Senad ef. Agić: “Radikalni islam” najveća je prijetnja samim muslimanima

Senad ef. Agić za Novo vrijeme govori o nedavnim napadima na bošnjačko mezarje u Seattleu, o rastućoj islamofobiji u SAD-u i napadima koje doživljava milionska zajednica muslimana ove zemlje, ali i o opasnosti od radikalnih tumačenja islama po same muslimane. “Nikom radikalni islam nije veća prijetnja do samim muslimanima”, ističe Agić.

senad-agic

Prije nekoliko dana u blizini Seattlea demolirano je bošnjačko mezarje, a počinioci još nisu pronađeni. Bošnjačku zajednicu, ali i druge muslimane, ovaj incident je šokirao, ali je na neki način ukazao i na sve neugodnosti koje prolazi milionska zajednica muslimana u SAD-u. Nakon 11. septembra, a u posljednje vrijeme dodatno i nakon terorističkih akcija terorističke organizacije tzv. Islamske države, islamofobija je dobila novu dimenziju. Senad ef. Agić, čovjek s višedecenijskim iskustvom života i djelovanja u SAD-u na nekim od ključnih pozicija Islamske zajednice BiH, za Novo vrijeme kaže da su muslimani izloženi orkestriranim napadima.

NV: Prije nekoliko dana bošnjačko mezarje u blizini Seattla bilo je na meti vandala. Policija je kasnila s uviđajem jer su, navodno, imali važnijeg posla. Je li u proteklim danima učinjeno išta na otkrivanju novih detalja o ovom činu?

Ovo je samo jedan u nizu provokacija s kojima se muslimani Sjedinjenih Američkih Država susreću skoro svaki dan. Nažalost, ništa neobično – sve se uklapa u val mržnje prema muslimanima u ovoj zemlji i na ovom kontinentu. Rekao bih da smo do sada bili izloženi valovima neprijateljstava, a ovaj posljednji se pretvorio u cunami, koji je, eto, zapljusnuo zapadnu obalu, ne ostavivši pritom na miru ni mrtve. Ovo je prava sramota. Uzme li se u obzir da ni organi sigurnosti još ništa nisu postigli u inače zakašnjelom pokušaju otkrivanja počinilaca, ostaje gorak okus života za muslimane u Americi.

NV: Treba li ovaj incident u Seattleu, odnosno državi Washington, posmatrati kao izolirani incident?

Ništa što se dešava u Sjedinjenim Američkim Državama nije izolirano. To može samo tako izgledati. Neko sve ove raznolike napade na muslimane orkestrirano provodi. U centru smo medijske pažnje, uglavnom po incidentima. Nema dana da u medijima ne osvane ružna vijest o muslimanima. S obzirom na medijsku kampanju, dobro je da ovakvih incidenata nema i više. Ne bih želio zvučati dramatično, ali ponekad imam utisak da je u Americi Bošnjacima, a pogotovo drugim muslimanima koji se, takvi, na javnim mjestima lakše prepoznaju, teže nositi sa stalnim pritiscima i psihozama nego u tzv. Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini. Uglavnom, nikad, a danas posebno, nije bilo i neće biti lahko među većinskim nemuslimanskim stanovništvom svjedočiti islam. Tu će nosioci baklje svjetla Istine uvijek nailaziti na otpore. Još ako tome dodamo i to da ni muslimani na Zapadu ne svjedoče svoj islam mudro, odnosno onako kako im se zapovijeda, onda su tenzije neizbježne. Da bi se ublažio osjećaj ugroženosti, naš džemat već nekoliko godina uspješno učestvuje u međuvjerskim aktivnostima s lokalnom zajednicom prezbeterijanaca koji svake godine u velikom broju prisustvuju jednom od naših zajedničkih programa. Saradnja s vlastima je uglavnom dobra, ali postoji velik broj primjera da se muslimanima u Americi i Kanadi osporava ili otežava dobijanje dozvola za gradnju džamija i islamskih škola. Nakon 11. septembra, 2001. godine dozvole za otvaranje džamija su uglavnom izdavane tek nakon intervencije sudskih organa.

NV: Je li Bošnjacima u SAD-u, kao jednoj od najudaljenijih zajednica od svoje domovine, nakon nedavnog incidenta stigla bilo kakva pomoć, makar i moralna, od njihove države, od BiH?

Nikakva pomoć nije stigla. Koliko znam, niko od zvaničnika nije se oglasio. Ne vjerujem da hoće. No, mi nismo ni navikli na drukčije ponašanje naše države. Kad je to ona, bilo kojim povodom, nešto učinila za dijasporu? Konzulati i ambasada služe samo da izdaju pasoš i druge dokumente i da deportiraju one koji su za deportiranje.

NV: Osim ovih, da ih tako nazovemo, vanrednih situacija, kakav je općenito odnos BiH prema bh. dijaspori u SAD-u? Postoje li situacije u kojima bi država ipak mogla učiniti više?

Odnos BiH prema bh. dijaspori nikad se nije mijenjao, jer se nije imalo šta mijenjati. Ničega konstruktivnog u tom odnosu nikad nije ni bilo. Ako su predstavnici dijaspore na vlastitu inicijativu i u vlastitoj režiji željeli nekoga od predstavnika vlasti ugostiti, to je bilo sve. Nikad u našim političkim strukturama dijaspora nije dobila ono mjesto koje joj po nekakvim prioritetima pripada, s obzirom na specifičnost našeg izbjeglištva i nemilog historijskog “backgrounda”. Ali, naš narod je zaista jedinstven. Nesalomljiv i nepobjediv. Još se živo sjećam naših prognanika kako s kesama u rukama pristižu na aerodrome s raznih strana svijeta. Bez novca, bez poznavanja jezika, bez odgovarajuće školske i stručne spreme… Za samo nekoliko godina, taj isti čovjek s praznom kesom u ruci od prije nekoliko godina, danas je solidno napredovao na svakom planu. Znao je da se može osloniti samo na sebe. Kupuju se kuće, skupi automobili se voze, pokreću se biznisi, džemati se uspostavljaju, mektebi i vjeronauka su oživjeli… Odnosi s Bosnom i Hercegovinom, usprkos nezainteresiranosti države, intenzivno se održavaju, mladi stječu diplome na prestižnim univerzitetima… Malo koja druga etnička zajednica se može pohvaliti ovakvim rezultatima. Doda li se ovome činjenica da se naš narod selektivno asimilira, tj. od američkog društva uzima ono što je dobro i korisno a odbacuje ono sto je retrogradno i štetno, onda je mnogo razloga za optimizam. Dakle, na djelu je integracija, a ne slijepa asimilacija, pogotovo ne getoizacija. Naši Bošnjaci su na najboljem putu da shvate da je pravo pitanje šta ti možeš učiniti za državu BiH, a ne šta država BiH može učiniti za tebe.

Nikom radikalni islam nije veća prijetnja do samim muslimanima. Upravo zbog toga, mi koji smo izmakli kontroli tzv. “islamista”, premda je ovaj termin nezgrapan, imamo obavezu i moralnu odgovornost da ukažemo na zlo i da se protiv njega borimo.

NV: Dešavanja u Siriji i Iraku, u kojima teroristička organizacija tzv. Islamska država vrši masovni teror, ponovno su muslimane širom svijeta dovela u “nezgodan položaj”. Možete li nam ukratko objasniti recentnu debatu u SAD-u o islamu organiziranu nakon pojedinih akcija ISIL-a u kojima je ubijeno nekoliko zarobljenih američkih građana?

Mislim da nijedan zakon ne poštuje dignitet zarobljenika kao islamski. Potrebno se je samo podsjetiti kako je Poslanik, a.s., postupao sa zarobljenicima nakon bitke na Bedru pa da se shvati sva humanost islama. On je sa zarobljenicima postupao na najljepši mogući način. Puštanje na slobodu uvjetovao je obavezom da svaki zarobljenik nauči deset muslimana čitati i pisati. Tako je i bilo. Ovim postupkom bili su zabezeknuti i muslimani i nemuslimani. Odsijecanje glave, kojim se ISIL ponosi, islam ne dozvoljava čak ni prilikom žrtvovanja životinje. Oni koji tako postupaju nanose štetu islamu i njegovom imidžu. Muslimani nikad u daljnjoj prošlosti nisu bili isključivi, nikad religiozni apsolutisti, radikalisti, fundamentalisti ili ekstremisti. Neki misle da se prihvatanjem fundamentalističkog “vehabijskog” učenja mogu spasiti. Gdje je to još ovaj pokret donio mir, spasenje, rad, disciplinu, koegzistenciju, kulturu, civilizaciju ili bilo šta pozitivno? Nikad i nigdje. Samo je svakog ko se s ovim pokretom identificirao vratio natrag. Već dugo, predugo traju poniženja muslimana. A ova posljednja epizoda s ISIL-om iznevjerila je očekivanja i optimističnijih krugova. Ako neko želi pronaći glavni razlog za terorizam koji prijeti civilizaciji danas, onda je to religiozni apsolutizam. On je rezultat vjerovanja da određena vjera predstavlja apsolutnu istinu i da takva mora bez pogovora od svakog biti prihvaćena. Takva apsolutistička teologija potiče na bigotizam najgorih formi i promovira mržnju prema drugim vjerama.

NV: Kako danas da se muslimani, posebno u onim sredinama u kojima su manjina ili su dio manjinske imigrantske zajednice, ograde od djelovanja različitih terorističkih organizacija koje zloupotrebljavaju islam?

Nikom radikalni islam nije veća prijetnja do samim muslimanima. Upravo zbog toga, mi koji smo izmakli kontroli tzv. “islamista”, premda je ovaj termin nezgrapan, imamo obavezu i moralnu odgovornost da ukažemo na zlo i da se protiv njega borimo. Da bismo osigurali jednakopravnost, moramo aktivno učestvovati u zaštiti prava Amerikanaca svih etničkih i religioznih grupa. Ni jedna religija nije ograničena nekom vrstom života na “otoku”. Sve se međusobno dodiruju. Mnogo je predrasuda koje se moraju mijenjati. Nije dovoljno samo moliti za prestanak rata, već tražiti put do vlastitog mira, mira u nama i mira s našim susjedima. Nije dovoljno samo moliti da prestanu predrasude – već smo darovani očima kojima možemo vidjeti Božije stvaranje u postojanju drugih i drukčijih ljudi. Zato se, umjesto za golu snagu i moć, molimo za riješenost i snagu volje da pokrenemo neophodne promjene.
I Kur’an, i Tora, i Novi zavjet su instrumenti vjere. Oni nas mogu povesti pravim putem samo onda kad slijedimo njihovu viziju, samo ako shvatimo da smo u Božijim očima svi braća i sestre, djeca prvog čovjeka i prve žene. Dublje proučavanje vjerskih izvora nas uči da nema superiornih naroda ni inferiornih religija.

NV: Pojedine muslimanske zajednice u Evropi već govore o značajnom porastu islamofobije nakon pojave ISIL-a. Kakva je situacija u SAD-u glede toga?

Islamofobija traje od pojave islama. U Americi se ona intenzivirala nakon 11. septembra, a nakon pojave ISIL-a ona dobija neke nove, vrlo zabrinjavajuće oblike.

NV: Predsjednik Obama je na početku svog mandata održao čuveni govor u Kairu najavivši pritom novi pristup SAD-a islamskom svijetu. Kako danas ocjenjujete politiku SAD-a prema islamskom svijetu? Je li Obama donio promjene?

Obama, nažalost, nije donio promjene. Tresla se gora, rodio se miš. Obama je vjerovatno imao iluzije da će kao predsjednik imati veća ovlaštenja, ali se ispostavilo da je najbolji onaj predsjednik koji uspije u Kongresu pomiriti demokrate i republikance. On to nije uspio. Bio je i ostao u stalnom konfliktu s republikancima.

NV: Koliko muslimani općenito mogu utjecati na političke procese u SAD-u? Postoje li primjeri u kojima muslimani zauzimaju važne društveno-političke pozicije?

Muslimani u SAD-u imaju jednog kongresmena muslimana. Ova vrsta angažiranosti je nešto oko čega nema neslaganja. Ona je neupitna, jer ne biti politički angažiran, znači dopustiti da političke odluke zakuju i ozakone neugodnosti koje pogađaju muslimane Amerike. Umjesto da se na te neugodnosti navikavaju, svakako je i vjerom opravdanije angažirati se politički, jer politika je ona društvena djelatnost koja oblikuje karakter i dignitet svakog naroda. Ne baviti se politikom značilo bi propuštati historijsku priliku da se on definira u skladu s vrijednostima do kojih drže pripadnici islama.

Bavljenje politikom može biti sporadično, a može biti i ozbiljno osmišljeno ako se žele dugoročni rezultati. U tom slučaju, potrebna je i određena investicija u vidu talentiranih pregalaca koji su voljni proći potrebne treninge i učenja, a i u vidu novca. Bacanje novca na političare koji svoje političke odluke baziraju na donacijama koje dobijaju od lobista a ne na principima za koje se zalažu i do kojih drže neće uroditi očekivanim plodom.
Lideri se ne rađaju kao pjesnici, oni to postaju putem učenja i prakse. Lider se postaje tako što se ima vizija za promjene i sposobnost da se inspiriraju drugi za rad na njima. Dobri lideri su oni koji umiju slušati one kojima žele služiti. Takve je potrebno prepoznati i podržati.

NV: S obzirom na heterogenost islamske zajednice u SAD-u, koji su ključni nedostaci organiziranja i zajedničkog nastupa i koje korake poduzeti na tom polju?

Većina muslimana uselila je u SAD ne da šire islam i radi islama, nego zato što tu nalaze socijalnu sigurnost, dobru zaradu, posao, dobar školski i zdravstveni sistem. Teško je, naravno, kad je u pitanju islam i rast zajednice muslimana Amerike, procijeniti šta će donijeti iskustvo i praksa muslimana koji su u Ameriku emigrirali radi novca, jer neki pokazatelji već sad ukazuju na bolnu činjenicu da muslimani SAD-a i Kanade za skoro stotinu godina djelovanja nisu nikad imali, a pitanje je hoće li i u skoroj budućnosti imati krovnu organizaciju i rukovodnu strukturu s muftijom u vrhu. Zato muslimani u SAD-u, jedinoj supersili današnjice, nemaju ni svog glasnogovornika koji bi s punim legitimitetom i vjerskim autoritetom predstavljao muslimane na svim nivoima, kao što nema ni svog domaćeg vjerskoprosvjetnog kadra, jer nemaju svojih vjerskoobrazovnih zavoda koji bi educirali imame po mjeri potreba, navika i aspiracija muslimana u SAD-u. Jedino je izdavačka djelatnost ostvarila određene rezultate i potisnula pretežno sumnjive ideologije, dok se potrebe za imamima zadovoljavaju uvozom “jeftinog vjerskog kadra” skromnog obrazovanja, pretežno iz zemalja Bliskog istoka, Indije, Pakistana, Bangladeša.

NV: Sukladno Vašem iskustvu, ali i činjenici da u SAD-u žive muslimani porijeklom iz različitih islamskih zemalja i kultura, smatrate li da je zapostavljena jedna vrsta unutarislamskog dijaloga?

Unutarislamskog dijaloga ima, ali on nije funkcionalan, on ne vodi ničemu. Ne možemo reći da nemamo susretanja učenjaka i političara na najvišem nivou, čak imamo i konferencije čiji su pokrovitelji kraljevi muslimanskih zemalja, ali ne postoje mehanizmi koji bi zaključke s ovakvih skupova proveli i primijenili. Sve se završi na proglasima, prijedlozima, preporukama, deklaracijama i sl.

Dr. Senad ef. Agić rođen je 1960. godine. Islamsko obrazovanje stjecao je u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a visoko obrazovanje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek arapskog, turskog i perzijskog jezika. Od 1989. živi u Chicagu gdje je prvo počeo raditi kao imam i administrativni direktor Islamskog kulturnog centra, a 1994. godine biva imenovan za glavnog imama IZ Bošnjaka SAD-a. Godine 2004. stječe titulu doktora islamskih nauka i dobija Nagradu “Jalaluddin Rumi” za naučni rad i doprinos u oblasti historiji islama u Americi.

Izvor: Novo vrijeme, piše: Nedžad Novalić

Nema komentara.

Upišite komentar