Džemat Hidaje München: U okrilju domovine

U petak 17.05.2013. počela je realizacija višemjesečno-pripremanoga projekta trodnevne ekskurzije naših polaznika vjerske pouke (omladine) džemata Hidaje München u domovinu im Bosnu i Hercegovinu. Iskupili su se zajedno sa svojim roditeljima u kasnim poslijepodnevnim satima ispred džematskih prostorija, ravnodušni, zamišljajući sebi ovaj pohod kao jedan u nizu njihovih školskih ekskurzija. Možda su prema njoj bili malo i skeptični, jer su svoje saputnike i muallime poznavali površno – lica sa kojima su provodili samo dva sata sedmično. Ta rezervisanost i suzdržanost, povlačenjem sa mobitelima u svoje sjedište, nije bila neprimjetna, kada su nakon smještanja u autobus i proučene dove napustili Minhen.

1

Zategnutost je počela da popušta poslije prvoga zajedničkoga namaza, kroz nadmetanje u ilahijama između momaka i cura i kroz zajedničke igre u koje su bili uključeni i njihovi pratioci.

U prijepodnevnim satima zatekli su suncem okupano Sarajevo u njegovoj dnevnoj gužvi i naravno, prva stanica nakon odlaganja kofera bila je ćevabdžinica „Željo“. Ovako umorni od puta odali su počast predsjedniku Aliji Izetbegoviću, učeći mu Fatihu i obilazeći njegov muzej. Dalje su se radoznalo provlačili uskim sarajevskim ulicama do FIN-a i Gazi-Husrev-begove medrese, gdje su im njihovi imami pružili zanimljive informacije. Jedan od njih je bio dio ovih institucija i nije bilo neuočljivo da sa zadovoljstvom sjeda u davno ostavljenu školsku klupu. Boraviti u Sarajevu a ne osjetiti ukus bosanske tradicije bio bi promašaj – pita ispod sača sa nagorjelim okrajcima i mirisom ognjišta bila je prava poslastica.

Prvi sabah u Sarajevu protekao je vrlo uzorno. Disciplinovani kao vojnici pripremili su se za jutarnju molitvu u džamiji hotelskoga dvorišta. I onako sanjivi zapahnuti oštrinom i svježinom sarajevskoga jutra zaputili su se na Vratnik u džamiju u kojoj je imamio hafiz Sulejman ef. Bugari. Šutke su se penjali do džamije bacajući katkad pogled na grad koji se budio iz svoga sna. S velikom pažnjom slušali su i promatrali usklađenu artikulaciju i gestikulaciju hafiza Bugarija, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nakon njegovoga gostoprimstva, počašćeni čajem, kahvom i vrućim kiflama, koje su imale ukus prohladnoga jutra i  iscrpljenosti puta, nastavili su put ka „bosanskoj rani“ – Srebrenici, gdje dah staje a razum se gubi. U putu su živahno razgovarali uživajući u pejzažu istočnobosanskoga krajolika. Iz te ljepote trgao ih je prizor bjelih nišana u Potočarima – mjestu gdje su se majke, supruge, sestre i kćerke rastale sa svojima najdražima, te kobne 1995.

Čas historije i dokumentarni film u Memorijalnom centru, prigušio je mladalački polet u njima i vratio ih u  davnu 1995., gdje su njihovi vršnjaci nedužno stradavali. Sa uzburkanim emocijama klanjali su podne i ikindiju namaz u srebreničkoj džamiji, družeći se sa Damirom ef. Peštalićem, koji im je predočio aktuelnu sliku stanja u Srebrenici, sve dok im pratnja nije najavila pokret za povratak u Sarajevo, gdje su uz obilazak Baščaršije i shopping potisnuli uspomene iz Srebrenice.

Novi dan, nova nafaka. Izlet u „Adrenalin park“. Po dolasku u park dočekani su riječima: „ Šta ste se tako ukočili, otići će te vi akobogda odavde opušteni“. Tako je i bilo. Uz odbojku, paintball, savlađivanje različitih prepreka, omladinci su ponovo proživljavali svoje djetinjstvo. Distanca koja je bila prisutna između momaka i cura iščezla je. Maksimalno su se solidarisali jedni sa drugima. Momku ništa nije značilo obući balerina-cipele, kako bi djevojka u njegovim patikama mogla učestvovati u određenim atrakcijama.

Boravak u ovome parku začinjen je predavanjima hafiza Kenana ef. Musića i Mirsada ef. Mešinovića. Vrlo zanimljiva tematika predavača, otimala je slušaoce snu, koji je vrebao najumornije. Uz roštilj i zalazak sunca za planine privodio se zadnji dan ekskurzije svome kraju, a nekupljeni pokloni su čekali u gradu. Prijedlog ef. Nusreta da onako prašnjavi idu u grad, djevojke su jednoglasno podržale, dok se od momaka čuo glas: „Lahko je tebi efendija ići prašnjav u grad, ti si se oženio“.

Posljedni obilazak Baščaršije, poslednja šetnja obalom Miljacke pokazala je koliko su u ovom kratkom vremenu svi postali raja i mekteblije i muallimi. Od šutljivih djevojčica bojažljivoga pogleda, propupale su pričljive curice sa svim svojim potrebama i željama.

Naredni dan ostavili su Sarajevo u  njegovoj hektici i zaputili se u Minhen. Na putu im je svoje gostoprimstvo ukazala familija Smajić iz Odžaka, gdje je se ručalo i obavila podnevna molitva. Kuća nije tijesna ako čeljad nije bijesna!

Kahva Esme hanume je došla kao mehlem na ranu, nakon trodnevne vremenske oskudice. A vala i Bosanci idu ukorak sa vremenom, pa tamo gdje bi insan i imao vremena popiti je, čuješ samo: „Nemamo uslove za tursku kahvu“, ili, „Ne kuhamo tursku kahvu“.

Ovo je bio jedan zahtjevan i izazovan poduhvat za sve učesnike, koji je uspio, ne samo po svome sadržaju, već je poprimio jednu drugu dimenziju. Dimenziju vaspitno-obrazovnoga i socijalnoga karaktera, gdje su i po potrebi upućene kritike sa respektom prihvaćene.

Po sugestijama naših polaznika, ovo je bila ekskurzija, koja je na njihovim dušama utisnula sićušan pečat sa velikim značenjem.

Realizaciju ovoga projekta podržali su: hafiz Kenan ef. Musić, Abdulvehab ef. Vehabović, Nusret ef. Hodžić, Emina Hodžić, Monika Džinić, Besima Imamović, Fahrudin Bradarić, Saudin Salkanović, Hasija Kalebić i roditelji omladine.

O fotografskoj dokumentaciji projekta brinula se Minela Kalebić a ugodan put omogućila je firma „Kantić“.

Besima Imamović

Nema komentara.

Upišite komentar