Rešid Hafizović: Zašto zaštitnici muslimana i islamskog pravovjerja ne ustanu u odbranu Palestine i Qudsa koji je ukras i ponos Ummeta

U intervjuu za Preporod akademik Rešid Hafizović govori o ramazanu-vremenu najdragocjenijih darova i  njegovoj jeftinoj medijskoj profanizaciji, komentira demonstracije i paljenje zgrada državnih institucija, upozorava na zamke političkog pluralizma među Bošnjacima i na Dedždžalove jurišnike i protagoniste imperijalističkih ciljeva…

resid-hafizovic

Preporod: Poštovani profesore Hafizoviću, hvala Vam što ste prihvatili naš poziv za intervju. S obzirom da već duže vrijeme niste bili naš sagovornik u Preporodu, zamolio bih Vas da naše čitaoce upoznate sa vašim trenutnim intelektualnim angažmanom.
Odgovor: Hvala Vama što ste me pozvali i ukazali mi priliku i čast da govorim za Preporod. Volio bih da mi se i ranije češće ukazivala takva prilika, ali su okolnosti bile takve da je to naprosto bilo nemoguće.
Što se tiče mog intelektualnog angažmana, još uvijek radim na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u svojstvu redovnog profesora na predmetima Akaid (Osnovi islamskoga vjerovanja), Uporedne religije, Tesavvuf i Teološka epistemologija. Izvan Fakulteta svoje intelektualne usluge kontinuirano pružam Institutu ‘Ibn Sina’ u Sarajevu, a prigodice Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu u njihovom doktorskom studiju. Uz rad sa studentima preostalo slobodno vrijeme koristim još za pisanje i prevođenje. Ovih dana upravo očekujem da iz štampe izađe moj prijevod sa engleskog jezika izvanredne knjige rahmetli Annemarie Schimmel Kaligrafija i islamska kultura u izdanju Instituta ‘Ibn Sina’ u Sarajevu, a kasnije i moja autorska knjiga Teološka interpretacija stubova islamskog vjerovanja. Još nekoliko narednih godina, ako Bog da, trajat će pisanje ranije započetog rada na Leksikonu islamske duhovnosti u kojem u vidu enciklopedijskih natuknica obrađujem temeljno pojmovlje iz muslimanske teologije, filozofije i sufizma. Završetak ovog projekta je neko vrijeme bio odgođen uslijed mog četverogodišnjeg angažmana na prevođenju sa arapskog jezika i obradi rukopisnog Komentara Abdullah-efendije Bošnjaka na temeljno djelo iz sufizma Dragulji poslaničke mudrosti slavnog Andalužanina Muhyuddin ibn ‘Arabija. Kao što znate taj je projekat okončan i objavljen u Institutu ‘Ibn Sina’ u Sarajevu, a njegov sadržinski opseg se zaustavio na 2000 stranica, plus moja studija Suštinsko čitanje Ibn ‘Arabijeva Fususa kroz komentar Abdulah-efendije Bošnjaka, koja je u istoj seriji objavljena na bosanskom i na engleskom jeziku.
Postoje, naravno, još neki projekti koji su u procesu nastajanja, ali o njima nekom drugom prilikom.
Preporod: Mjesec Allahove milosti, upute i oprosta je iza nas. Pred nama je Bajram kao krunska ovozemaljska nagrada za vjerničku iskrenu i potpunu predanost Bogu Uzvišenom. Možete li sa našim čitaocima podijeliti neke Vaše osobne dojmove ovogodišnjeg ramazana. Koliko je mnogima od nas preovlađujući  individualizam i potrošački stil života bio prepreka u dosezanju beskonačnih Božijih blagodati smirenih u ovo blagoslovljeno vrijeme?
Odgovor: Ramazansko ‘vrijeme’ je specifično i neusporedivo vrijeme koje se u svom cikličnom pomjeranju naprosto ucjepljuje u ovdašnje obzorno, kozmičko, unutarpovijesno, kvantitativno vrijeme i u njega unosi jedan sasvim novi i našim svakidašnjim navadama suprotstavljen poredak stvari i praksi. Ramazansko ‘vrijeme’ po sebi je okomito, vertikalno, kvalitativno vrijeme naše duše, našeg duhovnog srca, našeg uma i naše najdublje intuicije. A ramazan koji se događa u njemu prevelika je i po svome sadržaju dragocjena i neiscrpna tema koju mi svake godine poprilično proćerdamo i potrošimo na gotovo nebitne i priproste stvari. Bog je u ramazanu i samo u ramazanskom ‘vremenu’ uspostavljao komunikaciju sa ljudskim rodom i sa različitim ciklusima svete povijesti pod vidom svete Knjige i u njoj smirene svoje Vječne Riječi, otvorivši njene beskrajne sadržinske univerzume svekolikim spoznajnim kapacitetima našeg istinskog, unutarnjeg bića kao bića ‘najsavršenijih duhovnih razmjera’ (al-Tīn, 4) u cjelokupnom poretku Njegova nepresušna tvoračkog pregnuća. U ramazanu je potekla i objava Kur’ana, u njegovoj najblagoslovljenijoj noći, koja je označena kao otkrivanje punine vječne Riječi Božije i kao definitivno uvođenje ljudskoga roda u njegovo duhovno punoljetstvo. Poslije nje Bog više neće govoriti ljudskoj civilizaciji na taj način, kako je to posvjedočio u ljudskom rodu njegov najhvaljeniji glasonoša Ahmed-Muhammed (a.s.) kazavši da je „njemu dana punina riječi“, kur’anskih riječi koje su, uz ostalo, i jedini preživjeli svetopovijesni svjedok za sve riječi koje je Bog ikada govorio ljudskome rodu kroz brojne svetopovijesne cikluse do njegova vremena. Kur’an je otvorena Knjiga Božija na Zemlji iz koje ljudi trebaju iščitavati znakove vremena u kojem žive i uzeti spoznaje nataložene u toj Knjizi koje su kompatibilne sa vremenom i izazovima svakog pokoljenja sve do zalaska ovoga svijeta. Poslanik Muhammed (a.s.) je to veoma slikovito kazao: „Kur’an je trpeza Allahova na Zemlji, pa neka svako sa nje uzme spoznaje kakve mu prikladuju.“ A da bi to bio u stanju, svaki uzvanik na ovu duhovnu trpezu Božiju na Zemlji mora najprije skinuti mrak sa svekolikih svojih spoznajnih čula, kako to Bog navlastito preporučuje, a što je golim okom vidljivo ukoliko se makar letimice baci pogled na poredak vrijednosti kakav je On načinio upravo u kur’anskom poglavlju  al-’ Alaq, s kojim je objava Kur’ana i započela. Na početku sure je potcrtano učenje i spoznavanje Onoga koji poučava Peru, a na samom kraju iste te sure je poentirana sedžda – padanje ničice pred Gospodara Pera i stalno približavanje Njemu.
Dodamo li ovim naprijed iznesenim vrijednostima ramazana još činjenicu Bedra, ne samo kao jedne važne historijske bitke, već kao našeg cjeloživotnog obrasca življenja vrlinom kojeg uspostavljamo ravnotežu sa univerzumima u nama i oko nas, i dodamo li duhovnu instituciju posta koju nam Bog nalaže, ne da bi vršio ikakvu vrstu nasilja nad nama, već da bi nas poučio kako da svojim spoznajnim kapacitetima uzmognemo dodirivati iskonsku prirodu, suštinu svake stvari na kojoj Bog ostavlja neizbrisive i posve svježe tragove Svoje nevidljive sveudiljne Prisutnosti, tad ćemo uvidjeti kako nam je Bog u ramazanskom ‘vremenu’ ponudio sve najdragocjenije duhovne darove dovoljne da se vrlinom tih darova čovjek i svijet privedu najplemenitijim i spasotvornim krajnjim svrhama poradi kojih ih je On i stvorio.
Međutim, pogledate li kako muslimani ovih prostora, ali i drugdje, provode ramazan, primijetit ćete da nisu baš najbolje prepoznali naprijed pominjane vrijednosti njegove. U nekim muslimanskim zemljama čak ni toliko da barem zaustave krvoproliće u ramazanu koje je upravo sada na djelu, a koje je Bog strogo zabranio.

Krvavi ramazan i hedonistički iftari

Što se nas u Bosni tiče, medijska slika naših ramazanskih programa govori sve. Ako bismo po toj slici vrijednovali ramazan i ramazanske darove, pomislili bismo kako su muslimani puka animalna bića koja samo čekaju da dan prođe kako bi navalili na iftarske trpeze poput najprizemnijih hedonista. Jedva da iko pominje ‘kur’ansku trpezu’ o kojoj je Poslanik (a.s.) tako lijepo i slikovito govorio. Poslušate li sve te bjelosvjetske ‘tumače’ islama, uz rijetke časne iznimke, koje ne znam odakle samo naši mediji izvlače, čije ‘kazivanje’ više zaglupljuje muslimane nego što ih prosvjetljuje, shvatit ćete kako je ideja islama danas najveće ‘siroče’ o kojem može da se ‘skrbi’ ko god i kako god hoće. Repertoar ‘duhovne muzike’ kojom mediji pokušavaju uveseljavati muslimanske vjernike u vrijeme iftara i sehura, priča je za sebe. Taj nevjerovatan broj turbo ilahija i kasida, kao i horova koji niču kao pečurke poslije kiše, gotovo da vam uništava temeljni osjećaj za istinskom muzičkom ljepotom. Ili je muzičkim urednicima u našim medijima slon stao na uho ili ih, naprosto, nije briga kakvog svirača i pjevača će ugostiti. Šta je od toga dvoga u pitanju, ja to zaista ne znam.
Preporod: Šta je Vaš prijedlog, kako da se odupremo toj turbo najezdi i medijskoj banalizaciji duhovnih vrijednosti?
Najmanje što bi institucije Rijaseta Islamske zajednice u BiH morale već sada, a za slijedeći ramazan, učiniti je to da načine spisak relevantnih ljudi koji bi mogli razviđati različite aspekte nepotrošive teme zvane Ramazan, i da se sa ovdašnjim medijima lijepo dogovore da ne ugošćuju nekompetentne tumače islama, a da prije toga barem ne konzultiraju Rijaset i njegove nadležne institucije. Ovu vrstu raskalašenosti i nekontroliranog haosa, doista, ne možemo vidjeti niti kod jedne druge religijske zajednice u Bosni, već samo kod Bošnjaka.
Preporod: Prvu polovinu tekuće godine obilježile su nasilne demonstracije u nekoliko gradova na području Federacije BiH i takozvane plenumske inicijative. Četiri premijera kantonalnih vlada podnijeli su ostavke. Opravdano socijalno nezadovoljstvo, nažalost, instrumentalizirano je u dnevnopolitičke svrhe. Iako je prošlo više od četiri mjeseca od ovih događaja, zanima me Vaše viđenje onoga što smo svojedobno gledali na bh. ulicama?
Odgovor: Nije sporno da je socijalni bunt iz februara tekuće godine bio i opravdan i očekivan. Sporno je samo to ko su bili ljudi na ulicama bh. gradova tokom protesta. Mislim da su mešetari koji su se umiješali među protestante i ispoljili besprizorno nasilje i divljanje, svjesno zloupotrijebivši taj socijalni bunt, u konačnici, ugrozili samu nakanu i krajnju svrhu onih koji su izašli na proteste jer su bili istinski ugroženi i jer su im oteta osnovna prava i temeljno ljudsko dostojanstvo. Krajnji ishod tih događanja je to jasno pokazao. Pozitivan rezultat istih je nula, ali su zato štete nemjerljive. Tužnija od svega toga je samo činjenica da su idejni tvorci i kolovođe tzv. socijalnog bunta s početka godine bili ljudi iz određenih političkih partija, a zna se i kojih, i njihovi kadrovi ili idejni istomišljenici iz onih državnih institucija koji su po definiciji svoga posla morali brinuti o zaštiti javnih dobara, institucija i sigurnosti građana ove zemlje. Činjenica da je u tim događanjima gorjela zgrada Predsjedništva BiH, Arhiv BiH i javne zgrade izvršne vlasti u ovoj zemlji ne pokazuje samo to koliko ljudi iz domena unutarnje sigurnosti i sigurnosti granica ove zemlje, koji su tako dobro plaćeni za svoj posao, nisu uopće ništa učinili po tom pitanju, nego još više kazuje o tome koliko su ti ljudi, kao kolovođe i glavni protagonisti nasilja koje je tom prilikom ispoljeno, opasni i pogubni za građane i cjelokupno bh. društvo. No, oni ne samo da nisu do sada procesuirani i stavljeni iza rešetaka, nego se koliko danas kandidiraju za najviše državne funkcije na predstojećim općim izborima u BiH.

Oteta bošnjačka zemlja prevodi se u grunt genocidne tvorevine

Preporod: Sudionici smo brojnih i učestalih diskriminatorskih političkih odluka i poteza kojima se Bošnjacima uskraćuju osnovna ljudska prava. Kao ilustraciju, ovom prilikom možemo spomenuti onemogućavanje djeci iz Konjević Polja i Vrbanjaca da izučavaju nacionalnu grupu predmeta u tamošnjim školama. Doduše, Osnovni sud u Srebrenici nedavno je presudio u korist oštećenih roditelja i djece iz Konjević Polja. Međutim, diskriminatorski trend se nastavlja. Tako je ovih dana Rijaset upozorio sve relevantne političke faktore da je Republika Srpska putem usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na nepokretnosti od 15. juna 2014. kreirala uslove za ubrzavanje i olakšavanje procesa za masovno oduzimanje imovine protjeranih Bošnjaka na području ovog entiteta. Šta je po Vašem mišljenju krajnji cilj ovakvih političkih poteza RS?
Odgovor: Ovaj manji bh. entitet već u svom ideološkom i političkom ustrojstvu nosi predokus apartheidne tvorevine koja je omeđena masovnim grobnicama i utemeljena na krvi i kostima pretežito bošnjačkih žrtava. Ta tvorevina je nastala kao rezultat pljačke, otimačine i genocida izvršenog nad Bošnjacima. U proces njenog uspostavljanja bjelodano je bila uključena i brutalna agresija koju su na našu zemlju izvršile vojne i policijske snage koje su u Bosnu dolazile s one strane rijeke Drine. Šta onda poslije takvih događanja, koja međunarodna zajednica nije nikada adekvatno sankcionirala, u tom geopolitičkom prostoru BiH možete očekivati ubuduće doli diskriminaciju po svim osnovama nad pripadnicima nesrpske populacije. U tom bezočnom diskriminiranju, kao što vidite, nisu pošteđeni ni oni najmlađi, u ovom slučaju bošnjačka djeca. Za sada iz Konjević Polja i Vrbanjaca.
Lijepo je to što je Rijaset Islamske zajednice u BiH reagirao na pomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na nepokretnosti, ali to nije dovoljno, jer probosanske političke stranke koje sudjeluju u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti ove zemlje nisu učinile ni toliko. Posebice je tužno, frustrirajuće i uznemiravajuće što su u cijeloj toj priči ostale nijeme one političke stranke koje se vole zvati bošnjačkim političkim partijama. Nakon slučaja sa ‘šatorskim naseljem’ obespravljenih Srebreničana iz 2008/09., potom slučaja bespravno podignute, a do danas neuklonjene, pravoslavne crkve u avliji nane Fate iz Konjević Polja i, evo, sada i najnovijeg slučaja obespravljene djece iz Konjević Polja i Vrbanjaca, koja su toliko vremena iščekivala da dobiju svoja prirodna prava na onako niskim zimskim temperaturama, i to pred očima međunarodne zajednice, a posebice pred nosom bošnjačkih političkih partija koje nisu ni prstom mrdnule, nijedna politička partija u ovoj zemlji više nema pravo da sebi prisvaja naslov ‘bošnjačka’, jer nijedna sve ove godine nije reagirala ni po najminimalnijem bošnjačkom interesu. To posebno važi za tzv. najbrojniju političku partiju Bošnjaka koja je toliko puta na cjedilu ostavila Bošnjake Srebrenice i Podrinja. Zahvaljujući njihovoj notornoj nesposobnosti, aktualni predsjednik manjeg bh. entiteta više i ne mora prijetiti referendumom o osamostaljenju ovog bh. entiteta, jer će otetu bošnjačku zemlju bez teškoća prevesti u grunt svoje genocidne tvorevine i dovesti Bošnjake i njihove političke predstavnike pred svršen čin.
Preporod: Bliže nam se Opći izbori koji će se održati u oktobru ove godine. Već su objavljene liste kandidata za sve nivoe vlasti. Uslijedit će i predizborne kampanje koje su sa različitim ceremonijama i medijskim istupima neformalno već uveliko započele. Šta je po Vašem mišljenju glavno i stožerno bošnjačko političko pitanje danas? Po čemu možemo mjeriti odgovornost i djelotvornost stranaka i nezavisnih kandidata koji traže povjerenje bošnjačkog glasačkog tijela?
Odgovor: Glavno, stožerno, najvažnije bošnjačko političko pitanje danas je to da Bošnjaci sačuvaju političko jedinstvo, koje im do sada nije bilo jača strana, i da se nipošto na narednim izborima ponovo ne hvataju na udicu političkog pluralizma, ma koliko ova preporuka zvučala nedemokratski. Premali smo mi narod da bi takvu vrstu luksuza sebi dopustili s obzirom na okruženje u kojem živimo. Bošnjaci to političko jedinstvo trebaju pokazati kod biranja svojih predstavnika na bilo kojoj razini vlasti, uključujući i bošnjačkog člana Predsjedništva, ma koliko ta politička funkcija bila formalna i ikebanska. Ne bi bilo dobro, zaradi budućnosti svoje djece i unučadi, da svoj glas dadnu ijednom tzv. nezavisnom kandidatu za bošnjačkog člana Predsjedništva, jer su ti kandidati posljednjih dvadesetak godina, sa različitim, religijskim i političkim, turbanima na glavi sustavno grobarili nad Bošnjacima i tratili njihove vitalne interese. Poglavito bi morali biti oprezni prema onom kandidatu koji im obećava ‘bolju budućnost’, jer njegovo ravnodušno gledanje tokom februarskih protesta, i to sa tako važne političke pozicije u državi, kako gori zgrada Predsjedništva BiH i Arhiv BiH, simboli državnosti i rodoljublja građana ove zemlje, zorno i dostatno kazuje šta on misli o građanima ove zemlje i njihovoj domovini.
Jednako bi važno bilo, uz ovo prvorazredno političko pitanje, da Bošnjaci sačuvaju svoj grunt, posebice u manjem bh. entitetu, da se obrazuju i stvaraju što čvršće i brojnije porodično okruženje i da se dugoročno pobrinu za svoju bezbjednost. Ako misle da je garancija tome ulazak u Nato alijansu, onda ne treba da biraju sredstva kako bi što prije ostvarili članstvo u Nato alijansi.

Takozvano „arapsko proljeće“ je eufemizam za  brutalno prekomponiranje karte muslimanskoga svijeta

Preporod: Profesore Hafizoviću, sa zabrinutošću pratimo oružane sukobe u Iraku i Siriji. Na sceni je nesagledivi scenarij krvoprolića koji se u medijima različito interpretira. Primijetno je da se frakcijski sukobi i geopolitički ciljevi nastoje legitimirati navodnom svetom borbom za pravovjerje. Šta je, po Vašem mišljenju, nužno učiniti da se prekine spirala međumuslimanskih sukoba i nasilja u Iraku i Siriji?
Odgovor: Zamislite samo kakvi to mogu biti muslimani, ako su uopće muslimani, kojima ni ovaj časni mjesec koji postimo, a u kojem je strogo zabranjeno prolijevanje krvi, ništa ne znači? Takvima, onda, tim prije je izlišno kazivati poruku iz 32. ajeta sure al-Ma’ida koji kaže da samo jedan nevino umoren ljudski život je ravan smrti cijelog ljudskog roda.
Ova spirala zla, kako ste to lijepo kazali, nije tek usamljena i izolirana epizoda već dužeg ratnog sukobljavanja na prostoru muslimanskog svijeta, nego je ona samo logičan nastavak onog kobnog projekta kojeg su moćne sile Zapada, na čelu sa Amerikom, podmetnule muslimanima pod sladunjavim naslovom tzv. ‘arapskog proljeća’. U suštini se, zapravo, radi o brutalnom prekomponiranju karte muslimanskoga svijeta i o prisilnoj smjeni starih političkih paradigmi u muslimanskim zemljama  i uspostavi novih političkih poslušnika koji će, shodno novim okolnostima, i dalje služiti imperijalističkim interesima Zapada, prije svih Amerike koja ne bira sredstva da u muslimanskom svijetu, ali i drugdje, proizvede što više nekontroliranog haosa po principima koje je jasno izložio u svojoj ‘Šahovskoj ploči’ Zbignjev Bžežinski. Projekat je, dakle, isti, igra je ista, samo su pravila i taktike u posljednje vrijeme malo promijenjeni. Budući da je krvavi projekat ‘arapskog proljeća’ u Siriji, za sada, doveden u pitanje razvojem situacije koji ondje nije očekivala, Amerika je sa svojim trojanskim saveznicima u muslimanskom svijetu, zna se kojima, pribjegla novoj taktici da dodatno rasplamsa vatru sektaške smutnje u Iraku, kako bi u konačnici cijelu stvar dovršila u Siriji. Odnjegovali su svoje dedždžalovske jurišnike i ubice u vidu tzv. vojske nepostojeće države Islamskog Iraka i Levanta koji sada umjesto njih liju nedužnu muslimansku krv, obećavši im šarenu lažu u vidu obnove ideje halifata. Konačan epilog toga, uspjednu li ovi dušmani muslimanskog svijeta u svojoj nakani, uključujući u tu nečasnu družinu i neke muslimanske zemlje iz Zaljeva, Irak i Sirija će se, najzad, raspasti, a spirala zla će se nastaviti širiti na ostatak muslimanskog svijeta i dalje, jer njeni protagonisti već drže visoko podignut pogled prema regiji Dalekog Istoka. Tako će Amerika ostvariti svoje temeljne imperijalističke ciljeve, Izrael će uspostaviti dovoljno široko sigurnosno okruženje, a Kolijevka islama će ostvariti svoj dugo sanjani politički utjecaj nad razdrobljenom kartom muslimanskog svijeta čijem drobljenju i sama veoma doprinosi.
Šta treba učiniti da se prekine ova nesnošljiva spirala zla? Teško se može učiniti išta nabrzinu. Od muslimanskog svijeta kao cjeline za sada se ne može očekivati ništa. Dugoročno bi, možda, bilo dobro jačati politički savez Rusije, Kine i Indije, s jedne, i Irana i Turske, s druge strane, kako bi se zaustavila američka imperijalistička mašina zla i smrti, i njenih nečasnih saveznika, baš onako kako su nekoć jednom širokom savezničkom frontom morali biti zaustavljeni Hitler i sile osovine.
Preporod: Dok smo pripremali ovaj intervju izraelske snage su pokrenule novu ofanzivu na Gazzu. Goloruki Palestinci još jednom su izloženi brutalnoj vojnoj agresiji moćne izraelske soldateske. U slučaju Palestine prekršeni su svi međunarodni zakoni i konvencije o ljudskim pravima. Ko je po Vama najveći krivac što Izrael nekažnjeno demonstrira državni teror nad građanima Palestine i sistematski krši sve odredbe međunarodnog prava?
Za agoniju Palestine i njenog golorukog naroda najveći krivci su muslimani koji više od pola stoljeća gledaju kako lipti nedužna palestinska krv takoreći u njihovom dvorištu, a oni ništa ne čine. Muslimani su izdali islam, a time i sve one krunske vrijednosti koje je on donio svijetu, a koje su muslimani u ‘zlatno doba’ prepoznali, razvili, usvojili i vrlinom tih vrijednosti popeli se na kulturni i civilizacijski krov svijeta. Tad su bili kadri cijelome svijetu dijelili lekcije o tome šta je istinska vjera, šta obrazovanje, šta duhovna vrlina, prosvjećenost, moral, demokratija, sloboda, socijalna pravda, ljudska prava, svekoliki napredak . . . Šta o tome danas muslimani znaju? Ništa. Koliko su to uopće kadri u životu provesti. Nimalo.
Muslimani su danas obuzeti međumuslimanskim razdorom i krvoprolićem pa uopće ne znaju i ne vide šta se u njihovoj neposrednoj okolini zbiva. Ponašaju se kao krdo magaraca u onoj Ezopovoj basni koji čoporu vukova izdaju jednog po jednog magarca, pardon muslimana, misleći kako nikada neće doći red na ostale. A već je taj red došao, samo to oni kukavni ne vide.
Ako su one dedždžalovske ubice u Iraku i američki najamnici toliki muslimani, kakvim sebe smatraju, zašto ubijaju druge muslimane i razaraju jednu po jednu muslimansku zemlju, i to još usred Ramazana? Zašto ne idu u Palestinu da zaštite nevini palestinski narod kojeg Izrael terorizira više od šezdeset godina, ako su, kako kažu, ‘istinski zaštitnici muslimana i islamskog pravovjerja’? A mogli bi malo zaštititi i Quds, pa on je uvijek bio ukras muslimanskog imperija, duša i ponos sveg muslimanskog ummeta. Kakav će im to halifat biti bez Qudsa u njemu? Zar ne vide da Izrael već uvelike priprema Quds za prijestonicu svoje buduće velike cionističke države?
Prema tome, muslimani su krivi za tragediju Palestine, kao i za izdaju temeljnih vrijednosti islama, i nikada se pred Bogom neće moći opravdati zbog pasivnog motrenja višedecenijske palestinske agonije, a neki i zbog aktivnog doprinosa da se danas tako obilno prolijeva nevina muslimanska krv.

Sintagma Ahl-i Sunna wa’l-džama’ah u sebi nosi ideološku, ihvanovsko-selefijsku matricu

Preporod: Nedavno je u Sarajevu održan naučni skup o temi  Ehl-i sunnet we l-džema’at – tradicija muslimana Balkana (tradicionalno učenje i vjerovanje ovdašnjih pripadnika islama). Iako već više od dvije decenije predajete predmet Akaid (Osnovi islamskog vjerovanja) na Fakultetu islamskih nauka, niste sa svojim referatom učestvovali na ovoj konferenciji. Zašto nismo bili u prilici poslušati Vaše izlaganje i šta mislite o lakonskoj, kolokvijalnoj i nerijetko ideološkoj (zlo)upotrebi sintagme Ehl-i Sunnet we l-džema’at u našem javnom diskursu?
Odgovor: Mislim da bi bilo bolje da taj skup nikada nije ni održan, jer malo je tu bilo istinskog i korisnog sadržaja kojeg je vrijedjelo čuti. A o njegovim štetama ćemo svjedočiti u vremenu koje je pred nama. Međutim, suštinski razlog zbog kojeg velim da je bilo bolje da taj skup nije održan leži u samome naslovu, tačnije u sintagmi Ahl-i Sunna wa ‘l-džama’ah, jer svjesno ili nesvjesno promicanje te sintagme među muslimanima znači istrajavanje na onoj selefijskoj paradigmi koja insistira na mezhebskoj podjeli i, u konačnici, na dodatnom razdoru među muslimanima. Ta sintagma ne potječe iz ranog razdoblja islama, to jest iz vremena Poslanika islama (a.s.) i prve, pa ni druge i treće uzorite generacije muslimana. Poslanikovo (a.s.) vrijeme pamti, pored ostalih naslova, samo pojam Ahl-i Sunna, uz napomenu da on označava svemuslimansku zajednicu (Umma) koja je, među ostalim vrelima islama, utemeljena na mjerodavnoj i smjerodavnoj Praksi Poslanika islama (a.s.) koja nije znala ni za kakve mezhebske podjele niti su je one zanimale. Međutim sintagma Ahl-i sunna wa ‘l-džama’ah pripada poznijim vremenima, vremenima muslimanske stagnacije, podjela i razdora među muslimanima. Ona u sebi nosi ideološku, ihvanovsko-selefijsku matricu čije konkretne i pogubne učinke na tlu muslimanskog svijeta već duže vremena svjedočimo.
S druge strane, sve i da u ovoj sintagmi nema nikakva ideološkog prizvuka, ona je, s obzirom na svoju mezhebsku obojenost, nešto drugorazredno u islamu, kao što su to i sami mezhebi ili pet pravnih škola u muslimanskom Ummetu, a prvorazredno je ono što je ideja islama i njena dva primarna vrela: Kur’an i Sunnet Poslanika islama (a.s.). To je ono što čini svemuslimansku duhovnu baštinu s kojom se niko ne smije kockati i zjenicu u oku svakog muslimana koji do sebe drži.
Moje i odbijanje nekih mojih kolega sa Katedre da sudjelujemo na tom skupu bilo je i svjesno i namjerno, jer istrajavanje na takvoj priči je samo dolijevanje ulja na vatru smutnje koja već uvelike pustoši muslimanski svijet. Osim toga, širenje takve priče u Bosni i Hercegovini znači navlačenje neugodne hipoteke na ovdašnju muslimansku zajednicu i polagano rastakanje bezmalo šest stotina godina duge povijesti prisustva islama na ovim prostorima čiju ideju su Bošnjaci ovdje sustavno razviđali pod vidom maturidijsko-eš’arijske škole u akaidu i šerijatsko-pravne škole po Ebu Hanifinoj pravnoj matrici. A o drugim poljima raskošne muslimanske učenosti ovih prostora da i ne govorimo. To je tako vrijedna i sudbinski važna duhovna baština Bošnjaka s kojom se ne treba i ne smije kockati ni po koju cijenu.
Prema tome, ukoliko je taj skup imao na umu boljitak muslimana ovdje i u muslimanskom svijetu, bilo bi mnogo svrsishodnije da je u naslovu skupa bilo apostrofirano međumezhebsko približavanje, ako već neko misli da je toliko važno o mezhebima raspravljati danas. Osobno mislim da je to za muslimane, pored tolikih prioriteta, danas posve irelevantno pitanje. Još bi bolje bilo da smo na takvom jednom skupu zaista okupili relevantnu bošnjačku pamet, izdigli se iznad mezhebskih raspri i pozabavili se suštinskim sadržajem primarnih vrela islama kao nezamjenjivih duhovnih autoriteta ispred kojih ništa drugo ne može biti stavljeno. A najbolje bi bilo da se na takvim i sličnim skupovima do daljnjeg zanemari pitanje mezheba, a u prvi plan stavi sadržinski opseg istinske intelektualne tradicije muslimana koja je gotovo sasvim zaboravljena, a pitanje je da li se više ikada može iznova uspostaviti. Dok je ta tradicija bila prevlađujuća među muslimanima, posebice u njihovim intelektualnim i akademskim krugovima u ‘zlatnom razdoblju’ islama, muslimani su vladali svijetom i ostatak ljudske civilizacije poučavali najboljim standardima ljudske učenosti, onim standardima koje je bio kadar ozbiljiti nekoć kreativan i misleći muslimanski duh. Zar smo zaboravili da je islam vjera istinskog prosvjećivanja i prosvjetljenja? Zar nije Bog u ideji islama, kao sveopćem i izobilnom dobru, na prvo mjesto stavio spoznaju i pero, knjigu i tintu, tu dragocjenu ‘krv’ duha čija svaka kap je vrijednija od kapi šehida koji pada na bojištu? No, to se danas više ne vidi. Istrajavanje na mezhebskim razlikama i podjelama toliko nas je oslijepilo i zamaglilo ideju i izvore islama, a nekoć kreativan muslimanski duh sada dobrano zavilo u mrklinu i tmicu. Onu istu mrklinu i tmicu koja već duže vrijeme šiklja iz Kolijevke islama, šireći teror, krv i smrt na sve četiri strane svijeta. Zar tome treba da služe skupovi koji tobože skrbe za jedinstvo i prosperitet muslimanskog ummeta i za islamsko pravovjerje ?
Preporod: Poštovani profesore Hafizoviću, zahvaljujući Vam se na razgovoru, koristim priliku da Vas zamolimo da našim čitaocima u formi bajramske čestitke uputite nekoliko posebnih riječi i poruka.
Odgovor: Cjeloživotna čestitka i najbolja poruka svima nama danas će biti riječi našeg voljenog Poslanika (a.s.): „Musliman je samo onaj od čijeg jezika i ruku su pošteđeni drugi muslimani.“ Na tragu ove poslaničke poruke pokušajmo opet biti onakvi muslimani kakvi smo uvijek trebali i biti.

(preporod.com, razgovarao: Meho Šljivo)

Nema komentara.

Upišite komentar