Mobitel, moj najbolji prijatelj

“Pa gdje si ti? Što se ne javljaš? Zovem 300 puta, vidim nedostupno.” Koliko ste puta čuli ova pitanja? Imate li hrabrosti tokom vikenda isključiti mobitel? Smijete li biti malo nedostupni da biste sebi i svojima bili malo dostupni? Prvo isključite mobitel, pa pročitajte ovu priču

mob

Mobiteli su postali sastavni dio nas. Gdje smo mi, tu je i naš mobitel. Ako ga zaboravimo hvata nas panika. Osjećamo se nekako tužno, uznemireno, osakaćeno. Prijatelj mi kaže: “Vidi što sam uzeo dobre hlače. Imaju džepove, taman mi mobitel može fino stati.” Dobro se ne sudaramo s drugima na ulici koliko su nam oči na displejima mobitela. Svakih nekoliko minuta nešto provjeravamo. K’o da svi odreda vodimo megakompanije.

Hvatajući što bolji signal

Rijetki su oni hrabri koji isključe mobitel. Biti sam sa sobom postalo je krajnje sebično i nekulturno. Evo, i ja priznajem da se u rijetkim trenucima ohrabrim i isključim ga. Kad šetam. Kad ga nakon šetnje uključim šetnja mi prisjedne. Dok brojim propuštene pozive mobitel zvoni: “Pa gdje si ti čovječe? Ja te pokušavam dobiti, a ti nedostupan.” “Dobro, evo dobio si me. Što si me trebao?” “Ma ništa, onako te ja zvao. Reko’ da se čujemo.” Onda se počnem pravdati: “Ma eto, šetao pa se isključio; izvini, ja spavao, pa se isključio.” Zabrinuti ukućani zovu: “Pa gdje si ti? Mi se zabrinuli da ti se nije šta desilo, jer se ne javljaš. Htjeli hitnu zvati.” Znači, hoš’ neš’, moraš biti dostupan. To je normalno.

Još jedan podatak. Ako pogledamo aktivnosti ljudi koji izlaze iz sala u kojima se sastančilo, uvidjet ćemo da ne idu prvo u toalet već uključuju mobitele, zovu i čudno se kreću hvatajući što bolji signal. Iz pozorišta ili kina izlazimo i odmah palimo mobitele, umjesto da uživamo u trenucima opijeni nekim umjetničkim djelom. Iz mora, rijeka, bazena kad izlazimo ne posežemo prvo za peškirom da se posušimo, već prvo uzimamo mobitel ispod peškira.

Svak’ u svom svijetu

Nije rijetkost vidjeti prijatelje na kafici koji gotovo ne prozbore ni riječi. Zajedno sjede, a prstima šaraju po displeju mobitela. Svaki u svom svijetu. Kad se napokon odluče ostaviti mobitel, čine to teatralno, spuštajući ga na stol da i oni za susjednim stolom vide to tehnološko čudo.

Suštinski, danas svako sa svakim priča, a niko nikog ne čuje. Niko se ne udubljuje u riječi onog drugog, u probleme onog drugog. Mobiteli su i velik trošak. Počevši od svog doma, pa i domova svojih prijatelja, ne mogu naći primjer da jedno domaćinstvo ima jedan mobitel. Što bi pripadnici mlađe generacije rekli: ”Sve se nema, a po tri mobitela se plaćaju”, plus fiksni telefon. O parlamentarnim domovima i njihovim troškovima za mobitele da i ne govorimo.

Svojoj djeci kupujemo igračke mobitele. Nek se od djetinjstva uče da krive vrat i nešto “važno saopćavaju.” Mobitel je itekako ušao u nevini dječiji svijet. Dok ovo pišem, s televizije čujem dijalog iz crtanog filma. Dječak i djevojčica jašu na konjima i dok kiša pada dječak tipka po mobitelu. Zatim uplašeno govori: “O ne, moj mobilni se pokvasio!” Djevojčica se smije i ironično govori: ”Tvoj čuveni mobilni nije otporan na vodu.” Gdje si dragi profesore Baltazaru da ovo vidiš i malčice reda uvedeš!?

Mobitel je đačka oprema

Kad djeca malo porastu, kupujemo im prave mobitele i tako ih činimo lahkim metama raznim uličnim razbojnicima, koji ne prezaju ni od upotrebe hladnog oružja da bi se tog mobitela dočepali. O njihovom štetnom zračenju da i ne govorimo. Mobiteli su i neizostavan dio đačke opreme. Uz školska zvona i oni zvone u školama. I ne mare učenici što im to škola zabranjuje.

Školarci jedni druge po odmorima mole da im putem poruke na kredit prebace markicu-dvije. Umjesto da punimo duše razgovorima s ukućanima prije spavanja, mi panično tražimo punjače da punimo mobitel. Gledamo crtiće na displeju i procjenjujemo koliko nam još može poslužiti baterija, a propuštamo posmatrati lica svojih najmilijih i uvidjeti kako su i šta ih mori. Moramo obratiti pažnju na punjenje baterija našeg tijela koja se sve brže prazne, a sporo pune.

Jer nije čovjek “nokia”, nije to ista japija.

(Novo vrijeme, Esmir Salihović)

3 komentara na “Mobitel, moj najbolji prijatelj”

  1. Elhad Karadzic

    Jun 27. 2014

    Esmire,

    svaka cast na ovom tekstu,kao da sam ga ja pisao

    Selam
    Elhad Karadzic

    Upiši odgovor na ovaj komentar
  2. Samedin

    Jun 28. 2014

    Dobar clanak. Malo mi nedostaje podkrepljenje podatcima iztrazivanja. Znamomi mi svi da to nije lijepo sjediti za hastalom sa ahbabom i sarati po displeju, ali vazno je, bitno je … mozda cak veliki “hajr” cinimo jer upravo negdje nepravdu neku komentarisemo na FB-u.
    Mislim da nece uskoro biti promjene… vidjet cemo sta ce nam google-glas donijeti. mozda cemo se tada bolje “vidjeti”

    ms

    Upiši odgovor na ovaj komentar
  3. Ime (obavezno)Azra

    Jul 08. 2014

    Cudan je ovaj svijet postao a jos cudniji su ljudi.Da javljanje na telefon je jako vazno i obavezno a sta je s javljanjem Allahu Dz.s zar nam to nije obaveza?Ljudi su mnogo zalutali i odstranili s Allahovog puta a da toga nisu ni svjesni ali Allah Dz.s u Kur`anu dosta puta kaze :ALI LJUDI TO NE ZNAJU.

    Upiši odgovor na ovaj komentar

Upišite komentar