Nuhanović: To je najodvratniji snimak, gdje nazdravljaju, smiju se u društvu prevodioca Petra Uščumlić, inače šuraka zločinca Momira Nikolića. UNPROFOR je plaćao Petra Uščumlića, iako su znali da je on radio za Srbe i da je kao takav doveden da bude prevodilac. Tada Mladić daje poklone Karremansu i njegovoj supruzi, zahvaljuje mi se na pomoći u „ovoj operaciji“… Ja sam bio u toj koloni sa Holanđanima, koja je iz Potočara preko Ljubovijskog mosta, Malog Zvornika, Šapca i Rume ušla u Hrvatsku. U Zagreb, na aerodrom Pleso, došli smo rano ujutro 22. jula 1995. godine.

Sve što su Holanđani radili u Potočarima, dio je saučesništva u genocidu. General Erve Gobilijar 11. jula 1995. godine navečer, izdao je naređenje Karemenasu u tri tačke. Tačka B kaže: „Koncentrišite sve svoje snage u Potočare i poduzmite sve razumne mjere da izbjeglice zaštitite.“ Ništa Karremans nije od toga sproveo. Sve informacije o ubistvima ljudi koje su vidjeli u Potočarima, oni su zataškali.

Ja sam čitao izjave holandskih vojnika, gdje govore na jednom mjestu o 9 ubijenih, na drugom mjestu spominju 6 i na trećem mjestu 10 ubijenih. Vidjeli su jednog čovjeka iz baze UN-a, koji je odmah odveden u obližnje kukuruze u Potočarima i ubijen, oni su to vidjeli. Pred njihovim očima je ubijeno 20-30 ljudi u Potočarima. Kad je Holandski bataljon stigao u Zagreb, 22. jula 1995. godine, u vrijeme dok još uvijek ubijaju ljude po Podrinju, bio sam prisutan na međunarodnoj press – konferenciji kada je pukovnik Karremans izjavio tri sramotne stvari. Prvo, da nije bilo ratnih zločina. Drugo, da nije bilo dobrih i loših momaka, da su svi isti, i treće, da se divi Mladiću kao vojniku. Nakon te press-konferencije ima onaj snimak – počinju da plešu i piju, uz specijalni orkestar koji dolazi iz Holandije, sa kojim dolazi i holandski princ.

Krvnik: “Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo koliko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima.”

Avdo Huseinović: Interesantno je i to da ste tražeći svoje najbliže, faktički odmah nakon genocida dolazili u Srebrenicu i ostala podrinjska mjesta, gdje je izvršen genocid.

Hasan Nuhanović: Rođaci su me molili da iz Zagreba izađem u München, Malmö… Ipak, nastavljam raditi za UN, isključivo radi saznanja da će oni preći na srpsku stranu i da ću s njima moći krenuti u potragu za nestalima. Nakon Daytona u autu sam prolazio kroz istočnu Bosnu tražeći tragove nestalih, ubijenih. Znao sam da kod Konjević Polja, Nove Kasabe, Glogove, kuda se ide u Srebrenicu, ima masovnih grobnica, da su ih pune livade. I kad sam se tim putem vozio u dane kad je sve cvjetalo, kad se sve zelenilo, ja tu ljepotu nisam vidio. Ja sam samo vidio masovne grobnice koje kriju te livade. Ispod cvijeća ležali su naši očevi i braća, sinovi. Njihove kosti. Vozio sam se pored mjesta gdje žive Srbi – gledam ih kroz prozor i mislim: ko je od njih ubica? Ko je od njih ubica? U Zvorniku sam sa dva stranca, nenaoružan bio 3. januara 1996.godine, to je znači samo pola godine nakon genocida. Spavam u motelu „Vidikovac“ i prevodim sastanak sa ratnim zločincem Dragomirom Vasićem, prvim čovjekom policije u regiji Zvornika.

Bio sam prvi Bošnjak, koji je nakon genocida došao na ta polja smrti. U Bratuncu mi je upala policija u hotel „Fonatana“ da me isprepada. U hotel „Panorama“ u Vlasenici, u martu 1996. godine, policajac se derao na mene, kad je vidio da se nisam prepao, on je otišao. Da me tada pregledao neki specijalista psihijatar, lahko bi utvrdio da sam bio lud.

Avdo Huseinović: Vaši roditelji i brat su ukopani u Potočarima. Gdje su pronađena njihova tijela?

Hasan Nuhanović: U junu 2010. godine identificirano je tijelo mog brata Muhameda Nuhanovića, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice Čančari 5 u Zvorničkoj Kamenici. Identificirao sam ga po patikama. Prethodne jeseni su mi javili za mater. Našli je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo Jarovlje, dva kilometra od Vlasenice. Nije bila sama. Još šestero su ubili na istom mjestu. Spaljeni. Rekoh, nadam se da su spaljeni nakon što su izdahnuli. Oca su identificirali 11 godina nakon smaknuća. Malo više od pola kostiju našli. Lubanja smrskana odzada. Doktor nije znao da li se to desilo nakon smrti. Sekundarna grobnica – Čančari 5, Zvornička Kamenica. 13 je tu grobnica, a sve tijela što su ih četnici iz primarne grobnice kod Pilice, farma Branjevo, malo prije Daytona buldožerima zgrnuli, natovarili na kamione i odvezli 40-ak kilometara dalje, tu su istresli i ponovo zatrpali. Bilo ih je tu gotovo 1.500. Tako kažu oni iz Haškog tribunala. Čitao sam izjavu jednog od krvnika koji kaže: „Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo koliko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima.“ Neko im bio obećao po 5 njemačkih maraka za svakog muslimana kojeg ubiju tog dana. Reče i to da su natjerali vozače autobusa da izađu i ubiju barem nekoliko muslimana, kako ne bi poslije nikad o tome pričali.

Moj otac – ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici; moj brat – ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici; i moja majka – ubijena u Vlasenici, ekshumirana iz potoka ispod smeća, leže jedno do drugoga u Potočarima Kupio ja Braci 1995. u proljeće nove patike, „Adidaske“, preko nekog stranca. Donio ih on iz Beograda, kad se vraćao u Srebrenicu sa odmora. Nije ih Braco nosio ni mjesec-dva kad se ono sve desilo. Kupio mu ja i „Leviske 501“. Imao je to na sebi. Znam tačno i koju je majicu imao na sebi i koju košulju.

Donese doktor vreću preda me i istrese na jedan karton sve što su na njegovim posmrtnim ostacima našli. I nakon 15 godina čekanja uzeh Bracine patike u ruke. Pored njih i kaiš, velika metalna toka i ostaci „Leviski“. Imaju i čarape, obje. Tražio sam onu poznatu etiketu od „Leviski 501“, kako bi nam i to potvrdilo Bracin identitet. Uzeh u ruke ostatke Bracinih farmerki, nakon 15 godina. Metalna dugmad. Ostaci od unutrašnjih džepova. Sve od pamuka se raspalo. Nema ga više, ostala samo sintetika.

Igrani film “Rezolucija 819” je ozbiljan historijski falsifikat

Avdo Huseinović: Ubrzo poslije genocida, lansirana je u medijima informacija da su Bošnjaci iz Srebrenice živi i da rade u rudnicima u Aleksincu, u Srbiji.

Hasan Nuhanović: Ja tada živim u Tuzli i autobusom stalno idem u Sarajevo. Odem u list „AS“ u Sarajevu i pitam ih: „Pisali ste da 3.000 ljudi radi u rudniku Aleksonac, odakle vam ta informacija, znate li čime se igrate!?“ Oni me nijemo gledaju. Sve je to bilo dobro izrežirano od onih koji su kreirali genocid, da odvuku pažnju na drugu stranu, da majkama produže nadu. Mi smo se tada nadali da će se pojaviti bilo ko živ. Ta nada je trajala pet godina, dok se nisu počele otkrivati masovne grobnice na području Zvornika.

Avdo Huseinović: Radeći u Sarajevu, u zgradi Zajedničkih institucija BiH, svakodnevno imate priliku sresti jednog od odgovornih za ubistvo svoje majke.

Hasan Nuhanović: U naš stan u Vlasenici 1992. godine se uselio predsjednik vlaseničkog SDS-a Milenko Stanić, koji je bio i predsjednik Kriznog štaba i predsjednik Općine Vlasenica u vrijeme kad je u ovom gradu ubijeno, uglavnom u logoru smrti Sušica, oko 2.000 Bošnjaka. U trenutku kad je moja majka Nasiha ubijena, njegov brat Radenko bio je komandir vlaseničke policije. Policajac je moju majku odveo i najvjerovatnije je i ubio. Radenko Stanić je danas zaposlen u Ministarstvu sigurnosti, može se provjeriti na zvaničnoj stranici Parlamenta BiH, kao šef Odjela za materijalno-finansijsko poslovanje Ministarstva sigurnosti BiH. Obadvojica su nekažnjeni.

Avdo Huseinović: U sarajevskom Narodnom pozorištu, 2. decembra 2008. godine, elita bosanskohercegovačke prijestolnice je po završetku filma igranog filma „Rezolucija 819“, talijanskog reditelja Giacoma Battiata, ustala i minutama aplaudirala. Lično sam, nezadovoljan iskrivljenom slikom o genocidu nad Bošnjacima, koju je prikazao ovaj film, zajedno sa Huremom Šahićem, ratnim komandirom policije iz Žepe, ostao da sjedim, dok je oduševljena bošnjačka elita aplaudira. Znam da ste i Vi burno reagovali u vrijeme same premijere.

Hasan Nuhanović: Film „Rezolucija 819“ je ozbiljan historijski falsifikat. Pogledajte, tamo je jedan stasit i naočit unproforac, pored autobusa u kojem se u Potočarima nalaze tek ukrcani žene i djeca – zgrabio, ščepao za prsa jednog srpskog oficira, a u isto vrijeme drugi srpski oficir tom unproforcu drži pištolj na čelu. U prvi mah nisam ni shvatio o čemu se radi, a onda me obuzeo ogroman bijes. Čisti falsifikat historije, prikazivanje onoga što se nikada nije dogodilo. Zapravo, to je baš ono čega sam se plašio… Jedna od onih scena za koje sam pomislio da bi se mogle naći u igranom filmu ako ga napravi neko drugi, a ne mi. U kadru iz filma prikazan je oficir UNPROFOR-a, uredno obučen u uniformu Holandske vojske. Mora se priznati da su filmadžije ovdje posvetile veliku pažnju detaljima. Na glavi mu uredno stoji plava beretka, a oko pasa opasač na kojem bi trebalo da stoji futrola s pištoljem. Dakle, imidž i držanje koji kod prosječnog gledaoca, laika, izazivaju poštovanje. A tek njegov postupak! Ispade taj još i heroj. Samo, taj nikada nije postojao, to se nikada nije dogodilo! U realnosti, tih dana jula 1995. nijedan vojnik, a niti oficir UNPROFOR-a u Potočarima, dakle pripadnik Holandskog bataljona, nije na sebi nosio ovakvu uniformu izvan baze. I ne radi se uopće o uniformi, već o sljedećem… Svi, ama baš svi Holanđani koji su se iz bilo kojeg razloga nalazili izvan baze na sebi su imali kratke pantalone, majice kratkih rukava i na glavi plave bejzbol kape sa amblemom UN-a. Niko od njih nije nosio oružje jer su dobili naređenje da ga ostave u bazi – „kako ne bi, na bilo koji način, isprovocirali Srbe“. U isto vrijeme, svi holandski vojnici u bazi koji su bili u kontaktu sa 5.000-6.000 bošnjačkih izbjeglica su na sebi imali punu borbenu opremu, na glavama šljemove, pancir jakne, i bili su naoružani. Dakle, Holanđani su, a ne Srbi, 13. jula 1995. godine oko podne, obučeni u uniforme kakvu nosi glumac u filmu iz spomenutog kadra, istjerali sve izbjeglice, Bošnjake iz baze UNPROFOR-a i predali ih u ruke srpskim vojnicima na kapiji baze. Svi tinejdžeri i muškarci koji su istjerani iz baze su nakon toga ubijeni. Holanđani ne da nisu učinili ništa da ne dođe do ovoga, već su čak to i omogućili.

“Oprosti mi…” Ja sam mu pogledom odgovorio: “Neću ti oprostiti…”

Avdo Huseinović: Pokrenuli ste krivičnu prijavu protiv tri bivša oficira Holandskog bataljona u Srebrenici. Na sudu, oči u oči, sreli ste pukovnika Karremansa i majora Frankena. U kojoj fazi je Vaša tužba, šta se dešava sa tim procesom?

Hasan Nuhanović: Ja sam, pored Nesiba Mandžića, jedini svjedok koji je, nakon srebreničkog masakra, mogao pokrenuti potragu za tom listom sa 239 imena. Nigdje je nisam mogao naći. Na svu sreću, „naletio“ sam u Tuzli krajem ljeta 1995. godine na predstavnike organizacije Human Rights Watch. Oni su onda, koristeći svoje veze, od Ministarstva vanjskih poslova Holandije tražili spisak. Tek nakon tri mjeseca, u jesen 1995. godine, Ministarstva vanjskih poslova Holandije je od Ministarstva odbrane Holandije uspjelo „pribaviti“ kopiju spiska. Stajao je negdje u nekoj ladici. Sa tim spiskom sam počeo seriju putovanja u Haag, kako bih od tamošnjih vlasti tražio da se direktno angažiraju u traženju nestalih iz Srebrenice. Na spisku se ne nalaze imena svih muškaraca i dječaka koji su se bili tog dana u bazi, već samo onih koji su pristali dati svoj identitet 12. jula onima koji su pravili spisak.

Prije 15-ak godina otišao sam direktoru Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Bosni i Hercegovini. Njegova organizacija je do tada sačinila i objavila nekoliko izdanja „Knjige nestalih osoba u Bosni i Hercegovini“. Posljednje izdanje je bilo u dvije verzije. Jedna je bila po prezimenu, a druga po mjestu nestanka, odnosno mjestu na kojem su posljednji put viđeni živi ljudi čija imena se nalaze u knjizi.Pitao sam ga koliko je u knjizi ljudi s mjestom nestanka „Potočari“. Rekao mi je da ne zna. Onda smo zajedno izbrojali sva imena pored kojih je kao mjesto nestanka bilo navedeno „Potočari“, čime su bili obuhvaćeni i oni unutar i oni koji su bili izvan baze UN-a. Broj je bio 1.889.

Avdo Huseinović: Ukupan broj žrtava na spomeniku u Potočarima je 8.372. Dakle, preostali broj žrtava su oni dječaci i muškarci, kao i jedan broj žena, koji su krenuli kroz šumu. Znači, skoro 25% žrtava genocida u Srebrenici su ljudi koji su spas pokušali naći kod baze UN-a u Potočarima.

Hasan Nuhanović: U „mojoj“ presudi protiv Holandije iz septembra 2013. godine piše da su „pripadnici Holandskog bataljona morali znati da će moj otac i brat biti ubijeni ako ‘izađu’ iz baze“. Moja majka je također ubijena, ali se presuda ne odnosi na nju. Ona je kao žrtva isključena iz presude jer se sud „ograđuje“ od žena – „Holanđani nisu morali znati da će i žene biti ubijene“. Kada god sam dobio riječ, ja sam sudijama, kao očevidac, opisivao situaciju u kojoj se našlo oko 20.000 izbjeglica oko baze i 5.000 do 6.000 u samoj bazi. U taj kontekst sam, onda, smjestio i okolnosti vezane za moje roditelje i brata, koje su Holanđani pred mojim očima predali u ruke Srbima 13. jula 1995. godine.

Tri godine je prošlo, od momenta podnošenja tužbe do juna 2005. godine, u pisanju raznih žalbi i podnesaka, dok konačno Okružni sud u Haagu nije sazvao šest ročišta tog mjeseca, na kojima će se pojaviti šest holandskih oficira i političara koji su u kritičnom periodu odigrali presudnu ulogu u donošenju ili nedonošenju odluka od kojih je zavisio život stotina i hiljada ljudi. Među njih šest bio je i major Franken, kao i komandant Holandskog bataljona, pukovnik Karremans.

Tačno 10 godina nakon što je moje roditelje i brata poslao u smrt, pred mojim očima, ispred mene u sudnici je stajao Rob Franken. Bio je metar-dva udaljen od mene. Kada je Franken počeo govoriti neistine, odnosno lagati, opsovao sam nekoliko puta na našem jeziku, misleći da me niko neće razumjeti, jer su u sudnici svi, osim mene, bili Holanđani. Međutim, policajac iza mene se uskomešao i zamalo skočio sa svoje stolice. Bio je porijeklom iz Makedonije. Diskretno sam se okrenuo prema njemu i rekao na našem jeziku: „U redu je, drug, neću više psovati glasno…“

Advokatica mi je, onda, dala znak da je sudija dozvolio da ja postavim Frankenu nekoliko pitanja. Ustao sam i pitao sudiju, s obzirom da je službeni jezik na sudu holandski, mogu li govoriti na engleskom jeziku. Dozvolio je. Franken se ukočio. Dok su mu sudija i moja advokatica postavljali pitanja bio je prilično ležeran i opušten. Sada, kada se suočio sa mnom, čovjekom čiju porodicu je 10 godina ranije poslao u smrt, promijenio je držanje, sasvim.

Pitao sam Frankena: „Da li ste vi 13. jula 1995. godine naredili izbjeglicama koje su bile u bazi da napuste bazu?“ Franken je odgovorio: „Nisam.“

Tada se i sudija uskomešao, a onda je i on upitao: „Ali, kako su onda izbjeglice izašle iz baze?“ Franken je odgovorio: „Ustali su i izašli.“

Postavio sam Frankenu još niz pitanja. Jedno od najvažnijih bilo je: „Ja sam u ponoć 12. jula, nakon saznanja da su u ‘Ljekari bez granica’ ispred baze vidjeli 9 tijela ubijenih muškaraca, došao u vašu kancelariju i pitao vas šta znate o tome i vi ste mi odgovorili: ‘Hasan, to nije tačno. Ja znam da su Srbi u Bijelu kuću zatvorili 43 muškarca, preko puta kapije baze, i da ih tamo ispituju. Ja ću odmah ujutro otići da vidim kako ih tretiraju, ali nema nikakvih tijela ubijenih muškaraca… I ne širi te dezinformacije među izbjeglicama u bazi. Ne želim nikakvu paniku ovdje…'“ Franken je pred sudijom odgovorio: „Da, nisam ti rekao istinu.“

„A zašto?“, pitao sam ga. Odgovorio je: „Da se u bazi ne bi stvorila panika…“

Nakon višesatnog ispitivanja i rasprave u sudnici, krenuli samo ka izlazu kroz debela drvena vrata. Okrenuo sam se i moj pogled se susreo s Frankenovim. Gledao me je nijemo. Nije to bio onaj arogantni Franken, visoki, utegnuti oficir s brkovima. Nekako mi je izgledao duplo manji. Bio je u civilnom odijelu, pomršav, skoro potpuno sijed. U njegovom pogledu sam pročitao: „Oprosti mi…“ Ja sam mu pogledom odgovorio: „Neću ti oprostiti…“ Otišao je niz hodnik, pognut.

Evo, već 11 godina mi traje proces. Advokati države Holandije će do posljednjeg momenta pred sudijama tvrditi da Holandija nije odgovorna za bilo šta što joj se pripisuje kao krivica. Za moga oca oni će citirati Frankena, koji je izjavio da je mom ocu dao izbor.

Avdo Huseinović: Kakav izbor?

Hasan Nuhanović: Da ostane živ sa mnom, starijim sinom – ili da umre s mlađim! On je, kao što bi i svaki drugi otac uradio – izabrao ovo drugo.

(Objavljeno u Preporodovom Journalu, br. 176, lipanj/juni 2015., časopisu Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb)

Nema komentara.

Upišite komentar