Intervju – Mersiha Hadžiabdić: Vjera daje smisao mom životu

Mersiha Hadžiabdić u društvu sa bivšim predsjednikom Njemačke, Christianom Wulffom u islamskom kulturnom centru Bošnjaka u Berlinu

Raduje me da budem dio pokreta koji stvara i kultiviše tolerantno i šaroliko novo društvo i tako sprječava opasna neonacistička razmišljanja

Razgovarao: Amar Pintol

Uloga islama i muslimana u Njemačkoj i pitanje njihove uspješnje integracije u njemačko društvo predstavljaju jednu od glavnih tema debate koja se vodi nekoliko posljednih godina u Njemačkoj. Savezna republika Njemačka je još 2006. god pod pokroviteljstvom tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, gospodina Wolfganga Schäuble, pokrenula njemačku konferenciju o islamu (Deutsche Islamkonferenz) sa ciljem uspješne vjerske i društvene integracije muslimana u Njemačkoj. Pored državnih predstavnika na konferenciji su učešće uzeli i istaknute muslimanske ličnosti kao i predstavnici muslimanskih organizacija. Iako suočena sa mnogim problemima i kontroverzama, konferencija je nastavljena i narednih godina.

Po uzoru na njemačku konferenciju o islamu, fondacija Mercator (Stiftung Mercator) i Humboldt univerzitet iz Berlina (Humboldt-Universität zu Berlin) 2011. godine su pokrenuli mladu konferenciju o islamu. (Junge Islamkonferenz) Mlada konferencija o islamu predstavlja platformu za diskusiju i širenje dijaloga među mladim muslimanima i nemuslimanima između 17 i 25 godina, koji dolaze iz raznih političkih stranaka i vjerskih organizacija i udruženja. Učesnici konferencije imaju priliku da iznesu svoje stavove, mišljenja, ideje, ali i kritike o radu njemačke konferencije o islamu. Predstavnica Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, te Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu na mladoj konferenciji o islamuje Mersiha Hadžiabdić, sa kojom smo upriličili razgovor o ovoj, ali i o drugim temama.

Mersiha Hadžiabdić rođena je 1989. god. u Sarajevu. U Njemačku dolazi u jeku agresije na našu domovinu 1992. godine. Nakon uspješnjog završetka gimnazije u Berlinu, 2008. godine upisuje studij islamologije (Islamwissenschaft) na Slobodnom univerzitetu u Berlinu (Freie Universität Berlin). Boravila je 3 mjeseca na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Aktivna je članica Islamskog kulturnog centra u Berlinu, gdje je posebno angažovana u radu omladinskog kruga, i vođenju biblioteke u centru. Pored učešća na Junge Islamkonferenz, Mersiha sudjeluje i u projektu JUMA, projekat Berlinskog senata za aktivnu muslimansku omladinu koja želi svojim angažmanom pozitivno uticati na Njemačko društvo. Trenutno pauzira postdiplomske studije arapskog jezika u Berlinu kako bi provela godinu dana studirajući na Camebridge univerzitetu u Engleskoj.

Uvažena Mersiha, aktivna si na mnogo polja, možeš li nam za početak reći odakle crpiš snagu i energiju za ovoliki angažman i šta je ustvari to što te fascinira u svemu tome?

To je često pitanje i uvijek mi je teško naći pravi odgovor na njega. Normalno je da svu svoju energiju za bilo koji posao i događaj u životu crpim iz svoje vjere, pa tako i za društveni angažman, koliko god to moglo zvučati kao klišej. No, mislim da ne razmišljam baš puno o tome da li da negdje učestvujem. Uživam u tome što radim, to me ispunjava, daje mi energiju. Ja jednostavno ne bih mogla zamisliti, kada mi se već pruža prilika – a mi zaista trenutno u Njemačkoj uživamo u puno blagodati i mogućnosti – da ne budem dio svih tih aktivnosti i promjena. Ponekad razmišljam kako stati pred Boga znajući šta sam mogla učiniti da budem korisna društvu ili da nekoga pomognem, a nisam to učinila. Jedan kolega je nedavno dobro kazao, Ibrahim, a.s., je bio spreman žrtvovati svoga sina, a mi ne možemo žrtvovati malo svoga vremena.

Naravno, nisam ja neki poseban ili nezamjenjiv točak u sistemu, niti sam islamu potrebna kao advokatica. Ipak, smatram da je njemačko društvo trenutno u jednoj tranziciji svog vlastitog identita, svog pojmovnog određenja šta je to Nijemac ili Njemačka. To me strašno fascinira i raduje. I zamislite, kako bi bilo lijepo da svako, kome se ukaže prilika za to, na nivou neke institucije ili u svom komšiluku, uloži truda da olakša nekom muslimanskom djetetu proces odrastanja i traganja za identitetom, da pripremi put jednoj ženi s mahramom koja želi postati nastavnica matematike. Moja želja jeste na kraju du budem dio tog pokreta koji stvara i kultiviše tolerantno i šaroliko novo društvo i tako sprječava opasna neonacistička razmišljanja.

Studentica si islamologije na Slobodnom univerzitetu u Berlinu. S obzirom da se radi o rijetkom fakultetu, možeš li nam kazati, zašto si se odlučila baš za ovaj smjer?

Što naš narod kaže, ko će k'o Dragi Bog. Nije baš da sam oduvijek sanjala studirati islamske nauke. Od malih nogu sam htjela studirati pravo, volim retoriku i cijenim moć riječi. Imala sam romantičnu predstavu o tome kako bih se borila protiv nepravde. Školska praksa u advokatskoj kancelariji mi je brzo otvorila oči pa sam izgubila plan za budućnost. Svako ko me poznaje zna da ja sve živo pripremam i planiram, volim neki sistem i red u životu. U maturskom razredu jedan školski kolega me pitao, što ti ne bi studirala islamske nauke, stalno čitaš i pričaš o tome. Svidjela mi se ta ideja, poslala sam samo tu jednu aplikaciju, upućivala sam dovu Allahu dž.š. da se sve završi s hajrom i bila sam primljena. Zahvalna sam da mi se otvorio put za nešto što me iskreno zanima. Zanimljivo je čitati i učiti sa jednog poprilično neutralnog gledišta i na jednom naučnom nivou o nečemu za što vežem tolike emocije. U toku studija uvidjela sam da me posebno fascinira arapski jezik u Kur'anu, tako da sam sad upisala postdiplomske studije na smjeru arabistike. Hvala Allahu našla sam sebe i svoj put u tome. Insan snuje, a Bog određuje.

Provela si 3 mjeseca na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Kako je bilo boraviti tako jedan duži period u domovini, i koja su tvoja iskustva sa ovim našim fakultetom?

Izuzivši putovanje na umru, bilo je to najljepše iskustvo u mom životu do sada. Ja zaista volim svoj grad Berlin iz mnogo razloga. Ipak, ništa do sada ne mogu uporediti s iskustvom buđenja uz ezan, šetnje kroz rodni grad i osjećaj pripadnosti. Baš ono ‘ko svoj na svom’. To sam posebno osjetila na FIN-u, na predavanjima, u razgovoru sa profesorima, istražujući za naučne radove, koristeći biblioteke, a i na kahvama mimo fakulteta. Emocije, sjećanja iz djetinstva i isti kulturološki kod su pozitivni aspekti mojih doživljaja. Ipak, ja nisam iskusila svakodnevni studentski život. Tri mjeseca nisu dovoljno dug period za to.

Ono šta sam primjetila jeste da naši profesori na FIN-u spadaju među najveće umove današnjeg doba. Stoga je velika šteta što publiciraju pretežno na bosanskom jeziku. U Njemačkoj, na primjer, teško možemo koristiti te knjige kao izvore, a više su nego potrebne u debati o mogućnostima ‘normalnog’ života jednog muslimana u evropskom demokratskom društvu. Čak i ovdje u Cambridge primjeću koliko je bogata i napredna naša tradicija izučavanja vjere.

Ako sam dobro zapazila, čini mi se također, da je u Bosni fokus stavljen na sakupljanje i učenje što više informacija, dok je poučavanje stručnih metoda tek u drugom planu. To jeste od koristi i impresionirana sam znanjem studenata, njihovim finim odnosom prema profesorima i esencijalnom ulogom vjere u svakodnevnom životu. Oni imaju puno predmeta i moraju puno da uče.

To me dosta podsjeća na sistem studiranja u islamskim zemaljama, metod učenja napamet. Zapadni sistem daje prednost više učenju pravila i razmišljanju o njihovoj primjeni. Stvarnost je takva da je danas lahko doći do određenih podataka. Ne postoji više tolika potreba da baš sve memorišemo jer to možemo svaki čas provjeriti, pogotovo jer se informacije konstantno mijenjaju. Berlin možda nije najbolje mjesto za studiranje islamskih studija, ali je prednost ovog univerziteta što obraća pažnju na povijesni kontekst, metode i stručni alat potreban jednom historičaru i istražiocu.

S druge strane, možemo postaviti pitanje: čemu će služiti pravilo i sistem ako nemaš informacije ili znanje u glavi da ga primjeniš. Dakle, sve ima svoje prednosti i nedostatke i moja zapaženja ne moraju biti ispravna, ali mi je moje studentsko iskustvo pokazalo da je bitno osigurati studentima što lakši i bolji pristup relevantnim internet arhivima i datotekama naučnih tekstova. No, danas ni to nije dovoljno. Već sada možemo iskusiti da diploma iz više razloga nije garancija za posao. Kao što je to Sir Ken Robinson rekao, na djelu je inflacija obrazovnih titula. Zato je bitno naučiti buduće generacije kako da se odnose prema tom mnoštvu informacija, odgojiti ljude koji razmišljaju, koji će umjeti selektirati po prioritetima i znati postavljati prava pitanja. Određene stvari ćemo i dalje morati učiti napamet dok ih ne shvatimo, i onda uz pomoć naučnih metoda budemo znali koristiti. Najzad, poznavanje stranih jezika je ključ koji otvara vrata svijeta.

Znam da u Bosni možemo imati takvu plodnu kombinaciju, te vještine i našu staru dobru tradicija ljubavi prema nauci, naučnički trud i interesovanje za pouke koje se kriju u povijesti. Tako bismo imali ljude sa inovativnim idejama za svijet. Imali bismo studente koji bi bili sposobni konkurisati na međunarodnom tržištu. To iskustvo sa FIN-a i iskustvo u Njemačkoj i Engleskoj poslije toga mi je pokazalo da već sada imamo kapacitet i predispozicije za sve to. Ne samo na fakultetima, nego svuda postoji ogroman potencijal, bilo da su u pitanju ljudski ili prirodni resursi ili želje za boljom budućnosti. Naravno, to je jedan ideal o kojem pričam i koji želim za svoju domovinu. No, za to oni, koji imaju moć za promjene u svojim rukama, trebaju imati iskrenu volju, namjeru i ustrajnost da taj potencijal iskoriste za dobrobit građana.

Rođena si u Bosni, a odrasla u Njemačkoj. Šta za tebe znači Bosna, a šta Njemačka? Znamo da si ponosna Bošnjakinja, no reci nam da li se ponekad u nekim segmentima osjećaš i kao Njemica?

Neki kažu da sam po potrošnji kahve prava Bošnjakinja, a da moj perfekcionizam sluti na njemačku školu, ali ja se ne bih baš složila s tim. Allah najbolje zna. Evo, sad sam u Engleskoj pa možda poprimim koju naviku i odavde, hoće li to onda biti neki engleski dio mene?

Bosna jeste i uvijek će biti za mene pojam domovine. Obično sam u Bosni boravila jednom u godini za ljetni raspust, ali ipak skoro sva moja sjećanja na djetinstvo i mladenačko doba vežem za Bosnu, kada sam vodu donosila sa bunara, šišala živicu, sjedila ispod grožđa ili uz kahvu gledala izlazak sunca iznad Hambarina. No, imam i dom ovdje u Berlinu, ovdje sam odrasla i išla u školu. Porodica, jezik, jela, vjera, ime, okolina, nastavnici, društvo,… mogla bih nastaviti nabrajati sve što je isprepleteno uticalo na formiranje moje ličnosti. Moj kao i svaki drugi identitet ima puno slojeva, tako da mi je ponekad teško povući jasnu granicu i reći, ovo je bosanski a ovo njemački dio mene.

Ono što želim time reći jeste, dugo mi je trebalo da shvatim da možemo biti ono što želimo. To što se danas naziva hibridnim identitetima je stvarnost koju mnogi migranti odavno već žive. I ko to ima pravo da mi kaže da ja samu sebe moram ograničiti i da ne mogu biti i muslimanka i Bosanka i Berlinćanka i kćerka, itd.?! Ponekad je jedan dio identiteta teži od drugog, a nekad nije. Ništa nije ili crno ili bijelo, pogotovo ne nešto tako kompleksno kao čovjek.

Pitanje identita je za mlade muslimane u Evropi danas jedno od ključnih pitanja. Kako ti na vlastitom iskustvu cijeniš ulogu islama u formiranju identiteta?

Kao što sam rekla, mislim da smo slobodni da postanemo ono što želimo, a vjera i vjerovanje nam mogu pomoći da dovedemo misli, želje i snagu/energiju u tom periodu života u jedan zdrav sklad. Za mene lično, islam ima ulogu jednog neophodnog univerzalnog pribora, koji mi pomaže da dođem do dobra na oba svijeta. Vjera me snabdjeva potrebnim vještinama i disciplinom, a istovremeno ispunjava i moje duhovne potrebe. Ona me uči da ostanem skromna, da se ne uzdignem u neke visine gdje mi nije mjesto. Volim metaforu koju je koristio naš imam o čovjeku kao jednom kompjuteru kojem je potreban ispravan operacioni sistem, anti-virusni program i uputstvo da to sve dobro funkcionira.

Nije samo teško, nego je i nelogično, po mom mišljenju, da je čovjek taj koji će odrediti šta je moralno ispravno a šta nije. U različitom vremenu i prostoru su određene stvari bile potpuno legitimne i moralne, a one se danas nazivaju nehumanim. Mi u toku jednog dana znamo promjeniti svoje mišljenje o nekim stvarima, o tome šta volimo a šta ne. Samo Bog zna kako će naš svijet izgledati za 5, 10 ili 30 godina i šta će tada biti ‘mainstream moral’. Čovjek je stvoren slabim, može donekle koristiti svoj razum i logiku, ali načelni principi vjere su tu jedna potrebna konstantna, koja je trasnacionalno primjeniva. Tako  neki omladinac, bio on u Francuskoj, Švedskoj ili Bosni, danas ili sutra, odrasta pod drugim okolnostima ali s istim vrijednostima i opet će se moći snaći.

U Njemačkoj je uvijek aktuelna debata o integraciji islama i muslimana. Bivši predsjednik SR Njemačke Christian Wulff svojevremeno je izjavio kako je islam dio Njemačke. Mnogi su reagovali i negodovali na tu njegovu izjavu. Šta ti misliš o ovome i kako ocjenjuješ sadašnje stanje muslimana u Njemačkoj?

Iskreno da kažem, za mene je ta cijela debata izvještačena. Dižu se tenzije iz nekih interesa. Postoji jedna teorija da svaka epoha u povijesti ima svog dežurnog krivca. Prije 2 ili 3 godine jedna je izložba u njemačkom istorijskom muzeju pokazala paralele u medijskoj propagandi koja je vođena protiv židova 20-tih godina i one koja se vodi protiv muslimana danas na području Njemačke i Francuske. Posebno u Njemačkoj, mislim da trenutno postoji neka nesigurnost u nacionalni identitet, a islam je sad na redu da bude iskorišten za politiziranje i demonizaciju.

Kada je jedan pruski vladar prije više od 200 godina iz poštovanja prema vjernicima bio spreman sagraditi džamiju, kakvo je to onda naše društvo danas koje se osjeća ugroženim zbog načina odijevanja ili ličnih uvjerenja jednog dijela svog stanovništva?! Moramo biti svjesni koje smo granice intolerantnost danas prešli. Veliki problem, odnosno uzrok tome, nažalost, leži u medijskim kompanijama, koje radi zarade difamiraju ljude i etabliraju jedan, u širokom društvu prihvaćen rasizam.

Nova su to vremena, globalizacija nije samo donijela paradajz iz Španije, migracija je sasvim prirodna posljedica ne samo ove ere. Iako je ovaj period poslije drugog svjetskog rata kratak period u usporedbi sa historijom, koja je formirala naše današnje razumijevanje svijeta, činjenica je da su i događaji zadnjih 50 godina značajno historijsko iskustvo. A da ne govorim o tome, da islam ostavlja svoje tragove u Njemačkoj već stoljećima.

Tehnologija nam je napredovala, a umovi nam razmišljaju u granicama srednjeg vijeka. Te stare geografske granice su postale i ostale granice ideologija, Istok, jednako Islam protiv Zapada, jednako Kršćanstva. To nikad u potpunosti nije bila apsolutna povijesna stvarnost i istina, a naročito to nije danas u globalno povezanom svijetu.

No, nije sve crno. Muslimani imaju sve više samopouzdanja i traže jasno i glasno dijalog, ali i svoja prava. Ja mislim, da tako i treba. Učinjeni su prvi koraci za vjeronauku i islamsku teologiju na fakultetima u SR Njemačkoj. Mnogo projekata kao Junge Islamkonferenz i JUMA su nastali u zadnjim godinama. Treba samo paziti da se koriste u dobre svrhe. Gospodin Wulff je kao gost na iftaru u našoj džamiji rekao da za jedno 10 godina, ljudi će se čudom čuditi zašto se digao toliki bauk oko njegove izjave jer će raznolikost stanovništva postati normalna stvar. To me jako dojmilo. Puno ljudi danas, i ako Bog da u budućnosti će ih biti još više, znaju dobro razlikovati društveno-ekonomske probleme slabo obrazovanih ljudi od vjerske pripadnosti tih istih. Mijenjaju se pojmovi, stvari se ne prihvataju zdravo za gotovo, što nam određene strane pokušavaju prodati. Trebamo razmišljati na osnovu naše ljudskosti. Čini mi se da je to dobar put.

Šta bi zapravo po tvom mišljenju trebali uraditi muslimani, a šta njemačka država i društvo da bi se ovo pitanje u budućnosti riješilo? Da li ima pomaka po tom pitanju?

Možda je pitanje malo varljivo. Muslimani i njemačko društvo čine se kao dvije protivne stranke. Nažalost, ne podrazumijeva se da ja, koja sam rođena u Bosni, mogu biti i muslimanka i Njemica, da ja svoj identitet samostalno definišem u svakodnevnom životu. Još je situacija takva da se ljudi definišu po izgledu, ne po djelima. Da striktno dijelimo na ‘mi’ i ‘oni’. U koju kategoriju spadaju onda rođeni Njemci islamske vjere?

Na primjer, ja lično vidim prvenstveno Bosnu kao svoju domovinu, zemlju porijekla. Korištenje maternjeg jezika tu sigurno igra veliku ulogu, kao i dijeljenje iste kulturne i vjerske pozadine. No, ne vidim razlog da ne smijem biti i samopouzdani dio ovog društva u kojem sada živim. Muslimani smiju slobodno tražiti i ispuniti svoje mjesto u društvu. A jedno društvo, ako je zaista otvoreno, tolerantno i demokratsko, mora im ustupiti to mjesto sa svim pravima i obavezama koje ono nosi sa sobom. Ne mora sada svaki musliman postati aktivista, ali ne treba se bojati pitati šefa za džumu namaz ili neka donese malo baklave za bajram kolegama na posao. Sve se može dogovoriti, za sve se može naći rješenje. Otvorena komunikacija, tako nastaje nova kolektivna memorija zajednice.

Problem, po mom mišljenju, leži u dvoličnosti. Svi smo mi svjesni toga da se razni društveni, ekonomski, prosvjetni problemi ne mogu svesti na vjeru kao takvu, a kamo li na jednu religiju posebno. Jedan moderni poet je jednom rekao: ‘Živimo u lijepom svijetu, ali ružne duše pritišću dugmad.’ Probleme treba jasno imenovati, pravi interes identificirati, a ne dozvoliti da se oni maskiraju.

Njemačka kao demokratska pravna država je ta koja treba osigurati pravnu osnovu za ravnopravnost svojih građana. Nažalost, šta je de jure nije uvijek i de facto, ali uz projekte na nivou komšiluka, općine ili grada, promjena prodire sa vrha i od temelja u sredinu društva, koje treba prihvatiti činjenicu da su ljudi ove zajednice različiti, ali u državi ujedinjeni. Nije to jednostavan proces, nego dugotrajan i neki ga možda i ne žele. No, vrijedi se boriti za to.

Spomenuli smo da si učesnica Junge Islamkonferenz. Možeš li nam ukratko reći o čemu se radi i koji su to dosadašnji rezultati rada ove institucije? Šta je tvoja uloga u tome? Imali smo priliku čitati u medijima da ti je pripala čast da izneseš stavove mladih na glavnom sazivu Deutsche Islamkonferenz.

Kao što je već rečeno, ovaj projekat je inicijativa naučnika i istraživača Humboldt unverziteta. Kao takav on koristi pouzdane podatke i istraživanja o životu muslimana u Njemačkoj kao naučnu podlogu za ideje mladih aktivista kako poboljšati zajednički život u Njemačkoj. Prve godine, imitirali smo sjednicu velike Deutsche Islamkonferenz. Ove godine sastali smo se u radnim gremijima, imali smo workshopove sa stručnjacima, pripremili informativne materijale i održali jako plodne plenarne diskusije. Poslije određenog vremena voditelji radnih grupa su formulisali prijedloge i zahtjeve kolektiva. Tako su i ove godine nastali praktični savjeti i zahtjevi mladih za suživot koji će se djelimično u naredne 4 godine u 2 pokrajine realizovati.

Ja sam na Junge Islamkonferenz poslana kao predstavnica IZ Bošnjaka u Njemačkoj odnosno berlinskog džemata Bošnjaka. Na kraju sam učestvovala u formulisanju savjeta i  bila izabrana na skupštini da sa svim učesnicima predstavljam sve članove pred medijama i ministrom unutrašnih poslova na Deutsche Islamkonferenz. Moj kolega, Serdar Bulat, i ja smo predali naš paket sa preporukama svim članovima konferencije.

Nažalost, nismo imali priliku pričati pred skupštinom, niti su naše preporuke mjerodavne. Mislim da je to velika šteta. Slušajući konferenciju, ministra i ostale članove u tom velikom medijskom formatu, pomislila sam, kako mlada generacija često stvari bolje procjenuje od starijih. Zaista je šteta što u biti dobre inicijative kao velika ili mlada Islamkonferenz nisu uvijek korištene u najboljem smislu.

Pored toga, uključena si i u rad JUMA projekta na području Berlina. Možeš li nam ukratko predstaviti dosadašnje aktivnosti ove inicijative?

Pošto je JUMA inicijativa Berlinskog senata, realizacija i prihvaćenost u društvu i u medijama je daleko bolja nego bilo koji ‘privatan’ projekat tog formata. Zbog toga mi je jako drago da možemo iskoristiti nešto što ima veliku nadu na uspjeh. Učestvovala sam i u predstavljanju projekta austrijskoj vladi i američkoj delegaciji iz Homeland Security.

Prvi uspjeh jeste što smo objedinuli talentovanu aktivnu omladinu Berlina. Međusobno smo se upoznali, saznali za aktivnosti raznih omladinskih krugova i postali smo prijatelji. A konkretno, pokrenuti su i projekti za zaštitu okoliša, školski materijal o islamskoj baštini u Njemačkoj, sarađuje se sa omladinom drugih vjera, sreli smo mnoge političare i novinare, čak je poznato takmičenje mladih pjesnika „i,slam“ proizašlo iz JUMA projekta. Ja sam voditeljica radne grupe „društveni angažman“ i mi smo sad aktuelno, na primjer pokrenuli javnu kampanju protiv ovisnosti o igrama na sreću i prevelikoj rasprostranjenosti kladionica i kasina u Berlinu. Imamo, ako Bog da, još jednu godinu da ostvarimo još više dobrih projekata.

Nedavno je poznata njemačka spisateljica turskog porijekla Kübra Gümüsay pisala o diskriminaciji pokrivenih muslimanki u Njemačkoj, posebno na univerzitetima i na tržištu rada. Kakva su tvoja iskustva u vezi s ovim fenomenom? Kada si se odlučila ustvari pokriti i kako je to prihvatilo tvoje okruženje?

Kübra je pisala o fenomenu kojeg su i moje prijateljice iskusile na poslu, na fakultetu, itd. Ja lično nisam imala neke velike poteškoće što se tiče tih stvari. No, na primjer, da sam htjela postati nastavnica geografije, ne bih mogla baš bez poteškoća. Nastavnica vjeronauke bilo bi opet možda lakše.

U jednoj knjizi o zapošljavanju migranata po nalogu njemačkog ministarstva stoji preporuka mladim muslimankama da skinu mahramu na poslu jer mnogi ljudi vide mahramu kao simbol zaostalosti. Ako to ipak ne žele činiti, neka se najbolje zaposle u njezi, posebno kod ginekologa. To me šokiralo. Ta knjiga preporučuje da se pokorimo klišejima i diskriminaciji, umjesto da razbistrimo pogrešne slike i neznanje ljudi.

Pokrila sam se prije skoro 4 godine, mogu uporediti prihvatanje okoline bez i sa mahramom, i nažalost ima razlike. Mene lično znaju čudni pogledi ljudi zbuniti. Kad sam se vratila iz Sarajeva, posebno sam primjetila razliku. Čovjek se navikne na sve pa i na to, ali kad dublje razmislim, ljudi kada me pogledaju vide samo jedan stereotip. Oni ne vide mene. Doživjela sam i ja javno vrijeđanje i diskriminaciju od strane nastavnika. Imalo je to uticaja na mene, bez daljneg. Obično pamtimo ono loše više nego ono dobro, ali moram priznati da sam i puna nade jer promjenu vidim već sada i kod sebe i kod drugih.

Odkako sam se pokrila, češće sam nasmijana, jer sam primjetila da osmjeh otvara puno vrata i ruši zidove predrasuda. Na univerzitetima ima sve više pokrivenih djevojaka, tako da i to nije više neki poseban fenomen. Valjda treba vremena da se njemačko društvo navikne na pomisao da su i pokrivene muslimanke pametne, i vesele.

Aktivna si članica Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu. Možeš li nam ukratko predstaviti rad ovog centra?

Da IKB predstavim ukratko, ne mogu. Imamo razna polja djelovanja, i još više pojedinačnih aktivnosti koji su vrijedni spomena. Najznačajnije jeste, po mom mišljenju, da IKB možda nije džamija u klasičnom smislu. Ova džamija u dijaspori sadrži sticajem okolnosti sve one izvorne karakteristike džamije. Ne dođeš samo na kratko, klanjaš i ideš dalje. Naravno, može se i to, jer džamija je 7 dana sedmično otvorena, ali i puno više od toga. U njoj se klanja jednako kako se i čita i uči, kako mladi tako i stariji insani. U njoj se prima savjet, ona se brine o jetimima i pomaže studentima. Spremaju se iftari, čuvaju i njeguju se međuljudski odnosi, džematlije se međusobno znaju i paze. Ona je mjesto gdje se čini ibadet, ali i gdje se čuva kulturološka baština. Džamija je povezana kako sa drugim džematima i vjerskim zajednicama ostalih monoteističkih religija, tako i sa institucijama države u kojoj uživamo vjersku slobodu. Da bi džamija sve to činila i predstavljala simbol mira, nju održavaju zaista posebni ljudi. Drago mi je da poznajem i radim sa takvim ljudima koji su mi postali dio porodice.

U sklopu IKB Berlin djeluje i omladinsku krug. Koliko omladinaca učestvuje u vašim aktivnostima i u čemu se oni sastoje?

To je malo teže odrediti. Jedno su sedmična druženja petkom, a drugo su opet veći događaji kao neke priredbe, akademije, izleti, sportske aktivnosti, kvizovi ili omladinski iftari. Na iftarima od prilike bude oko 100 omladinaca, dok ostalim aktivnostima prisustvuje nekad 10, nekad 20 mladih Bošnjaka. Naša želja je svakako da još više omladine sazna za naš Omladinski Krug Bošnjaka (OKB) i da se taj broj poveća. No, moram priznati, nije baš lahko privući današnju omladinu, moramo biti uvijek inovativni, angažovani i koristiti razne medije i prilike da bi ih zainteresovali. S jedne strane, postoji osjećaj da je razlog tome zapostavljanje duhovnosti ovog vremena i prostora, ali sa druge strane opet, zanimljivo je i sigurno nikad nije dosadno.

Postoje ideje i incijative o formiranju omladinskog kruga na nivou Mešihata IZBNJ. Šta ti misliš o tome?

S obzirom da znam samo za ideju, a ne za konkretan koncept, mogu samo procjeniti inicijativu. Mislim, da je ideja kao takva jako dobra, pa čak i neophodna. Naša omladina traži svoje vršnjake. Svako se druži naravno i sa Njemcima, Poljacima, Turcima ili ko to već sve ima u Njemačkoj. No, ipak porijeklo privlači i nekako najpitomije je opet u društvu svojih zemljaka. Imamo primjer u MJ (Muslimische Jugend) koja jako dobro radi i djeluje na omladinu. Kod nas bi bila još i ta neka kulturološka komponenta, koja pruža priliku za razne susrete, posjete i aktivnosti. Sve u svemu, ako je dobro planirano, ta ideja ima dobar potencijal da postane značajan projekat za budućnost Bošnjaka u Njemačkoj.

Koji su tvoji planovi za budućnost?

Nemam neke posebne planove. U bližoj budućnost nadam se da ću, ako Bog da, znati iskoristiti vrijeme u Kejmbridžu (Cambridge) i uspješno završiti fakultet. Inače ne planiram nešto previše, prije bih to nazvala nadom da ću biti u mogućnosti dalje raditi ovaj posao, steći porodicu, otići na hadždž i te neke želje koje svako ima.

I na kraju, imaš li jednu poruku za mlade Bošnjake i Bošnjakinje u Njemačkoj?

Ponekad se pitam, koji je smisao u tome da mašemo nekim zastavama i ponosimo se hrabrošću naših boraca, a mi što smo živi ne čuvamo ništa od onoga zbog čega su oni dali svoje živote. Možda smo postali previše uvjereni u same sebe, previše sigurni u našu sposobnost i oslijepljeni luksuzom pa mislimo da nam ne treba nešto kao što je sistem vjerskih principa. Pri tome zaboravljamo da je vjera temelj za ljudsku predstavu o moralu. Ona nam pomaže da naše nacionalne, etničke, familijarne, emocionalne i slične pripadnosti složimo u jedan zdrav sklad.

Danas očito, život mora biti komplikovan, pun nekih drama, problema, lažnog veselja i prazne zabave da bi pogotovo za mlade izgledao kul i zanimljiv. Nismo iskreni sami prema sebi zato što je komotnije. Biramo put manjeg otpora. Ne znamo uživati u onim ‘normalnim’ i malim stvarima. Kao da se tako ne može imati zanimljiv život. Zašto gubiti vrijeme, život i živce bez razloga, kada znamo kako možemo doći do iskrenog zadovoljstva. Svakodnevnica nam je puna praznih fraza i namještenih slika. Mislim da nam razmišljanja i govor trebaju biti dublji nego što su danas.

U tim različitim projektima i aktivnostima u sklopu i pogotovo izvan džamije primjećujem da ima malo bošnjačke omladine. A oni koji se angažuju, su izuzetno uspješni i sposobni. I to nisu isključivo vjerske aktivnosti, to su razne korisne inicijative. Volila bih da smo naravno međusobno bolje povezani, ali kao što sam rekla, mi kao omladina smo dio ovog društva, pa što ne bismo pozitivno uticali na njega i zalagali se za naše pravo na jedno mjesto u njemu kao što su to uspjeli Bošnjaci prije 100 godina u Austriji. Treba vremena, ako Bog da, bit ćemo uspješni ako budemo nastupali sa samopouzdanjem. No, ako ne budemo znali i ne budemo cijenili zemlju odakle dolazimo, nećemo znati ni gdje možemo dospjeti.

Zahvaljujemo ti se na razgovoru.

Nema na čemu. Ja se zahvaljujem, bilo mi je čast i kompliment govoriti za zvanični web portal Mešihata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj.

Nema komentara.

Upišite komentar