Bošnjaci moraju znati ko su

Slavljen i hvaljen neka je Uzvišeni Allah Koji u proteklom mjesecu Ramazana svojim robovima dade priliku za iskup njihovih grijeha i podizanje njihovih deredža. Salavat i selam neka su na Allahovog posljednjeg poslanika, krunu i pečat poslanstva i vjerovjesništva Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe, na uzorite bosanske šehide, kao i na sve one u čijim će srcima svjetlo istine sijati do Sudnjega dana.

bosna-did-stecak

Danas u ovom mubarek bajramskom danu srca vjernika u isto vrijeme obuzimaju dva osjećaja, osjećaj tuge i radosti. Radosni smo i Allahu se zahvaljujemo zato što smo Njegovom milošću ispostili ovaj mubarek mjesec, što smo u ovom mjesecu bili u većoj pokornosti, ubudijjetu Allahu Uzvišenom, zato što smo sadaku i zekat davali i što smo svoje imetke i svoje duše očistili. Radujemo se počastima koje nam je Uzvišeni Allah za uloženi trud obećeva. O tim počastima i hedijama govori dosta predaja a u jednoj od njih se kaže:

„Kada ljudi isposte ramazan i izađu da klanjaju bajram, Allah Uzvišeni rekne: ‘O meleki Moji, svaki čovjek za trud svoj očekuje nagradu, posvjedočite da je nagrada onih koji su ispostili ramazan i izašli da klanjaju bajram – Moj oprost. Potom jedan od meleka uzvikne, o Muhammedov ummete, vratite se svojim kućama, vaša loša djela zamijenjena su dobrim. A Allah Uzvišeni rekne: ‘O robovi moji, postili ste i iftarili u Moje ime, neka su vam oprošteni grijesi.“

U svoj toj radosti javlja se i jedna doza tuge i žalosti. Tužni smo zbog toga što su naše džamije u toku mjeseca Ramazana mogle biti pune kao što su danas u danu Bajrama. Tužni smo i zbog toga što će mnoge džamije poslije Bajrama ostati prazne, bez džemata i što će mnoga braća pasti u gaflet, i zapostaviti svoje dužnosti prema svome Gospodaru i prema svojoj časnoj vjeri, što će ostaviti namaz, taj stub naše vjere, i neće ga prakticirati do slijedećeg Ramazana, a ko će slijedeći Ramazan dočekati, ko neće, Allah zna.

Prijašnjih godina, dok sam bio imam u Bosni viđao sam doista ružne stvari. Bošnjaci su se doista puno poistovijetili sa nevjernicima pa su i svoje blagdane počeli obilježavati na isti način kako to oni rade. Prošle godine putujući od Tuzle prema Sarajevu, na autobuskoj stanici vidim jednu plakatu. Reklama za proslavu Bajrama, A Bajram se draga braćo ne slavi, slavi se samo Allah dž.š. I to na način koji je On dozvolio i kojim je On zadovoljan a na toj reklami slijedeći tekst “gost taj i taj, dođite da se zabavimo u ludoj bajramskoj noći”. Allah ih uputio, nisu lude bajramske noći i dani, ludi su oni koji organiziraju takvo obilježavanje Bajrama neuzu billahi teala uz alkohol i muziku a još luđi su oni koji na takva šejtanska sijela dolaze.

Draga braćo Bajram se obilježava u skladu sa islamskim propisima, onako kako nas uči naša vjera i naša bošnjačka tradicija. Ovaj dan muslimani trebaju obilježiti sa svojoj porodicom, mubarekleisanjem, davanjem hedija jednih drugima, učenjem Kur’ana Časnog, učenjem ilahija da se naše duše napune. U ovim mubarek bajramskim danima trebamo obići svoje roditelje, rodbinu, komšije, očvrsnuti i ustabiliti rodbinske veze. Tužno je što se Bošnjaci danas slabo obilaze, što se slabo okupljaju kao što su to nekada radili. Mnoge kuće danas su materijačističkim ključem zaključane, a zaključane su zbog toga što su naša srca zaključana. Dok su srca bila otvorena i kuće su bile otvorene i rodbina i komšiluk se obilazio. Muslimani a pogotovo Bošnjaci moraju shvatiti da je ključ uspjeha jaka veza među pojednicima, ključ za uspjeh zajednice je ljubav i povezanost među ljudima. Nama je Allah dao ovakva mjesta, džamije da se u njima okupljamo i da se družimo i to je na kraju krajeva samo značenje riječi džamija, i ona osoba koja nema veze sa svojom zajednicom ne može uspjeti. To nas uči naš pejgamber kada kaže : “na džematu ( zajednici) je rahmet( milost) a na cijepanju je azab (kazna)”. Pred Bogom ćemo odgovarati za Njegove kuće, za džamije. Promislimo samo kako ćemo Allahu dževap dati za zapostavljanje džemata i džamije. Džamije i džemati su naš emanet na ovom svijetu i ako ispunimo taj emanet uspjećemo i na dunjaluku i na ahiretu. Onaj ko misli da je uspio na dunjaluku time što je nagomilao imetak i okrenuo se dunjaluku a zapostavio namaza i džemat, grdno se vara, jer taj imetak na sudnjem danu neće biti ništa drugo nego svjedok protiv njega samoga.

Musliman mora biti musliman cijelu godinu, a ne samo u Ramazanu i na Bajram. Poslije Ramazana čovjek mora nastaviti sa ibadetom, čuvanjem namaza i ostalih islamskih propisa jer kad stane pred Allaha On će ga pitati za cijelu godinu i za cijeli njegov život a ne samo za mjesec Ramazan. Potrudimo se draga braćo da u ovom mubarek danu zaslužimo Allahov oprost, načina je mnogo, otvorimo vrata svojoj rodbini, komšijama, pomozimo potrebnima, udijelimo sadaku u ime Allaha. Obrišimo jetimsku suzu braćo, nagrada je Džennet, otklonimo brigu bratu muslimanu, Allah će otkloniti našu na Sudnjem danu. Na dlaki se draga braćo džennet dobija, na dlaki se gubi. Osvjetlajmo obraz našem pejgamberu i postupimo onako kao bi on postupio. I lijepa riječ bratu muslimani i osmjeh je sadaka, a to nas draga braćo ne košta pa nemojmo škrtariti.

Mi Bošnjaci imamo još jedan veliki emanet, a to je draga braćo da budemo Bošnjaci gdje god da živimo, da budemo ono što jesmo. Kada bi se sve izokrenulo naopako pa zemlja došla gore, a nebo dole, mi moramo biti Bošnjaci i muslimani. Moramo čuvati svoj bosanski jezik, pa makar življeli u pustinjama Afrike i Azije ili na sjevernom polu. Moramo biti ono što jesmo da nebi draga braćo nestali. Tokom naše hiljadugodišnje historije, naši su pradjedovi zbog toga mnogo krvi prolili da bi mi to sad niz jaliju bacili. Ne može to tako draga braćo, to nam je šehidski hakk. Uskoro će popis stanovništva u Bosni I Hercegovini i moramo biti oprezni kako ćemo se izjasniti. Ljudi su ginuli i davali živote samo zbog toga što su bili Bošnjaci i muslimani. Ne trebamo se čuditi ako nam na Sudnjem danu dođe šehid iz Bosne  i kaže: “Ja sam dao život za Islam i domovinu, dao sam život zato što sam Bošnjak i musliman, dao sam život da Bošnjaci mogu slobodno življeti a šta si ti sa toga uradio”.

Moramo shvatiti da ukoliko u Bosni i Hercegovini ne bude Bošnjaka , neće biti ni države Bosne i Hercegovine, a i opstanak naše časne vjere se dovodi u pitanje. Poturaju nam neke ideje o bosanstvu, naravno mi smo bosanci, ali bosanac je i onaj krvolok sa Romanije i sa Pala, bosanac je i onaj anamon iz Banjaluke koji govori da Bosne nema, one se toga ne može odreći, koliko god on to htio i koliko gode se on upirao da Bosne nema, on je bosanac. Koliko je bosanaca danas u Hagu, koliko je bosanaca četnika ubijalo našu bošnjačku nejač. Mi i oni nismo isti narod, to je sigurno. Geografsko područje, državaljanstvo i nacionalni identitet nisu ista stvar draga braćo. Po geografskom području i državljanstvu mi smo bosanci a po nacionalnom identitetu mi smo Bošnjaci, to moram zapamtiti i mi i oni kojima možda nije drago to čuti. Ko god želi da se osvjedoči u to, vrlo lahko to može učiniti i površnim iščitavanjem naše historije. Svakako su nas drag braćo nazivali, i turcima, i srbima i hrvatima, muhamedancima, neopredjeljenima, samo nam nisu dali da nosimo svoje historijski ime Bošnjak. Kako to da smo Turci, kad se nacionalno ime Bošnjak javlja 350 godine prije dolaska osmanske vlasti u Bosnu,  kako smo to srbi i hrvati kad nas godine 1166. Manojlo Komne, kao i Evlija Čelebija u 17. stoljeću i mnogi drugi nazivaju Bošnjacima.

Onda se pitaju otkud Bošnjaci u Sandžaku, koji je danas podijeljen između Srbije i Crne Gore, a odgovor im je više nego jasan. Pogledajte kartu srednjevjekovne Bosne i bosanskog pašaluka, njihove granice obuhvataju područje Sandžaka. Mi i Bošnjaci Sandžaka smo jedno tijelo koje je podijeljeno na tri dijela. I uprkos svim teškoćama, egzodusima i genocidima koje su preživljela naša brača u Sandžaku, oni i dalje ponosno i stameno nose svoje historijsko nacionalno ime Bošnjak. Tako smo se izjašnjavali tokom cijelog našeg postojanja, tako se izjašnjavao i kralj bosanski Tvrtko Kotromanić i svi predosmanski vladari Bosne, tako su se izjašnjavali i naši velikodostojnici i alimi koje smo podarili osmanskoj carevini. Vrlo često to možemo vidjeti u njihovim imenima. Ahmed paša Bošnjak, prvi vojskovođa koji je nanio poraz Napoleonu ili Abdullah efendija Bošnjak, alim koji je napisao najpoznatiji komentar na Ibn Arebijev  Fususu-l-hikem i mnogi drugi. Destine Bošnjaka su upravljali osmanskim carstvom i zauzimali su položaje velikih vezira, vezira, admirala osmanske vojske i mnoge druge položaje. Bošnjaci su kao sandžak-bezi, paše i veziri vladali i upravljali: Dalmacijom, Likom, Slavonijom, Srbijom, Albanijom, Rumunijom, Grčkom, Sirijom, Irakom, Libijom, Egiptom, Jemenom. Dosta tih ljudi se na neki način odužilo svojoj domovini, tako je Ferhad-paša Sokolović sagradio Ferhadiju u Banjaluci u vremenu dok je bio vezir u Budimu, Skender-pašina džamija i tekija su izgrađene u vremenu dok je Mustafa – paša Skenderpašić upravljao Libijom, Husejnija džamija u Pjevljima je sagrađena u periodu dok je njen vakif Husejn-paša Bojanić upravljao Egiptom. Bošnjaci su Osmanskoj carevini podarili dva šejhu-l-islama, što je najeveći vjerski položaj u Osmanskoj državi. Bošnjaci su kao kadije sudili u Budimu, Damasku,Temišvaru, Sofiji, Albaniji, Halepu, Kairu, Bagdadu pa čak i u Mekki i Medini. E kad sve ove Bošnjake i sve ono što su oni iza sebe ostavili izbrišu iz historije, kada pobiju Bošnjake u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Turskoj gdje nas ima oko četiri miliona, kad pobiju Bošnjake u dijaspori, tek tada će moći uništiti ovu kraljevsku naciju i kazati da Bošnjaci ne postoje, ali opet neće moći kazati da nismo postojali. A to uz Božiju pomoć i našu svijest o našem bošnjačkom identitetu neće nikad uraditi.

Onda kažu ne postoji bosanski jezik. Pa ako ne postoji bosanski jezik, na kojem je onda jeziku pisana povelja Kulina Bana, kojim se jezikom kruniše kralj Tvrtko,  kojim su jezikom pisani epitafi na stećcima, što ga onda bizantjski putopisac još 1300. godine  naziva bosanskim jezikom. Kakav je to riječnik napisao Mehmed Hevai Uskufi, što ga je nazvao bosansko-turski riječnik. Na kraju krajeva kad su 1907. godine zabranili bosanski jezik, kako su to zabranili nešto što ne postoji. Da bi nešto zabranili ono mora postojati. Ove stvari mi braćo moramo zapamtiti. I kao što imam učenjem talkina poslije dzenaze podsjeća merhuma na odgovore koje mora kazati u kaburu za spas svoje duše i ja nas braćo danas podsjećam na odgovore koje moramo kazati na dan popisa stanovništva da bi na ovom svijetu mogli na svome topraku ostati i uspjeti. Draga braćo kada bude popis jasno i bez ikakvog straha, s razlogom ponosno recite: “vjera mi je Islam, nacionalnost Bošnjak a jezik bosanski”.

Molimo te Uzvišeni Gospodaru ukabuli nam protekli ramazan i današnji Bajram namaz, oprosti nam grijehe i uzdigni deredže, daj da ovaj blagdan provedemo u rahatluku sa svojim porodicama, komšijama i džematom. Pomozi ovu zemlju i ovaj narod što se Bosnom i Bošnjacima zove. Amin!

U moje lično ime i u ime džemata svima vama Bajram šerif mubarek olsun.

Abdullah ef. Okanović

Darmstadt, Ramazan 1434.h.g.

Nema komentara.

Upišite komentar