Raspirimo stare vjere plam! (hfz. Mevludin Dizdarević)

U jednoj se hikaji kazuje kako se prelijepa Bosanka iz turskog vakta i zemana udala za izvjesnog turskog oficira, koji se po dolasku Austro-Ugarske morao povući zajedno sa porodicom u svoju domovinu. Nastanili su se u Stambolu, a kako je naša zemljakina bilo prilično inteligentna uskoro je naučila turski jezik. Pomenuta Bosanka je bila istinska vjernica i trudila se što je moguće češće posjećivati stambolske džamije i ponajviše glasovitu Aja-Sofiju, gdje je dersove kazivao najveći stambolski alim. Ono što je bilo čudno našoj lucidnoj zemljakinji bile su riječi sa kojima je rečeni alim uvijek završavao svoje kazivanje. Naime, nakon svakog govora rekao bi začudne riječi čoban duduk čaldi, što bi se moglo prevesti da je čoban bio pametniji. Kako ju je krasila radoznalost kao pretpostavka svakog znanja, ona se odvažila da ga upita za značenje njegovih riječi, te je on ovo iskoristio da svima pojasni šta, ustvari, misli pod tim začudnim iskazom.

Naime, on je imao tri brata i živjeli su u nekoj anadolskoj nedođiji pa su se otisnuli u zadivni svijet kako bi ostvarili svoje želje i ambicije. Putovali su danima od konaka do konaka da bi jedne večeri došli do čobana sa kojim su večerali i klanjali akšam i jaciju. Nakon namaza, u tišini mrkle noći sa zvjezdanim nebom, iznad sebe osjetili su Božju blizinu te su kazali: „Deder, neka svako od nas zatraži jednu stvar od Dragog Boga“. Kako je kazano, tako je i učinjeno. Prvi brat je zamolio da bude visoki policijski službenik, i  to je, na koncu, i postao. Drugi je brat zaiskao da bude državni ministar, što mu je, također, nakon godina učenja i rada, i ostvareno. “Ja sam zamolio Milostivog da mi podari da budem veliki alim i da se moja riječ čuje u najvećim džamijanna carstva i evo me sada pred vama“, reče alim. „Sve je to uredu, ali kakve veze sa svim tim ima čoban?“, upita Bosanka. „E, radi se o tome što je nepoznati čoban te noći zatražio da mu Dragi Bog podari Džennet i ja se od tada lupam u čelo zašto i ja ne zatražih Džennet, jer su želje svih nas ispunjene pa vjerujem da je i njegova.“

Ova mudra pripovijest, koju nam je u osnovi zabilježio Alija Nametak u svojim Ramazanskim pričama, jeste pokušaj da se kroz iskustva izumljenih likova pokušaju propitati neka iznimno važna pitanja sa kojima se svaka osoba mora suočiti. Radi se o pitanju smisla ljudskog života i ukupnog djelovanja koje je presudno za sreću čovjekovu, čak i za njegovo puko preživljavanje. Ova potraga za smislom je imanentna ljudska osobina i univerzalna antropološka činjenica. Kezele Adrian piše da je „strah od besmisla najveći među ljudskim užasima. Besmislenost je jednaka nepostojanju“. Sve dotle dok čovjek zna kuda ide, nije izgubljen neovisno o njegovoj trenutnoj poziciji. Odsustvo cilja u životu je pretpostavka lutanja koje, u konačnici, zavšava u obesmišljavanju života u njegovom totalitetu. A smisao je sveti gral ljudskog života, ali u tim nastojanjima krije se jedna golema opasnost.

Naime, u težnji da dosegnemo smisao, da uvedemo red u vlastite živote, odredimo ciljeve egzistencije, u nakani da osmislimo prividni besmisao, krije se opasnost da mu nametnenno lažni smisao. Lažni smisao dobivamo onda kada vežemo naše ambicije i ideale za one stvari i poja-ve čiji ontološki status to ne zaslužuje. Lažni smisao je, čak, i gori od besmisla, jer nas drži u uvjerenju da je sve uredu, da znamo kuda idemo a ustvari se krećemo ukrug, kao lutalica bespreglednom pustinjom. Stalno putuje a do cilja ne dohodi. Moderna civilizacija i čovjek koji je njome određen duboko je pogođen nedostatkom sigurnosti i značenja. Svoju potragu za smislom prividno su razriješili pohotnim osvajanjem svijeta i korištenjem njegovih bogatstava. Kada su osvojili poznati svijet, okrenuli su se nebesima kako bi utažili svoju glad i popunili ogromnu provaliju besmisla koja zjapi u njima. Moderni čovjek je potpuno predat stvaranju svjetovne, ekonomske sigurnosti, kako bi supstituirao duhovnu stabilnost koju je izgubio. Tako je nastalo potrošačko društvo i ideologija konzumerizma koja u potrošnji vidi svoj krajnji smisao. Alijenizirani individuum, otuđen od svijeta u kojem živi, otrgnut od svojih transcendentnih korijena svoje ispunjenje nahodi u osvajanju, konzumaciji, uzimanju, trošenju… I tek sada kad je homo modernus sve to ostvario, uvidio je da to ne može biti rješenje. Logos izražen u nauci poslužio je svrsi osvajanja svijeta, ali nije kadar ponuditi odgovor na pitanja smisla, koje može osigurati tek mythos koji je moderni duh prezreo i odbacio kao nepotrebni historijski teret. Religijski pogled na svijet je zamijenio onaj naučni. Matematičke formule su stale na mjesto emocija, transcendentnog, uzvišenog i duhovnog. Moderno društvo zadovoljava sve ljudske potrebe, čak permanentno proizvodi i nove. Samo jednu potrebu ne može zadovoljiti, potrebu za smislom, i zato danas osjedamo egzistencijalnu prazninu.

Imati i biti

Naime, ljudska narav i dalje teži uzvišenom, nesvjetovnom, neopipljivom, prema univerzalnosti koja se sažima u religijskoj percepciji stvarnosti. Otuda, u vremenu visoke tehnologije dolazi do poplave filmovanih bajki, gromovitih superjunaka, New Age filozofije, raznih joga, religijskih derivata sa Dalekog istoka. Stoga je Fromm postavio onu oštru dilemu imati ili biti – tvrdeći da je za ljudsku sreću bolje da manje imaju a da više budu. Islam, naravno, ne prihvata ovako radikalno postavljenu dilemu i naučava da čovjek može i imati i biti istovremeno. Religije se bave onim bezvremenim i konstantnim u našoj egzistenciji. Religijska vjerovanja i  mitovi, kako veli Karen Armstrong, sežu do počela života, do temelja kulture i do najdubljih nivoa ljudskog uma. Religija se manje bavi uređenjem svijeta, koliko značenjima bez kojeg smrtnici odveć često padaju u očaj. Bez religijskih vjerovanja, ljudski postupci gube svoj smisao, jer postaju orasi bez jezgre, forma bez suštine; dakle, postaju nedovoljno vrijednim našeg truda. Međutim, Armstrongova, također, tvrdi da su religijska vjerovanja bezvrijedna i beživotna ukoliko ne postoje rituali, kultovi i ceremonije, jer su uvidi koje  nude religije i mitovi „isuviše intuitivne naravi, slični uvidima koji proističu iz umjetnosti, muzike i kiparstva“. Religijska vjerovanja su iracionalne bolje kazano, supraracionalne kategorije koje postaju stvarnost tek kroz obrede koji razbuđuju osjećaj svetoga i osiguravaju poimanje dubljih tokova egzistencije.

Religije i rituali su do te mjere povezani da je praktično nemoguće odrediti šta postoji prije: religijska vjerovanja, mitovi kao svete priče ili rituali koji ih prate. Religije bez obreda ne mogu postojati, jer obredi oživljavaju religijsku sliku stvarnosti. Iluzija je i šejtanska obmana da je moguće živjeti vjeru kao takvu a biti odijeljen od obreda dotične vjere. Samo kroz obrede vjera živi u našim životima i putem simbolizma oživljava religijsku sliku stvarnosti. Što je manje obreda u našem životu, sve je manje duhovnosti u našem srcu.

Islamski nauk tvrdi da se svaki čovjek rađa u prirodnoj vjeri sa predispozicijama za vjeru kao takvu. Međutim, ukoliko vjeru kao krunski Božiji dar ne održavamo obredima, ona će zasigurno zgasnuti kao žiška na santi leda, istopit se poput grudve u pustinji. Ovo je tačno za sva doba i sva vremena, ali je ovo osipanje duhovnosti i fragmentiranje vlastitog vjerničkog identiteta još izraženije u vremenima duhovnih kriza, kada je ukupni ambijent okrenut od religioznosti i usmjeren na temporalno, prolazno, materijalno… Možemo se ne složiti, ali ćemo, ipak, kazati da mi živimo u takvom vremenu unatoč prividnom povratku religioznog na historijsku scenu.

Danas imamo previše ispoljene, manifestne, javne religioznosti a premalo vjere kao istinskog doživljaja svetog. Previše je religije koja se želi prenositi drugom kao teret, a premalo vjere kao radosti življenja i koja tu radost želi dijeliti sa drugima. Previše je ekskluzivne vjere koja samo sebe doživljava spasenim a premalo inkluzivne vjere koja svako stvorenje razumijeva kao odraz Božiji na Zemlji, prema kome valja činiti dobro, prije svega, zbog njegova Tvorca. Istinska vjera je prije svega introvertna, okrenuta sebi, stalnom propitivanju i snaženju vlastitog vjerničkog identiteta, a tek onda biva ekstrovertna i skromno usmjerena spram drugih.

Vjernik je okrenut uređenju bašče svoje duše, zabavljen je svojim mahanama, te ima malo vremena arogantno gledati preko plota u tuđe avlije, bahato zavirivati u tuđe duše i njihove grijehe. Stoga, danas su džamije i druge bogomolje punije nego u komunističkom nevaktu, ali to ne znači da imamo i proporcionalno povećanje vjere.

Uzrok egzistencijalne praznine

Do tog vrijednog cilja nam tek treba doći, ali, prije toga, o ovom problemu nam valja glasno progovoriti i razlučiti istinu od neistine, pravu vjeru od ispoljene. Ovaj fenomen, svakako, nije novum u historiji islama, te ga i Kur'an razotkriva u diskusiji sa Arapima koji su došli do Poslanika i kazali da su postali istinski vjernici. Stvoritelj svjetova ga poučava da im kaže da oni još ne vjeruju (iman), već se samo pokoravaju (islam), jer istinska vjera još nije našla puta do njihovih srca (Hudžurat, 14.). Oni su, kao i mnogi, danas pobrkali vjeru kao unutarnji doživljaj i religiju kao njenu manifestnu formu. Treba da znamo da su decenije raskorjenjivanja od autentične tradicije pokazale svoje negativne obzire baš u našim vremenima kada se religija razumijeva odveć ospoljeno, javno, spektakularno. Riječ tradicija je došla od riječi tradere što znači ono što je naslijeđeno, što se prenosi s koljena na koljeno. Godine odijeljenosti od tradicije pokazale su svoju fatalnost baš u vjerskom ekstremizmu i radikalizmu.Treba naglasiti da postoje i druge negativne posljedice odsječenosti od tradicije i tradicijskih vrijednosti koje nam više ne osvjetljavaju put i ne govore šta da činimo. Prema Viktoru Franklu, propadanje tradicije je glavni uzrok egzistencijalne praznine koja svoj krajnji izraz nahodi u potištenosti, agresivnosti (radikalizacija religioznosti, M.D.) i ovisnosti.

Na ovom mjestu dohodimo do centralne teme našeg rada, a riječ je o ramazanu i postu kao jednom od fundamentalnih obreda u životu svakog muslimana. Ramazan i post kao centralni obred ovog blagoslovljenog mjeseca vraćaju nas duhovnosti, samožrtvovanju, potiskivanju vlastitog ja i prepoznavanju svetog unutar nas samih. Činjenica je da je vlastiti ego najveći izvor zaborava (gafleta) i najtvrđi zastor pred istinom. Samorazumljivo je da islam insistira na tome da se ljuski ego stavi na njemu primjerenu poziciju. Ovo neznači njegovo poniženje već istinsko oslobođenje, emancipaciju u izvornoj formi, bez koje je ljudska sloboda samo privid, fikcija… Veliki Rumi je zato uzviknuo „da budeš išta spusti se do ništa“, što bi značilo da je potiskivanje ega jedini put do vlastitog duhovnog zrenja. Zato je i najbliži svome Gospodaru na sedždi, u položaju koji je najveći izraz samopotčinjavanja. A ego će uvijek naći razloge za svoje razmahivanje, u novcu, slavi pa i u vjeri. Ramazan nas treba naučiti skromnosti kao krunskoj vjerničkoj osobini. Vjernik koji bez skromnosti kroči u svijet – izgleda poput slona u staklarskoj radnji koji uvijek napravi više štete nego koristi i za sebe i za druge, ali i za vjeru na koju se poziva. Da se ponovo referiramo na slavnog Frankla koji je u „Nečujnoj potrazi za smislom“ zabilježio: “Istinsku ljudskost postižemo ne brigom o ostvarenju svog sebstva, već samozaboravom, predavanjem, držeći se iznad sebe i usredotočujući se na vanjski svijet“. Kao što zdravo oko sebe ne može vidjeti bez ogledala, već samo bolesno; tako i čovjek postaje ostvaren samotranscendencijom kada sebe prestane gledati.

Ramazan nas uči da se okrenemo od sebe prema drugima. Nudi ciljeve našem životu koji nikako ne mogu biti vezani za ovaj materijalni, prolazni svijet. Naši ciljevi mogu biti jedino oni koji od nas traže ne da budemo ljudi već da budemo nešto više od toga. Postom mi potiskujemo u drugi plan, i na njemu primjereno mjesto, ono materijalno i ovosvjetsko u nama a dajemo priliku našoj boljoj, duhovnoj strani da se pokaže. Tim putem i ova materijalna dimenzija našeg života dobiva svoje značenje, poprima ljepšu boju kao sunce poslije kiše, dan nakon noći.

Ramazan je idealna prilika da se raspiri stare vjere plam i da sakupimo fragmente razlomljenog  vjerničkog identiteta. Zato se vjerničke duše raduju ramazanu kao dragocjenom uzdarju i njegov dolazak čestitaju jedan drugom.

Ramazan šerif mubarek olsun.

Piše: Hafiz Mevludin ef. Dizdarević 

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 133, septembar 2010. god.

Nema komentara.

Upišite komentar