U Mainzu betonirana ploča za kube Islamskog kulturnog centra Bošnjaka

26. august 2014. godina, jutro iznad Mainza tmurno, sa Taunusa nadvili se crni oblaci. Kiša onako baš sipi. Na parkingu ispred naše džamije okupljaju se oni kojima je pripala čast da zaliju završnu betonsku ploču, krovnu ploču na koju treba samo još kube da se popne. Kiša kao da dolijeva rasploženje, radost na svakom licu. Kišne kabanice, čuje se i pjesma, i sandžadčka i bosanska, a naša.

10631132_809000272453358_313337579842812056_o
Isko, Ica, Crni,…evo i mojih komšija iz Grossa Geraua Murat Kajević i Mujo Žigić, zatim Zejto najstariji i prvi Baćicanin koji je došao u Mainz, te Faković naravno, pa gdje bi ovo bez njega prošlo. Kemal Fetahović, Hido Ljajić, a tu su i Pašo iz Zvornika i Senad iz Bašigovaca, a Bašigovci su kod Živinica, a u njima je rođen moj jaran Mujo Butković, kud mi on u ovom času naumpade, Bože na hajr.

Nusko trči tamo-ovamo, telefonira, zove, maše rukama, gleda u nebo, a kiša pada li, pada. Selamim se sa svima, Isko mi pruža kabanicu, taze neraspakovana, oblačim je i izlazim na kišu da je malo pokvasim i razradim.

Penjemo se na visinu sa koje se Taunus vidi, tamo preko rijeke Rhaine. Dok gledam prema Taunusu, misli me vuku tamo daleko, tamo odakle sam nekada davno gledao u plavetnilo Majevice i mislio, dragi Bože šta li je iza onih Majevičkih brda i da li ću ja tamo ići, a evo danas ja, mali i sićušni dječarac iz Velina Sela, stojim na kubetskoj ploči naše džamije u Mainzu, i učestvujem u njenoj gradnji.

Nepredvidivi su putevi životni, o Allahu hvala ti na putu koji si meni odredio. Da, ovo je naš najznačajniji životni projekat, mi oživljavamo snove generacija prije nas. Trže i probudi me iz mojih misli Nuskova oštra komanada: “Šeki ti uzmi ritlu”. Gledam oko sebe, svi su već na svojim pozicijama, Zejto diže prvu kiblu betona, pumpa nam malo kasni, Nusko se pravda da nije do njega, nije “Švabo” dobro razumio bosanski.

IMG_4665

Ubrzo stiže i velika džinovska pumpa za beton, iz čijeg ždrijela na visinu od preko 15 metara potekoše tone betona. I Taunus se malo razvedri, a u neka doba i sunce sinu i kao da se osmijehnu. Bismillah…, poče nalijevanje stotine tona betona, da uveže stotine tona željeza u čvrstu betonsku ploču, završnu , krovnu, koja će držati naše Kube iznad grada Mainza.

Dok gazam po betonu i ritlom razdrmavam hiljade željeznih šipki, da u svaku poru uđe beton, razmišljam kako ujedinjenje i uvezanost različitosti čini čvrstu cjelinu, kao i u džematu, dunjalučkoj zajednici različitih pojedinaca, kada su ujedinjeni, povezani i oslonjeni jedni na druge, zajedničkim i dunjalučkim, a i ahiretskim interesima, nastaje čvrsta džematska cjelina, u kojoj je svakom pojedincu lijepo, ugodno i sigurno živjeti. Evo i ove silne tone željeza ugradiše i pokapaše svojim znojem majstori, Mahit Tutić, Seka Đuđević, Sadik Makić, Ujkan Hadžić, Admir Šehović, Redža Lerin, Nezir Avdić, Jasmin, a pod preciznim tesarskim okom našeg Ševala Spahića, koji to sve uobliči u tone šalung-materijala. I svi oni koji uvezaše ili prinesoše po koju šipku i dasku, da bi danas one sjedinile se sa betonom.

Braca Kuršumovići Muamer i stariji Munever, iz Diviča sa Drine, prirediše doručak, jes’ da je bilo bliže ručku, al’ opet Ica povede, al’ prekomponovanu sevdalinku, “sa džamije pogledat je lijepo, gdje se Rhaina razljeva daleko…”

Ploču izbetonirasmo, počinje završna operacija pod kodnim imenom “Kube”. Ostaje da se vidi koga je Allah odredio i počastio, da baš tu, na najvišu tačku, džamijski Alem, upiše svoje ime.

Dragi prijatelji, slijedi i foto priča, a Mi gradimo, uz Allahovu dž.š. pomoć – pridružite nam se,
ima mjesta za sve nas.

Zapisao: Ševket Zukić

Nema komentara.

Upišite komentar