Islam i kritika: Ko definira dostojnost? (piše: Samedin Kadić)

kritikaZajednica ima obavezu (farz) afirmirati kritiku i dijalog. Bog ne preporučuje, nego naređuje, a tu naredbu vezuje za vrlinu pravde. Ako želite biti pravedni, bdijte nad funkcijama, ne dajte da nedostojni (nestručni?, nemoralni?, korumpirani?, nesposobni?, željni vlasti?) budu na odgovornim funkcijama

Ne volim se upuštati u teološke rasprave. Svi znamo da se takve vode u ime Istine, a, gdje je Istina, tu je i Tuča. Previše sam se tukao u životu iz neteoloških razloga da bih sada na počecima zrelosti dobivao i zadavao udarce zbog stvari kao što je Istina. Osim kada je baš nužda, kao što je to u slučaju veze islama i kritike.

Koje to vrijednosti, zapravo, islam promiče: slobodu, neslobodu, bezuvjetnu poslušnost, bunt? Ko je uzor: Ibrahim, a.s., koji vodi ironični dijalog, ili Hidr, koji zahtijeva šutnju? Neko će reći da su današnje uleme što zagovaraju konformizam kao teološko načelo i sav ovaj jad velikog broja muslimanskih zemalja s njihovim autokratskim vladavinama i eliminacijama javnog prostora dovoljan odgovor na naša pitanja. Pa čak i kada pokušaju promovirati sekularizam, neke muslimanske zemlje to rade despotski, nedemokratski, apsolutistički.

Služba dostojnima

Samedin Kadić

Samedin Kadić

Na prvi pogled, na temelju konstatirane faktičke neslobode, moglo bi se pomisliti da islam ne posjeduje dijaloški potencijal niti afirmira kritiku. Postoje u nekim zemljama određeni revolti usmjereni protiv vlasti, ali se takve radnje ne čine u ime slobode, nego, čini se, uspostavljanja još veće poslušnosti i još temeljitije neslobode. Islam od vjernika – a takve interpretacije postoje – traži ahiret, a prema dunjalučkoj igri očekuje se indiferentnost. Što je najvažnije, ove interpretcije pronalaze uporišta u ajetima, hadisima i izrekama ashaba ili tabi'ina. Naprimjer, „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim…“ (An-Nisa, 59). Muhammed, a. s., kaže: “Ostanite vjerni onome kome ste dali prisegu na vjernost. Prema njima izvršavajte svoje obaveze, a Allah će njih pitati za ono što im je prepustio na upravljanje.” Zaoštrimo slučaj i zapitajmo se: da li u slučaju islama vrijedi izreka nomen est omen?

Citira se ajet o pokoravanju, ali se ne citira onaj što mu prethodi. “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite” (An-Nisa, 58). Iz ajeta slijedi: zajednica ima obavezu funkcije dodijeliti dostojnima, a to je moguće samo ako u zajednici već postoji dijaloška i kritička praksa koja će bdjeti nad funkcijama. Na ovom je mjestu moguće instalirati značaj kritike u islamu i dekonstruirati monološku strukturu muslimanskog uma. Drugim riječima, zajednica ima obavezu (farz) afirmirati kritiku i dijalog. Bog ne preporučuje, nego naređuje, a tu naredbu vezuje za vrlinu pravde. Pojednostavljeno: ako želite biti pravedni, bdijte nad funkcijama, ne dajte da nedostojni (nestručni?, nemoralni?, korumpirani?, nesposobni?, željni vlasti?) budu na odgovornim funkcijama.

Problem se javlja kada treba definirati tu “dostojnost”. U čijoj je nadležnosti ovo definiranje? Ko će reći ko je dostojan, a ko nije? Jasno, politička zajednica. Treba pretpostaviti jednu logičku situaciju opće ravnopravnosti svih članova zajednice u kojoj oni, prema principima vlastite savjesti, određuju dostojnost odgovornih. Ako zajednica muslimana želi afirmirati ovaj ajet, ona mora kreirati kritički prostor i stvoriti javnost, a fundament takvog procesa mora biti hermeneutički: afirmacija dijaloga ili, kako bi rekao Odo Marquard, “otkrivanje razgovorne ugodnosti beskonačnog razgovora”. U takvoj logičkoj situaciji, kao u Rawlsovoj teoriji pravde, svi moraju biti ravnopravni. Pravila su u tom početnom ekvilibriju nedvosmislena: nema povlaštenih govornika kojima je dopušteno da beskrajno ponavljaju matrice, nema funkcionera koji ne odgovaraju javnosti. Jednostavno, nema privilegiranih niti imunih na kritiku.

Crvena tinta

Prva signatura urušavanja jedne zajednice jeste odsustvo kritičkog prostora. Zajednicu jednostavno ne vode dostojni. Oni a priori nisu dostojni ako odbijaju svoje radnje potvrditi u javnom diskursu muslimanske zajednice. Kvalitet u društvu iščezava. Dostojnost prestaje biti ideal zajednice. Svako ko misli da je iznad kritike i iznad dijaloga iznevjerava veličanstveni 58. ajet iz sure An-Nisa.

“U jednom starom vicu iz Njemačke Demokratske Republike”, piše Slavoj Žižek, “Istočni Nijemac dobije posao u Sibiru; svjestan kako će sva pošta biti cenzurirana, on predlaže prijateljima: ‘Hajde da dogovorima šifru: ako vam budem pisao plavim mastilom, znači istina je; ako je tinta crvena laž je.’ Nakon mjesec dana, prijateljima stiže prvo pismo, pisano plavim mastilom: ‘Ovdje je sve divno: radnje su krcate, hrane u izobilju, stanovi su komforni i ugodno zagrijani, kina prikazuju filmove sa zapada, puno je prekrasnih djevojaka spremnih za provod – jedino čega nema jeste crvena tinta.’”

Jesmo li mi, muslimani, zaista slobodni, samo zato što nemamo možda jezik, tu “crvenu tintu” kojom možemo izraziti svoju neslobodu? Nije li kritički deficit mjera naše unutarnje neslobode? A možda naš vic ima drugačiji epilog: crvene tinte ima u izobilju, ali je za nas crveno, još uvijek, sumnjiva boja.

Piše: Samedin Kadić (Faktor.ba / STAV br. 12)

1 komentar na “Islam i kritika: Ko definira dostojnost? (piše: Samedin Kadić)”

  1. Ramiz Imamovic

    jun 03. 2015

    vrhunski tekst i poruka! da Allah nagradi brata Kadica iz Svoje riznice milosti. AMIN!

    Upiši odgovor na ovaj komentar

Upišite komentar