Intervju – Hafiz mr. Esnaf Begić: Uskoro imami i vjeroučitelji sa njemačkih univerziteta!

Razgovarao: Amar Pintol

Moto našeg rada na Institutu je „Inovacija u tradiciji“… Nama su bitni akademski, znanstveni standardi koji važe u Njemačkoj, ali nam je također izuzetno važna i muslimanska tradicija na polju islamske učenosti, dakle klasični kanon islamskih znanosti. Ono što ćete naći u znanstveno-nastavnom planu i programu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, naći ćete u velikoj mjeri i kod nas.

U utorak, 30.10.2012. god. svečano je otvoren novi fakultet za islamsku teologiju na univerzitetima u Osnabrücku (Institut für Islamische Theologie – IIT) i Münsteru (Zentrum für islamische Theologie – ZIT). Ovaj fakultet je najveći i jedan je od četiri fakulteta, koji su formirani širom SR Njemačke za izobrazbu vjeroučitelja za islamsku vjeronauku i imama. Sjedišta ostala tri fakulteta za islamsku teologiju su na univerzitetima u Tübingenu, Frankfurtu/Gießenu i Erlangenu/Nürnbergu.

O nastanku, organizaciji, nastavnom planu i programu fakulteta za islamsku teologiju u Osnabrücku, islamskoj vjeronauci u Njemačkoj i drugim vezanim temama, razgovarali smo sa hafizom mr. Esnafom Begićem, asistentom na ovom fakultetu.

Hafiz mr. Esnaf Begić je rođen 1973. god. u Živinicama. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu je završio 1991. god. Iste godine je položio hifz, a muhaffiz mu je bio hfz. Ismet ef. Spahić. Dužnost imama u džematu Castrop-Rauxel (NRW) je obavljao od 1993. do 1999. god. Od 1999. do 2009. god. radio je kao generalni sekretar Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj (VIGB, kasnije IGBD). 2009. god. je magistrirao na Fakultetu za islamologiju i orijentalistiku na Ruhr univerzitetu u Bochumu. Tema njegovog magistarskog rada bila je: Bosansko-hercegovački muslimani u Njemačkoj i njihova vjerska organizacija. Od 2009. god. radi kao asistent na Institutu za islamsku teologiju univerziteta u Osnabrücku.

Uvaženi gospodine Begiću, s obzirom da se o osnivanju fakulteta za islamsku teologiju u SR Njemačkoj govori već nekoliko godina, za početak možete li nam reći odkuda uopšte ta  inicijativa i kako je došlo do njene realizacije?

Mislim da se inicijativa za etabliranjem studija Islamske teologije na njemačkim univerzitetima tek djelomično može vezati za neki konkretan datum ili povod. Ona je, ustvari, rezultat višegodišnjih napora različitih aktera u njemačkom društvu, prije svega akademske zajednice, ali i političkih aktera, religijskih zajednica, kako muslimanskih tako i kršćanskih, i njeno nastajanje se, u cilju adekvatnog vrednovanja, zasigurno mora diskurzivno posmatrati. No, to bi nam zasigurno uzelo mnogo vremena i prostora. Stoga želim samo naglasiti da su motivi, na osnovu kojih se zagovara osnivanje obrazovnih ustanova ove vrste na njemačkim univerzitetima, različiti i sa, naravno, različitim ciljevima i očekivanjima – ovisno o kojim se akterima u ovim diskursima radi.

Ako bih se, pak, morao vezati za neki konkretan datum ili, bolje rečeno, povod, mislim da su u zadnjih nekoliko godina dva momenta vrlo značajna i mogu se smatrati nekom vrstom vremenskih i sadržajnih međaša u nastanku studija Islamske teologije na njemačkim univerzitetima. Prvi takav momenat jeste iniciranje Njemačke konferencije o Islamu 2006.g. od strane tadašnjeg saveznog ministra inostranih poslova Dr. Wolfganga Schäuble-a, u okviru koje se prvenstveno počelo razgovarati o ovoj inicijativi. Da su motivi bili prije svega političke naravi, posebno u oblasti integracije i sigurnosti, mislim da je odveć jasno. Već se u martu 2009. g. na simpoziju «Teološki forum Kršćanstvo-Islam» u organizaciji Akademije dioceze Rottenburg-Stuttgart u ovaj diskurs uključila i akademska zajednica. Primjerice, sadašnji direktor Instituta za Islamsku teologiju na Univerzitetu Osnabrück Prof. Dr. Bülent Ucar je tada u okviru javne diskusije sa saveznim ministrom Dr. Schäubleom formulirao zahtjev i očekivanja za uspostavom obrazovnih ustanova ove naravi. U ovom kontekstu, možda ne sa inicijalnim karakterom, zasigurno međutim kao potvrda ovih napora se može navesti i izjava bivšeg njemačkog saveznog predsjednika Christana Wulffa iz 2010.g., u kojoj je rekao da Islam pripada Njemačkoj.

Drugi važan momenat, ili, ako hoćete, neka vrsta međaša u pokretanju inicijative za etabliranje studija Islamske teologije i osnivanjem odgovarajućih obrazovnih ustanova na njemačkim univerzitetima jesu definitivno tzv. «Preporuke Znanstvenoga vijeća SR Njemačke» (Wissenschaftsrat) iz januara 2010. g. Ove «Preporuke» su, ustvari, bile stvarni i konkretan povod da nekoliko univerziteta u Njemačkoj započne pripreme i aktivnosti za uspostavljanjem studija Islamske teologije. Nakon što su objavljene, one su, kao nikada do tada, izazvale veliku pozornost javnosti, političkih aktera, predstavnika crkvi i vjerskih organizacija muslimana, akademske zajednice, medija, ali i običnih građana. Jer, Znanstveno vijeće se u ovim preporukama jasno i nedvosmisleno izjasnilo za osnivanjem studija Islamske teologije na nekoliko njemačkih univerziteta. Debate koje su uslijedile su djelomično bile vrlo žustre i kretale su se u rasponu od potpunog odbacivanja do, na drugoj strani, bezrezervne podrške ovoj inicijativi.

Sa prof. dr. Ismetom Bušatlićem na svečanosti otvorenja Instituta

Možete li nam ukratko predstaviti vaš institut, njegov razvoj, te nastavno osoblje?

Shodno pomenutim preporukama Znanstvenog vijeća, Univerzitet Osnabrück je krenuo u provođenje konkretnih aktivnosti sa ciljem pripremanja aplikacije za etabliranjem studija Islamske teologije kod Saveznog ministarstva za obrazovanje i istraživanje (Bundesministerium für Bildung und Forschung, BMBF). Preporukama je, naime, bilo predviđeno da se ovaj projekt u prvih pet godina financira i iz proračuna saveznog ministarstva, iako se u njemačkom političkom uređenju obrazovanje načelno regulira na nivou saveznih pokrajina i financira iz pokrajinskih proračuna. I na ovoj činjenici, gdje dakle savezno ministarstvo učestvuje u sufinanciranju projekta etabliranja Islamske teologije kao univerzitetskog smjera, ogleda se njegova važnost.

Kada je u pitanju Univerzitet Osnabrück, strukturalni preduvjeti su međutim stvoreni, ili počeli bivati stvarani daleko prije. Još 2002. g. ovdje je pokrenut jedan projekat za doobrazbu nastavnika na državnim školama za izvođenje nastave na maternjem jeziku, što se, uglavnom, odnosilo na nastavnike i djecu sa tzv. turskom migracijskom pozadinom. 2007. g. je osnovana katedra za Islamsku religijsku pedagogiju na koju je 2008. g. postavljen Prof. Dr. Bülent Ucar i tada je pokrenut master-studij Islamske religijske pedagogije za svršene nastavnike. Godinu dana kasnije, 2008. se osniva Centar za interkulturalne islamske studije (Zentrum für Interkulturelle Islamstudien, ZIIS), koji je ustvari, do prije nekoliko dana bio, ne samo preteča, nego strukturalna i organizacijska forma i osnova za osnivanje Instituta za islamsku teologiju na Univerzitetu Osnabrück. Ovaj Centar je interesantan po tome, što je u sebi objedinjavao nekoliko različitih akademskih ustanova na univerzitetu Osnabrück: Institute za katoličku i evangeličku teologiju, Institut za iztraživanje migracija, Interkulturalnu pedagogiju. Sve aktivnosti na osnivanju Instituta za Islamsku teologiju su išle kroz ovaj Centar. 2009. g. je osnovana katedra za Religiologiju i religijsku sociologiju na koju je pozvan Prof. Dr. Rauf Ceylan. Kada sam ja u decembru 2009. g. izabran na poziciju asistenta na ovom Centru i započevši svoj rad u u februaru 2010. g., zatekao sam tu, pored ove dvojice profesora, još samo jednog asistenta. Dakle, početkom 2010. g. čitavo znanstveno-nastavno osoblje našeg današnjeg Instituta se sadržavalo od samo četiri osobe, dok ga danas sačinjava oko 20-tak kolegica i kolega. U međuvremenu su, naime, angažirana dva nova profesora, na katedri za Kur'anske znanosti, te na katedri za Islamsko pravo, te nekoliko asistenata. Doda li se tome personal angažiran na područjima administracije, organizacije i koordinacije aktivnosti Instituta, te kao znanstveni ili studentski pomoćnici, u ovom momentu i u različitim segmentima na Institutu je angažirano ukupno oko 35 osoba.

Ovaj razvoj u samo dvije godine predstavlja tek jednu međustanicu. Predviđeno je, naime, da se već u kratkom periodu u skoroj budućnosti raspišu natječaji za još tri katedre, Arabistiku, Islamsku filozofiju, mistiku i etiku, te Hadiske znanosti. Uz to idu i dodatne asistentske pozicije, tako da će u konačnici, ovaj Institut, po broju katedri i znanstveno-nastavnom personalubiti najveća univerzitetska ustanova za Islamsku teologiju u Njemačkoj uopće.

Na ovom mjestu želim ukazati na jednu vrlo važnu činjenicu, koja je bitna za razumijevanje organizacijskih standarda univerzitetskih ustanova na kojima se etablira studij islamske teologije. Vi ste, moguće, primijetili da ja ne govorim o fakultetima za islamsku teologiju, obzirom da niti jedan od univerziteta koji nude ili će nuditi ovakav studij, neće dostići obim i veličinu fakulteta po njemačkim standardima. Riječ je drugačijim univerzitetskim organizacionim jedinicama, kao što su Centri ili Instituti. Mi smo se, hvala Bogu, uspjeli izboriti i razviti na ravan Instituta, što u konačnici potvrđuje njegov razvoj kao najveće ustanove na području Islamske teologije na nekom njemačkom univerzitetu. S tim u vezi vrijedno je navesti će on po svom obimu u potpunosti biti ravnopravan Institutima kršćanskih teologija na Univeritetu Osnabrück.

Kako izgleda predviđeni nastavni plan i program?

Što se tiče našeg nastavnog plana i programa, prije nego iznesem nekoliko detalja, želim istaći da je moto našega cjelokupnog angažmana i rada na Institutu, sa čim ga, ustvari, želimo i profilirati i učinit iprepoznatljivim, kako među muslimanima u Njemačkoj i šire, tako i u raznim segmentima njemačkog društva glasi «Inovacija u tradiciji» (Innovation in Tradition). Mislim da ovaj slogan sam po sebi dosta govori o karakteru našeg nastavnog plana i programa. Nama su pri etabliranju studija Islamske teologije na Univerzitetu Osnabrück svakako vrlo bitni akademski, znanstveni standardi koji važe u Njemačkoj i, inače, u zapadnom svijetu, ali nam je također izuzetno i u ništa manjoj mjeri važna i etablirana muslimanska tradicija na polju islamske učenosti, dakle klasični kanon islamskih znanosti. Ono što ćete naći u znanstveno-nastavnom planu i programu, recimo, Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, naći ćete u velikoj mjeri i kod nas. Jednostavno rečeno, mi ne želimo islamsku teologiju etablirati po principu ex nihilo, iz ničega, ona se po svojoj samodefiniciji mora vezati za raznovrsne grane klasične i tradicionalne islamske učenosti, po sadržaju je vidimo kao «teologiju srednjega puta», upravo po islamskom principu sredine i umjerenosti. Po svojoj metodologiji i organizaciji mora uvažavati suvremene znanstvene standarde. U ovim okvirima smo i izradili znanstveno-nastavne planove i programe za naše studijske smjerove. Pri tome smo svakako koristili i iskustva Ilahiyat-fakulteta u Turskoj, nekim arapskim zemljama, ali i – što sa ponosom ističem – u velikom dijelu i znanstveno-nastavnim planovima i programima naših fakulteta u Bosni i Hercegovini, Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici.

Zato naš Institut sam po sebi, u svom sadržajnom samopoimanju i profiliranju kako u općedruštvenom, tako i u unutarmuslimanskom kontekstu, odbija svaku vrstu oportunizma prema bilo kome, a u znanstveno-nastavnom planu i programu odbijamo svaku vrstu radikalnog konzervatizma, ali istovremeno i agresivnog liberalizma, koji su danas, nažalost, svojstveni nekim marginalnim muslimanskim grupama u Njemačkoj. Ovakvom orijentacijom Instituta i sadržajem znanstveno-nastavnog plana i programa smo uspjeli ostvariti njegovu autentičnost, što nam je priskrbilo naklonost većine muslimanskih zajednica u čitavoj Njemačkoj, a posebno u njenim sjevernim pokrajinama – naravno onih, koje su prepoznale svoj interes da učestvuju u ovim procesima, ali i prihvatljivost u općem društvenom i akademskom kontekstu, obzirom da plan i program ima dostatan dio interdisciplinarnih sadržaja, interreligijske i interkulturalne naravi.

Koliko studenata je ukupno upisano na različitim smjerovima vašeg fakulteta i da li imate informacije o broju studenata na ostala tri fakulteta za islamsku teologiju u SR Njemačkoj?

Na našem Institutu trenutno postoje ukupno četiri studijska programa, na kojima imamo oko 145 studenata. Prije svega su to dva redovna bachelor programa «Islamska teologija», sa ciljem izobrazbe znanstvenog kadra na polju islamske teologije, pa donekle i imama, te drugi studijski program «Islamska religija», koji je pedagoškog smjera i koji je – što je posebno važno – u potpunosti ravnopravan sa drugim pedagoškim smjerovima. To u praksi znači da se «Islamska religija» istovrijedno može studirati sa svim drugim pedagoškim smjerovima.

Osim ova dva pomenuta redovna bachelor programa, imamo i jedan redovni prošireni master program, «Islamsku religijsku pedagogiju». Ovaj program je intersantan za one nastavnice i nastavnike koji su već završili svoj pedagoški studij na bilo kojim predmetima i, eventualno, već rade u školama ili studente bilo kojih pedagoških smjerova, a koji se makar nalaze u master-fazi, pa žele svoje kompetencije proširiti i na predmet «»Islamske religijske pedagogije», na osnovu koje bi kasnije u svojoj nastavničkoj službi u školi predavali i islamski vjeronauk.

Konačno, četvrti program kojeg imamo nije puni studij, ali je na akademskom, univerzitetskom nivou organiziran program doobrazbe imama. Ovaj projekat se financira iz sredstava Saveznog zavoda za migracije i izbjeglice iz Nürnberga i traje evo već treću godinu.

Da li među upisanima ima i studenata Bošnjaka?

Među apsolventima programa doobrazbe imama je bilo, a i aktualno, kao učesnika i nekoliko bošnjačkih imama odnosno koji su djelovali u nekim bošnjačkim džematima, dok na ostalim studijskim smjerovima nažalost nemamo Bošnjaka. Bolja situacija, barem koliko je meni poznato, čini se nije ni na drugim univerzitetima koji nude studij Islamske teologije: u Frankfurtu studira jedan Bošnjak, u Tübingenu jedan, dok imam saznanja da je u Nürnbergu od sveukupno tri upisane studentice jedna od njih Bošnjakinja. Stanje je, nažalost, takvo, iako posebice studij pedagoškog smjera nudi vrlo dobre šanse za buduće zapošljenje. Jer, analize pokazuju da bi u ovom momentu, ako bi se na području čitave Njemačke uveo islamski vjeronauk u državne škole, bilo potrebno oko 2000 do 2500 učiteljica ili učitelja. Na svim univerzitetima koji nude i pedagoške smjerove, po nekim informacijama nema ni 200 upisanih studenata. Šanse za posao su dakle izvanredne i to daleko u budućnost.

To su, moglo bi se reći, poražavajuće brojke. Šta bi, po Vašem mišljenju, mogao biti razlog za tako mali broj upisanih bošnjačkih studenata?

Mislim da ima više različitih razloga, od kojih je možda najvidljivija neinformiranost. Evidentno je da naša djeca ili omladina u zadnje vrijeme, zadnjih godina, se ipak u velikom broju odlučuju za studij u odnosu na zanatske pozive, bez obzira o kojim studijskim smjerovima se radi. Logično je dakle, da bi moralo biti i onih mladih Bošnjakinja ili Bošnjaka koji su zainteresirani i za studij islamske teologije ili, makar, islamske religije, imajući u vidu izuzetno dobro šanse za kasnije zapošljenje, o kojima sam upravo govorio. Pogotovo bi za studijske smjerove vezanih za islamsku teologiju morali biti zainteresirani oni koji su prošli kroz mektebe, završili hatme, koji su aktivni u svojim džematima ili su im i dalje bliski. Nažalost, faktičke brojke ipak pokazuju sasvim drugo stanje.

Kako prevazići tu neinformiranost?

Pitanje neinformiranosti eventualnih interesenata za studij islamske teologije je samo najvidljiviji razlog. Ona će se lahko prevazići i sama od sebe nestati kada, i ako se se neke druge stvari postave drugačije.

Koje stvari, na što konretno mislite?

To je, mislim prije svega, pitanje Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj i njene unutarnje organiziranosti, pozicioniranosti u njemačkom društvu, te, konačno, orijentiranosti prema ovim inicijativama. Jer, procesi vezani za Islam i muslimane u Njemačkoj naše se Zajednice po samoj njenoj prirodi, kao i prirodi ovih procesa moraju ticati. Slikovito kazano, vozovi ovih procesa su krenuli, oni nezaustavljivo voze i neće stajati, do Bošnjaka je i njihove Zajednice je, hoće li, kako i na koji način ukrcati se makar na zadnji vagon ovoga voza. Voz dakle već ide i ići će, sa Bošnjacima ili bez njih, odnosno sa IZBNJ ili bez nje. Gledajte, primjer turske islamske zajednice DITIB to najbolje ilustrira. Njihova pokrajinska organizacija za Niedersachsen i Bremen je do samo prije godinu dana imala stanovite rezerve prema našem Institutu. No, i oni su uvidjeli da su ovi procesi nezaustavljivi, da se Institut za Islamsku teologiju na Univerzitetu Osnabrück razvija i da ipak ima podršku u stanovitom dijelu muslimanske zajednice u čitavoj Njemačkoj, te su napravili jedan zaokret i danas svesrdno podržavaju ovaj projekat. Dakle, oni su tu prepoznali sebe, ili ako hoćete svoj interes i sada su vrlo pouzdani partneri. U međuvremenu imaju i svoje predstavnike u Teološkom vijeću našeg Instituta i za Islamski vjeronauk u školama.

Zato bi bilo neophodno da se Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj drugačije angažira na ovom polju. Neophodno je napraviti strategiju, definirati kratkoročne, srednjeročne i dugoročne ciljeve IZBNJ i raditi na njihovom ostvarenju. Da bi se to ostvarilo, neophodno je angažirati ljude koji su stručni za određena i razna polja djelovanja, koji imaju sposobnosti, kompetencije, ali koji bi i htjeli da se u takvim procesima angažiraju. Dakle, nije riječ samo o stručnjacima iz oblasti islamske učenosti, nego i o pravnicima, politolozima, sociolozima, itd. Zasigurno znam da ima ljudi ovakvih profila koji su spremni za takvu vrstu angažmana prema, i u Zajednici. No, njima treba omogućiti taj angažman, Zajednica se mora prema njima otvoriti.

Dalje, u organizacionom pogledu je potrebno raditi prije svega institucionalno i timski, a u kvalitativnom sistematski, vršiti promatranja i analize, te na osnovu toga izraditi strategiju, definirati ciljeve i provoditi ih. Bošnjaci su, naglašavam kvalitativno gledano, daleko privlačniji za ove procese, jer su autohtoni europski muslimani. Ovi aspekti su nažalost nedovoljno naglašeni i samim tim dobrano neiskorišteni u navedenim procesima i u njemačkom društvu općenito. Ja ću Vas podsjetiti, još u vrijeme dok sam bio službenik IZBNJ, kada smo 2004. g. u Dortmundu održali Savjetovanje o reorganizaciji Zajednice, ja sam u svom izlaganju govorio o procesima koji su upravo sada aktualni u njemačkom društvu, kao npr. pitanje uvođenja islamskog vjeronauka u škole. To je zabilježeno i u izdanju «Selama» iz 2004. g. u kojem su objavljeni referati sa tog savjetovanja. Tada sam iznio stav da bi Bošnjaci u tom procesu, i kao nastavni kadar, ali i sama Islamska Zajednica mogli imati i preuzeti značajnu ulogu. Nažalost, to se nije desilo, a situacija po tom pitanju, čini mi se, za nas Bošnjake nije bolja ni sada i slična je onoj iz 2004. g. Jer, evo uzmimo samo za primjer skorašnje konstituiranje Vijeća za islamski vjeronauk u pokrajini Nordrhein-Westfalen. Tu nema Bošnjaka i naša Zajednica tu nije zastupljena. Prije toga je isto takvo Vijeće konstituirano u pokrajini Niedersachsen, gdje, opet, nema Bošnjaka i predstavnika naše Zajednice. Ali zato ima DITIB, koji je bio spreman napraviti zaokret i angažirati i svoje externe ljudske resurse. Ista situacija je i sa Teološkim vijećima na univerzitetima koji nude studij islamske teologije ili srodnih smjerova. Tu također Bošnjaci, odnosno IZBNJ nije predstavljena, osim, u slučaju Univerziteta Tübingen, iako je diskutabilno koliko su interesi IZBNJ tu faktički zastupljeni i koliko Zajednica uopće zna što se tamo dešava, a da ne govorim o tome koliko ima uopće utjecaja. Uspije li IZBNJ napraviti zaokret, makar će, ubijeđen sam, uspjeti ukrcati se na posljedni vagon voza o kojem sam govorio. Kada je u pitanju naš Institut, naš direktor Prof. Ucar ima običaj kazati: «Ko hoće sa nama, bujrum, ko neće, mi se ne ljutimo!»

Da li biste Vi bili spremni za takvu vrstu angažmana i šta bi to IZBNJ mogla da ima koristi od Vašega angažmana?

Svakako, naravno da sam spreman. To sam već naglasio u nekoliko razgovora sa novim vođstvom IZBNJ, nekim članovima Mešihata. Nedavno sam razgovarao i sa glavnim imamom za oblast «Sjever» i sugerirao mu par stvari u vezi kojih bi Zajednica mogla računati na moj angažman. Naravno, ako to bude smatrala potrebnim. Evo na primjer, da bi se prevazišla neinformiranost u vezi etabliranja studija Islamske teologije, mišljenja sam da bi bilo potrebno napraviti informativne skupove u nekoliko naših džemata, bez obzira u kojem dijelu Njemačke, na kojima bi ponudile informacije o mogućnostima studiranja islamske teologije u Njemačkoj, uvjetima i predispozicijama za ovaj studij, o kasnijim mogućnostima zapošljenja i sl. Znam čak šta više, da bi i neke moje kolege sa Instituta bili spremni učestvovati u tome, iako nisu Bošnjaci.Vidjet ćemo, hoće li šta biti od toga. Naravno, ne želim se nametati, ali svakako stojim na raspolaganju, ako organi Zajednice budu stava da moja ekspertiza, kompetencije, kontakti ili neke druge sposobnosti mogu biti od pomoći. Od toga jednim dijelom profitiraju i naši džemati u Osnabrücku, jer su, između ostalog, i mojim angažmanom postali još prepoznatljiviji na univerzitetu Osnabrück, među studentima, raznim drugim udruženjima, gradskim i državnim strukturama, i sl.

Na kojem predmetu ste Vi angažovani kao asistent i koje su druge Vaše obaveze vezano za fakultet?

Ja sam prvenstveno angažiran na predmetima «Islamska pravna teorija» i «Islamsko civilno pravo». Međutim desi se da ponekad preuzmem nastavu i iz drugih predmeta. U ovom semestru primjerice je to slučaj, gdje sam sa još jednim kolegom zajednički angažiran na predmetu «Uvod u osnove islamskog vjerovanja». Za kvalitetnu nastavu je neophodna temeljita i adekvatna priprema, tako da mi u toku semestra veliki dio vremena odlazi na to. Osim docentskih, postoji, moglo bi se reći, jedna čitava paleta drugih, raznovrsnih obaveza. Prije svega, na polju daljeg znanstvenog usavršavanja i napredovanja kroz pripremu doktorske disertacije, koja je po prirodi moje asistenske pozicije na Institutu također iz oblasti Islamskog prava, ali je u teritorijalnom i povijesnom konktekstu vezana i za Bosnu i Hercegovinu. Pored toga, sastavni dio rada je učešće na raznim znanstvenim konferencijma i simpozijima, tribinama i okruglim stolovima. Jedno takvo, vrlo upečatljivo učešće sam imao u aprilu ove godine u Minneapolisu, u SAD-u na Univerzitetu Minnesota na kojem je održana znanstvena konferencija na temu «Islam i muslimanske zajednice u Centralnoj Europi». Tu sam imao izlaganje na temu «Bosanski islam u današnjem vremenu». Sastavni dio aktivnosti jeste također tzv. univerzitetska samoadministracija, zatim priprema, planiranje i provedba znanstvenih konferencija i simpozija, koji su na našem Institutu u poređenju sa drugim univerzitetskim ustanova iste vrste daleko brojnije. Osim toga, interesantna  je organizacija tzv. ljetnih škola. Takvu jednu smo imali u oktobru ove godine u Granadi i Cordobi, u Španiji. To je za mene bilo nezaboravno iskustvo gdje se i dan-danas, na svakom koraku mogu vidjeti ostaci islamske kulture i civilizacije. Isto tako plan nam je jednu ljetnu školu napraviti i u Sarajevu, u našoj Bosni i Hercegovini. Konačno, sastavni dio rada na ovakvom jednom Institutu, gdje se, ustvari, tek etablira određeni studij, jeste izrada nastavnih planova i programa. Ja sam do sada učestvovao na izradi dva nastavna plana i programa, za smjerove «Islamska teologija» i «Islamska religija», a trenutno pripremamo i dodatne studijske programe, zbog kojih smo započeli izradu njihovih nastavnih planova i programa. Za taj zadatak smo na Institutu početkom oktobra oformili jednu posebnu projektnu grupu od 10-tak kolegica i kolega koju ja vodim.

Kada već govorimo o nastavnim planovima i programima, intersantno je pitanje kakvu ulogu i da li uopće imaju uticaja muslimanske organizacije pri njihovoj izradi ili određivanju, kao i pri odabiru nastavnog osoblja, obzirom da su osnivači fakulteta pokrajinska ministarstva obrazovanja?

Da bi se adkevatno odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je prije svega ukazati na prirodu ustavno-pravnog uređenja njemačke države, te položaj religijskih zajednica u tom ustavno-pravnom uređenju. Ovo je inače specifična tematika, te bih onima koji se za nju interesiraju rado preporučio jedan članak pod naslovom «Islam kao religijska zajednica u Njemačkoj» (Islam als Religionsgemeinschaft in Deutschland), kojeg sam upravo na ovu temu objavio u časopisu «Politische Bildung», br. 2/2012. Ova tematika se, uglavnom, može sublimirati na dva aspekta: prvo, po svojoj ustavno-pravnoj samodefiniciji i iz toga rezultirajućem političkom uređenju, Njemačka je sekularna država, ona ustavno-pravnim određenjem sama sebi ne dozvoljava poistovjećivanje sa nekom religijskom zajednicom, odnosno crkvom, te se prema bilo kojoj religiji ili svjetonazoru, crkvi ili religijskoj zajednici, mora ponašati neutralno i tolerantno. Ovdje je riječ o tzv. «pozitivnoj neutralnosti» države, za razliku od, recimo, laicističkog modela ustavno-pravnog uređenja u Francuskoj prema kojem postoji striktna odvojenost između države i religije. Osnova za to je član 140 njemačkog Ustava, koji se, ustvari, referira na član 137, stav 1 i stav 3 Weimarskog carskog Ustava i proglašava ga i dalje važećim. Drugi aspekt je sadržan u članu 7, stav 3 njemačkog Ustava. Ovaj član vjeronauk definira kao redovni školski predmet. Međutim, obzirom da Islam u Njemačkoj nije priznat kao religijska zajednica, te samim tim ni zajednice muslimana nisu priznate kao subjekti javnog prava u duhu pomenutog člana 140 njemačkog Ustava, što je slučaj primjerice sa kršćanskim konfesijama, katoličkom i evangeličkom, ne postoji instanca koja bi legitmirala nastavne sadržaje i nastavno osoblje, bez obzira da li se radi o nivou škole ili univerziteta. Da bi se ova ustavno-pravna dilema kada je u pitanju Islam, odnosno studij Islamske teologije kao i školski predmet Islamski vjeronauk riješila, Znanstveno vijeće je u svojim «Preporukama» iz 2010. g. predložilo osnivanje tzv. Teoloških vijeća, koja bi u ustavno-pravnom smislu preuzela funkciju religijskih zajednica i legitimirali kako sadržaje, tako i nastavno osoblje.

Dakle, njemačka država priznaje, podržava i afirmira postojanje i odgovarajući angažman religijskih zajednica u društvu kao i njihovu autonomiju u stvarima internog karaktera. Ovakva ustavno-pravna konstelacija podrazumijeva da je, na jednoj strani, obaveza države obezbijediti organizacione okvire i financijske uvjete za odvijanje procesa obrazovanja i, između ostalih, na univerzitetskim ustanovama teološkog karaktera, dok su religijske zajednice na drugoj strani u potpunosti neovisne u određivanju sadržaja nastavnih planova i programa, kao i pozivanju profesora na katedre. Ista stvar je i u slučaju studija Islamske teologije, kao i u slučaju predmeta Islamski vjeronauk na državnim školama.

U praksi, barem na primjeru Instituta na Univerzitetu Osnabrück, stvari stoje tako, da smo mi izradili znanstveno-nastavne planove i programe, a zatim ih ponudili muslimanskim zajednicama koje sačinjavaju Teološko vijeće našega Instiuta na uvid i eventualne napomene, kritike, sugestije. S tim u vezi smo organizirali i jedan workshop na kojem smo sa predstavnicima tih zajednica razgovarali o sadržaju našeg nastavnog plana i programa. Njhove napomene s tim u vezi smo uglavnom uvažili, jer, kako sam već naglasio, bitna odrednica našeg Instituta je veza sa muslimanskom bazom, uvjerljivost našeg znanstveno-nastavnog plana i programa i njegova prihvatljivost među musimanima. Također smo organizirali drugi workshop interdisciplinarnog karaktera, te smo i njihove sugestije dobrim dijelom ugradili u sadržaj. Uglavnom, Teološko vijeće se po pitanju nastavnog plana i programa izrazilo pozitivno, tako da smo na taj način ispunili i ustavno-pravne preduvjete za početak studija. Sličan proces se odvija i kod imenovanja profesora na katedre.

Jedan od smjerova na vašem fakultetu je i izobrazba vjeroučitelja za islamsku vjeronauku u javnim školama. Ove školske godine u saveznoj pokrajini Sjeverna-Rajna Vestfalija (NRW), inače najvećoj pokrajini u SR Njemačkoj je zvanično uveden predmet islamske vjeronauke. Najavljeno je uvođenje i u ostalim pokrajinama. Ovo predstavlja važan korak za prihvatanje muslimana u njemačko društvo. Ranije su se spominjale mnoge pravne prepreke za ravnopravan status islamske vjeronauke sa drugim vjeronaukama. Odjednom tih barijera više nema. Šta se u međuvremenu tako važno dogodilo?

Pravne prepreke o kojima govorite su, prije svega, ustavno-pravne naravi, i na tu problematiku sam ukazao u odgovoru na prethodno pitanje. Dakle, problem je što muslimanske zajednice u ustavno-pravnom smislu nemaju status religijskih zajednica. Da bi se taj status zadobio potrebno je ispuniti niz uvjeta, koji se pored ustavno-pravnih tiču i nekih drugih pravnih oblasti. To dakle iziskuje neophodne promjene prije svega na strani muslimana i u načinu organiziranja njihovih zajednica. Mora se međutim također reći da se ovi preduvjeti nekada i u određenim političkim krugovima neutemeljeno i paušalno polemiziraju. U osnovi i gledano isključivo sa pravnog stanovišta, ništa se nije promijenilo, ili tek djelomično su se neke stvari promjenile osnivanjem pomenutih Teoloških vijeća. Na primjeru NRW to konkretno znači da su politički akteri u toj pokrajini temporarno, na vrijeme od 5 godina, napravili neophodne izmjene pokrajinskog zakona koji tretira oblast obrazovanja i status islamskog vjeronauka u državnim školama. U pokrajini Niedersachsen se otišlo pak još dalje, te je ovdje formirano Teološko vijeće, i to po ustavno-pravnom principu iz člana 7, stav 3 njemačkoga Ustava. Ono što se pak definitivno promijenilo jeste politička volja, a slijedom toga se promijenio i općedruštveni ambijent.

U nekim njemačkim medijima se govori da predmet islamske vjeronauke u školama treba da zamjeni tradicionalnu vjersku pouku (mektebe) koja se organizuje u džamijama i islamskim centrima. Odkuda to nepovjerenje prema mektebima (Koranschule) i kako Vi vidite mogući suodnos između ova dva vida islamskog obrazovanja?

Moguće je da postoje takvi stavovi, meni međutim nisu poznati u takvom razmjeru. Čak štaviše, u znanstvenim krugovima se često naglašava sintagma, da školska učionica ne može postati molitvenim prostorom. Oni koji zagovaraju eventualno ukidanje mekteba i njegovu zamjenu islamskim vjeronaukom u školama u suštini, organizacijski, a ni pravno ne poznaju srž niti jednog niti drugog oblika sticanja religijskog znanja. U školi, u okviru islamskog vjeronauka se mogu eventualno steći teorijska znanja o, primjerice, namazu, ali se ona praktično mogu primijeniti samo u mektebu. U poučavanju našoj vjeri, teorija i praksa se ne mogu odvojiti. Svaki pokušaj da se to učini, bio bi osuđen na propast, barem kod onih muslimana koji drže do prakse, koja je neophodna za autentičnost i prihvaćenost procesa obrazovanja. Stoga, ne vjerujem da može doći do toga da školski vjeronauk u potpunosti zamijeni mekteb. Jer, prilazi, metodologija, ciljevi, pa, ako hoćete, i sadržaji i njihova praktična primjena su suviše različiti da bi do toga u većoj mjeri moglo doći. Možda dijelom kod onih, koji sami sebe vide kao kulturološkim muslimanima.

Što se tiče nepovjerenja prema mektebima, ili kako ste to nazvali prema tzv. «Koranschule», mislim da ono najvećim dijelom također rezultira zbog nepoznavanja prirode mekteba. Tome općenito doprinose i vrlo česte paušalne, neutemeljene i neobjektivne debata koje se vode u Njemačkoj u vezi islama. Eto i sam taj naziv «Koranschule» je možda ponajbolji pokazatelj za to. Njime se implicira isključivo bavljenje Kur'anom, bez drugih sadržaja. Ja sam osobno u više navrata i u raznim povodima, ukazivao na činjenicu da je obrazovni proces koji se odvija u džamijama ili islamskim centrima sasvim nešto drugo, u odnosu kako ga opisuje izraz «Koranschule». Barem je tako kada je riječ o džamijama Bošnjaka. Stoga se treba truditi u njemačkom kontekstu i jezičkoj upotrebi etablirati izraz koji bi, po mojemu mišljenju, ustvari mogao biti ekivivalent izrazu «mekteb», a to je «Moscheeunterricht». Ovaj izraz odgovara bolje i suštini obrazovnog procesa ove vrste. Moguće je, konačno, da se zahtjevima za nadomještanje mekteba školskim vjeronaukom nastoji, barem preko jezičke ravni, steći uvid u sadržaje koji se tretiraju u procesu islamskog obrazovanja i neke vrste njihove kontrole, što čitav obrazovni proces u mektebu svodi na jedan, najčešće neopravdan, sigurnosni nivo.

Njemački političari u uvođenju ovog predmeta vide šansu za bolju integraciju muslimana u njemačko društvo. Kako Vi ocjenjujete značaj predmeta islamske vjeronauke? Koliko je on važan za vjerski i kulturni odgoj muslimanske djece, a koliko za njihovu integraciju u njemačko društvo?

Svakako da će uvođenje islamskog vjeronauka kao školskog predmeta pomoći ili pospješitit integraciju muslimana u njemačko društvo – bez obzira kako integraciju definirali. Pogotovo će to biti slučaj kada ga za nekoliko godina budu predavali prvi svršenici studija na njemačkim univerzitetima, koji će, nadam se, biti sami po sebi učvršćeni u vjerovanju, ali će imati i znanja iz tradicionalnih disciplina islamske učenosti, stečena po ovovremenim i zapadnoeuropskim znanstvenim standardima. U tome vidim veliku šansu i za njih, i za muslimansku djecu koju će poučavati, kako po pitanju vjerskog i kulturnog odgoja i obrazovanja, tako i po pitanju integracije. To u praksi znači kritičko i diferencirano propitivanje određenih vjerskih sadržaja, što u konačnici može imati samo pozitivne impulse za vjerski i kulturni odgoj. Jer, razlika je ako je neko na osnovu vlastitog obrazovanja, znanja ili, ako hoćete, spoznaje ubijeđen u svoje vjerovanje u odnosu na osobu koja se po inerciji, primjerice zato što potiče iz vjerničke porodice, osjeća vjernikom.

Ja tako nastupam i nastavi prema svojim studentima i mislim da su efekti daleko bolji kada neko, na osnovi znanja koje o vjeri stiče, zna zašto je vjernica ili vjernik. Ovakve osobe su daleko sposobnije i kompetentnije i da drugima, nemuslimanima, govore i reflektiraju o svojoj vjeri, svojem vlastitom vjerskom ubjeđenju. U današnjem vremenu, u društvu u kojem živimo je ovaj aspekt izuzetno bitan.

Također, u njemačkim medijima i političkim krugovima se često govori o razvoju “evropskog islama”, kao i islama koji će biti prilagođen vrijednostima zapadnjačke kulture. Mnogi muslimani se pribojavaju od naučavanja islama, koji bi mogao biti manipuliran od strane države. Koliko su ovi strahovi opravdani?

Mislim da je pogrešno upotrebljavati takve sintagme i na to je u jednom od svojih članaka ukazao i prof. dr. Fikret Karčić kada je pisao o tzv. «bosanskom islamu». Prof. dr. Karčić je ponudio alternativu, da umjesto o «bosanskom islamu» ustvari treba govoriti o «bosanskom iskustvu islama». On ovdje u prvi plan dakle stavlja pripadnike islama, muslimane, a ne samu vjeru. Iako je Islam na jednoj strani nedvojbeno univerzalan, on  na drugoj strani u različitim podnebljima ima i svoje različite osobenosti, koje manifestiraju njegovi pripadnici. Stoga će muslimani u Europi neminovno razviti ili su razvili, kao što primjer naših bosanskohercegovačkih muslimana, Bošnjaka, to najbolje pokazuje, određene osobenosti karakteristične za podneblje Europe. Pa evo, iako više formalno-pravne naravi, ipak vrlo svjež primjer jeste izbor reisu-l-uleme, koji je jedinstven primjer mogućnosti institucionalne i hijerarhijske organizacije Islama, uprkos tezi koja je pogotovo među islamolozima vrlo prisutna, po kojoj je takva vrsta organizacije strana Islamu. Da ne govorim o nekim sadržajima iz oblasti islamske jurisprudencije i sl. S druge strane, ja ne vjerujem da se Islam kao cjelokupni sistem i okvir života može prilagoditi onim vrijednostima zapadnjačke kulture koje potiču ili se makar referiraju na vjerske tradicije kršćanstva ili nekih drugih religija. To ne bi ništa drugo značilo nego izblijeđivanje islama kao vjere, pa čak kada bi se pokušavao naučavati i sa najviših akademskih nivoa. Muslimani, barem oni kojima je važna i islamska tradicija i praksa, neće takvo naučavanje nikada prihvatiti. Zasigurno će se univerziteti koji nude studije islamske teologije različito profilirati, ali, da parafraziram jednu njemačku uzrečicu, ondje na čemu stoji natpis islamska teologija, mora i unutrašnjost sadržavati islamsku teologiju. Svako uplitanje države ili manipuliranje bi u praksi bilo kontraproduktivno, a kako sam prije naveo, ustavno-pravno i neutemeljeno. Da država po pitanju uvođenja i studija islamske teologije na univerzitetima i samog islamskog vjeronauka u školama ima određena očekivanja sasvim je legitimno i opravdano, ali te dvije stvari ne treba miješati. Čak i ako bi bilo pokušaja prilagođavanja vjere očekivanjima države ili, kako ste to nazvali, manipuliranja, ja ih više vidim na strani muslimana, specificirano, nekih marginalnih grupa i pojedinaca, koje pokušavaju oportuno djelovati i sebe profilirati preko islama. Ali, sve će to tzv. mainstream muslimana prepoznavati i, čini mi se, ako je suditi po nekim našim studentima, već prepoznaju.

Šta to znači?

Pa, mi imamo studente koji su kod nas, u Osnabrücku upisali studij islamske teologije, iako se u gradovima iz kojih dolaze osnivaju iste ili slične univerzitetske ustanove za islamsku teologiju. Jednostavno, ne mogu se poistovjetiti sa sadržajima koji im se negdje drugo nude.

Na potpisivanju sporazuma sa Fakultetom islamskih nauka u Sarajevu

Na svečanosti otvaranja vašeg fakulteta bili su prisutni: prof. dr. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a u Sarajevu i prof. dr. Zuhdija Adilović, dekan IPF-a u Zenici. Otkud oni tu? Je li imate veze i saradnju sa ova dva islamska fakulteta iz domovine?

Ja sam prije svega izuzetno ponosan i drago mi je da su dekani Bušatlić i Adilović bili kao gosti na ovoj svečanosti. I ovom prilikom želim im se javno, u ime direktora našega Instituta Prof. Dr. Bülenta Ucara i cjelokupnog Instituta, kao i u svoje ime zahvaliti za dolazak, kao i za podršku koju su nam tom prilikom izrazili. Njihovo prisustvo na svečanosti otvorenja Instituta je, ustvari, rezultat sporazuma o suradnji koje smo u junu prošle godine sklopili sa oba ova fakulteta. Ti sporazumi predviđaju razmjenu studenata, razmjenu nastavnog osoblja, zajedničke publikacije, zajedničke znanstvene konferencije i sl. Dakle suradnja postoji, i to ne samo kao mrtvo slovo na papiru, nego u praksi i pravom smislu te riječi. Jer, Bosna i Hercegovina, kao zemlja tradicionalnih, ali istovremeno i autohtonih evropskih musimana, njena islamska baština i evropski povijesni kontekst je u perspektivi našega Instituta, njegovu profiliranju i orijentaciji, vrlo bitna. Stoga nam posjeta obojice dekana zaista puno znači.

Na potpisivanju sporazuma sa Islamskim pedagoškim fakultetom u Zenici

Kako vidite šanse da svršenici islamske teologije sa nekog od ovih fakulteta dobiju zaposlenje u nekom od džemata u SR Njemačkoj i od čega će to zavisiti?

To će svakako zavisiti od volje džematskih odbora, bez obzira da li se radi o turskim, bošnjačkim ili džematima nekih drugih etničkih zajednica. Najpresudniji faktor će po mojemu mišljenju ipak financijske prirode, odnosno koliko će koji džemat moći biti u stanju da, tako reći, plate jednoga takvoga imama, ako je riječ o zaposlenju na mjesto imama, ili načelno osobi koja se recimo specijalizira za neki drugi, srodni oblik djelatnosti u jednom džematu. Jer, neminovno je da će apsolventi ovog studija očekivati  makar približno iste plate kao i njihove «kolege» u crkvenim zajednicama. Vjerujem dakle, da taj proces neće tako glatko ići, kao što je to na drugoj strani riječ sa apsolventima pedagoškog smjera, koji, moglo bi se reći, gotovo da imaju zagarantirano radno mjesto. Kao što sam rekao malo prije, pouzdane analize pokazuju da bi u slučaju uvođenja islamskog vjeronauka kao predmeta u škole na području cijele Njemačke u ovom momentu bilo potrebno oko 2000 do 2500 učiteljica i učitelja. Godine će trebati da bi se izobrazovao ovoliki broj. Neko prelazno rješenje bi možda mogla biti kombinacija teološkog i pedagoškog angažmana, dakle djelomično u svojstvu imama, a na jedan dio radnog vremena kao nastavnik za islamski vjeronauk u školi. Trenutno za to ne potoje strukturalni uvjeti, ali to ne mora značiti da ih neće biti, ukoliko kod aktera koji o tome budu odlučivali, dakle prije svega iz oblasti politike, bude bilo volje za ovakvim modelom. Jedna njemačka izreka kaže: «Gdje postoji volja, postoji i put da se nešto uradi!». Primjer etabliranja samog studija Islamske teologije je najbolji primjer za to.

Šta biste poručili našoj omladini, potencijalnim studentima na vašem i drugim fakultetima za islamsku teologiju u SR Njemačkoj?

Prije svega je najbitnije imati jasan cilj šta se hoće postići u toku samog studija i šta se želi raditi nakon toga. Mogućnosti su različite, te o tome prije samog početka studija treba dobro razmisliti, izanalizirati mogućnosti. Ne bi bilo loše stupiti u kontakt sa nekim od studijskih savjetnika. Ja svakako, onima koji su zainteresirani, stojim na raspologanju, bez obzira na koji bi se univerzitet upisali, tako da me slobodno po tom pitanju mogu kontaktirati. Međutim, generalno je važno, da bi se uopće moglo studirati, imati što bolji prosjek ocjena sa gimnazije.

I za kraj, bili ste urednik i kreator prve zvanične internet stranice Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, tadašnjeg VIGB-a. U međuvremenu stranica je više puta redizajnirana. Kako Vam se sviđa njen najnoviji izgled i sadržaj?

Mislim da se prvi napori za uspostavljanjem internet-stranice Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj i njena prva verzija teško mogu porediti sa njenom današnjom funkcijom, sadržajem i dizajnom. Drago mi je da je Zajednica, pogotovo sa aktualnom, ovom najnovijom verzijom internet-stranice napravila jedan veliki iskorak i zaista ponudila jednu kvalitetnu platformu, portal putem kojeg se jednim dijelom prezentira javnosti. Stranica mi se po koncepciji čini dinamičnom, u informativnom pogledu vrlo aktualnom, po sadržajima raznovrsnom i u vizuelnom smislu izuzetno atraktivnom. Onima koji su donijeli odluku da se ona redizajnira, kao i urednicima i čitavoj administraciji mogu uputiti čestitke.

Zahvaljujemo Vam se na odvojenom vremenu.

Hvala i Vama.

Nema komentara.

Upišite komentar