Muhammed a.s. nije uzvraćao nasiljem na riječi ili slična djela (Hatib: Ramiz ef. Memiš)

kHvala Allahu, Gospodaru svjetova i neka je spas i mir na Njegova poslanika Muhammeda alejhisselama i na sve njegove sljedbenike.

Nalazimo se u mjesecu Rebiul evelu, mjesecu rođenja Muhammeda lejhisselama i mjesecu u kojem muslimani širom svijeta obilježavaju njegovo rođenje i oživljavaju spomen na svoga uzora i vođu u njihovom svakodnevnom življenju. U ovom mjesecu se obično poklanja pažnja i interes poslaniku kroz razne skupove, mevlude, predavanja i susrete u džamijama ili na drugim mjestima, a ove godine ta pažnja se već usmjerava prema postupcima kojekakvih muslimana koji uzimaju pravdu u svoje ruke a navodno u ime vjere i Boga. Najanoviji napad u Parizu, kao i nedavno u Jemenu, Iraku ili Afganistanu se ne može ničim opravdati. Nije musliman onaj ko čini nasilje i zlo. Na nasilje i zlo je dozvoljeno uzvratiti istom mjerom, ali ni u kom slučaju riječ ili karikatura ne može biti razlogom za ubistvom, jer je to izdaja vjere i vjerskih postulata. Još je bolje oprostiti nasilje i zlo ukoliko to ne vodi novom ili većem nasilju.

Uzvišeni Allah kaže u Kur‘ani kerimu:„Ako već kažnjavate, onda kažnjavajte onako kako i sami kažnjeni ste, a ako otrpite pa strpljivima dobro pripada, sigurno je.“ (sura En Nahl:126)

Pozivati u vjeru je svakako obaveza vjernika a koju nažalost neki muslimani shvataju kao metodu za koju nema pravila. Zaboravljaju Allahove riječi:“Na Put svoga Gospodara pozivaj mudro i uz pomoć lijepe pouke, i raspravljaj s njima onako kako najljepše je;Gospodar tvoj dobro znade onoga ko s Puta Njegova skrenuo je, a On poznaje i ispravno upućene.“ (sura En Nahl:125)

Činjenje zla i loših djela u svakom vremenu i na svakom mjestu svakako vodi dalje u nasilje. Ovo pravilo se proteže kroz povijest, ovo naglašavaju svi poslanici i sve ranije objavljene Božije knjige, kao i Kur'an: „I prije vas mi smo uniütili narode nakon üto su poöinili nasilje..“ (sura:Junus:13) i „Nasilnicima se ne priklanjajte da vas vatra ne opeče,.“ (sura Hud:113), „a tvoj Gospodar neće učiniti nikome nepravdu.“ (sura El Kehf:49)

Izgovaranje uvredljivih riječi, psovki ili karikatura nije svojstveno kod muslimana, bar ne bi trebalo biti ako žele biti muslimani. Svakako za  to nalazimo podlogu u Kur’anu:“Ne grdite one kojima se oni mimo Allaha mole, jer će ovi Allaha grditi dušmanski i ne znajući-„ (sura El En'am:108)

Muhammed alejhisselam je ukazivao svojim saputnicima i sljedbenicima i na grijeh koji osoba čini time što izmišlja i druge nasmijava i zabavlja, i time odvlači pažnju od korisnih stvari.

Jedan naš alim je prije pola vijeka iskazivao zadovoljstvo što je musliman iz naših krajeva, jer kako kaže u kakvim uslovima živimo nismo nimalo slabiji muslimani od onih koji žive u muslimanskim zemljama, čak u nečemu i bolji. Želio je ukazati na predstavu o Islamu i ulozi muslimana u svijetu. Ako danas pogledamo malo unazad, vidjet ćemo mnoge ratove, zemljotrese, poplave, klizišta, razna nasilja i terore, međutim to vjernika ne obeshrabruje da vjeruje u dobro. Sve su to dunjalučki procesi u stalnoj borbi zla i dobra u kojoj ipak pobjeđuje ono ljudsko i humano-duhovno dobro kao i kod sinova Adema alejhisselama, kada im Bog prima samo iskrenu žrtvu, znači ono što je dobro.

Musliman vjeruje da poslanikov život i sunnet može ubrzati prevladavanje dobra nad zlom, ali to mora shvatiti dotična osoba, mi je ne možemo natjerati da to vjeruje, pogotovo ako to već pokazujemo čineći ubistvo uz poklič da je Bog najveći.

Zapravo ko je naš poslanik i kakav je život imao.

Naš poslanik je slijed i nit ranijih poslanika, nije ništa govorio protiv nekoga od njih, nije ih pobijao ni u čemu, nije navraćao svoje ashabe i saputnike protiv ljudi drugačijeg vjerovanja. Ukazivao je na prolaznost ovoga svijeta i na sud na budućem svijetu, da će svako odgovarati za svoja djela i da će vrijediti samo čista vjera u Jedinoga Boga i dobro koje bude uradio. Sve drugo je ostavljao dotičnim osobama da sami odaberu. Sjetimo se njegovog amidže Ebu Taliba i drugih, odnosio se prema njima kao ljudima, a njima prepuštao odabir vjere ili nevjere.

„Reci:Mi vjerujemo u Allaha i ono što nam se spušta, u ono što je spušteno Ibrahimu i Ismailu, Ishaku i Jakubu te potomcima, u ono što je dato Musau i Isau te vjerovjesnicima od Gospodara njihova, jer mi ne pravimo nikakvu razliku među njima i Njemu smo srca predana.“ (sura Ali Imran:84)

Muhammed alejhisselam je puno razmišljao o životu i tražio riješenja još prije objave, kao u pećini Hira, ali bez obzira na svoj trud i želju pravi odgovor dobija tek sa prvim riječima Objave i svakako kasnijim ajetima. Musliman mora da uči, ne samo iz ilmihala kao djeca ili da uči sure samo napamet, nego treba iščitavati Kur'an, čitati prijevod i komentare kao i druge knjige, slušati učenije i družiti se sa takvima. Ne smije se zadovoljavati raznim parolama i pokličima i umisliti sebi tako bolje sutra. Musliman mora djelovati i raditi što je dobro i za njega i za druge, ne smije se prepuštati stihiji, ali isto tako ne smije svoju vjeru svesti samo na namaz i dovu, čekajući spasitelja kada će doći.

Musliman treba aktivno učešće u životu, ali ne nasilno da se samo tako primjeti, nego svojim iskrenim odnosom prema sebi drugima biti koristan član u porodici, svome džematu i uopšte cijelome društvu.

Musliman ovdje gdje mi živimo treba aktivno da učestvuje u življenju sa drugima, da dolazi i posjećuje džamiju, da dovodi djecu u mekteb pa čak i sam da uči ako ranije nije naučio o svojoj vjeri, a ne da uči o vjeri onako kako čuje izjave o muslimanima u vijestima kada se nešto desi loše. Onaj ko poznaje svoju vjeru nikada neće to pogrešno shvatiti nego će ostati dostojanstven i uspravan na strani dobra, pa makar cijeli svijet radio zlo.

Musliman učestvuje u raznim akcijama, kako materijalne prirode tako i svojim radom. Odvajat će zekat onima kojima i pripada, pa i više od toga, jer je svjestan da namaz bez zekata nema svoju pravu vrijednost. Ne može musliman zažmiriti čineći dovu Allahu a ne vidjeti one koji su potrebni pomoći, bilo od zemljotresa, poplava, klizišta ili su prognani i siromašni.

Musliman treba svoj život krunisati odlaskom na hadž, stati ispred Kabe, stati ispred kabura Božijeg poslanika, osjetiti tu nit vječnosti vjerovanja u budući svijet koju se prenosili poslanici i osjetiti radost ispravne vjere. Obavljanje hadža prašta grijehe, otvara vidike i shvatanja i zbližava muslimane svijeta, ali isto tako i prihvata drugačija vjerovanja i shvatanja i još više shvata da se u vjeru ne poziva nasiljem a da je vrlina praštanje drugima.

Molimo Allaha da osvijetli naše umove i umove drugih muslimana, da vjerujemo da se dobro vraća dobrim, a da je svako činjenje nasilja i zla bilo kome samo zalog koji se vraća onome ko to čini.

Ramiz ef. Memiš, Duisburg, 09.01.2015

Nema komentara.

Upišite komentar