Intervju – Ramiz ef. Memiš: Musliman treba da radi ono sa čime je Allah zadovoljan

Povod ovom našem razgovoru je nedavno obilježeni jubilej IKZ Duisburg. Prošlo je punih dvadeset i pet godina rada i djelovanja ovog džemata – o čemu smo već pisali na našem portalu. Ipak nismo mogli a da tim povodom ne obavimo i kratak razgovor sa imamom ovog džemata Ramiz ef. Memišom.  

Ramiz ef. Memiš rođen je u Hemićima, opština Donji Vakuf 1959. godine. Osnovnu školu završio je u Oborcima, također opština Donji Vakuf a potom i Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, odličnim uspjehom. Nakon odsluženog vojnog roka 1979. godine upisuje Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i uporedo počinje sa svojom imamskom službom. Njegov imamski put vodio je od Koprivnice kod Kaknja, preko Prusca, Splita, Velike Kladuše do Njemačke, u džemat Duisburg gdje je imam već punih dvadeset i pet godina.

Ramiz ef., recite nam za početak, sjećate li se prvog dana kada ste došli u ovaj džemat?

Da, dobro se sjećam tadašnjeg dolaska u Njemačku. Došao sam 14. aprila 1987. godine zajedno sa Dževad ef. Hodžićem koji je došao u Köln a ja u Duisburg, a dovezao nas je u jednom autu iz Bosne Izudin iz džemata Köln.

Službovali ste i u nekoliko džemata u Bosni, prije dolaska u Duisburg. Sa kakvim očekivanjima ste došli u Njemačku i kakav je bio vaš prvi utisak?

Još dok sam studirao na islamskom fakultetu u Sarajevu, radio sam vikendom u jednom manjem džematu Koprivnica kod Kaknja dvije godine, a poslije završetka studija počeo sam raditi u Pruscu kod Donjeg Vakufa, gdje sam ostao tri godine. Poslije toga sam nekoliko mjeseci bio u Splitu, zapravo proveo ramazan, a poslije ramazana nismo imali prostor za klanjanje te sam kasnije prešao u Veliku Kladušu gdje sam bio pola godine. U Njemačku sam došao više iz znatiželje sa upoznavanjem svijeta, a donekle i iz poznatih ekonomskih razloga koji su u to vrijeme bili aktuelni, da se napravi kuća, da se kupi auto i drugo. Kada sam došao u Njemačku nisam bio oduševljen onim što sam zatekao. Došao sam u slabiji stan nego li u Kladuši, male prostorije, malo džemata u početku, ali je bila velika želja tih ljudi da nešto učine na putu Islama i to mi je davalo snage i elana u radu.

Kada danas gledate unazad, da li biste odabrali isti put u vašem životu ili biste neke stvari ipak drugačije uradili?

Gledajući iz ove perspektive, mnogo štošta bi svako od nas drugačije uradio, ali nema popravnog života. Međutim nije mi žao što sam ovdje došao, jer smatram da sam slobodnije radio svoj posao ovdje nego što bi to bilo u to vrijeme u našoj domovini.

Kakvo ste stanje na džematskom planu zatekli u Duisburgu? Kažite nam nešto o nastanku džemata i šta su bili vaši prvi zadaci?

Prilikom mog dolaska u džemat, zatekao sam prilično organizovan i sabran džemat od 45 članova, koji su sami već iznajmili i renovirali džamijske prostorije. Ubrzo je bio i prvi godišnji mevlud na kojem su bili prisutni i imami i džematlije iz drugih džemata, kao i ramazan koji je tada bio u maju i junu. Počela je mektebska nastava, uz ramazan porodični iftari, teravije i ramazanska kućna sijela.

Možete li nam napraviti kratak presjek stanja u džematu danas. Kako izgleda vjerski život,  šta se sve uradilo i koji su vaši najznačajniji uspjesi u radu proteklih 25 godina?

Džemat Duisburg je klasični džemat. Klanjaju se dnevni vaktovi u džamiji, mektebska nastava za djecu se odvija redovno subotom i nedjeljom, učenje Sufare i Kur'ana za odrasle, povremena predavanja, tribine, mevludi, vjenčanja i drugo. Pored riješavanja i kupovine zgrade, njenog renoviranja i uljepšavanja, najvažnije za džemat je okupljanje i izrastanje džematlija u ovome dvadesetpetogodišnjem radu, što pokazuje stabilnost i zrelost džemata.

Sad kada je sve sređeno, šta će biti prioritet u budućem radu? Čemu ćete dati poseban akcenat u svom angažmanu?

Ne mislim da je sve sređeno, jer svaka kuća pa tako i džamija treba stalnu brigu i njegu, ali svakako da se može više posvetiti radu džemata. Ove sadašnje džematlije traže a drugačiji rad i pristup vjeri i džematu, pa se nadam da ćemo i tome odgovoriti uz Allahovu pomoć i angažovanje članova odbora i ukupnog džemata.

U gradu Duisburgu se nalazi ako ne najveća a onda sigurno jedna od najvećih i najljepših turskih džamija u Njemačkoj, što sigurno dosta govori i o pitomoj i otvorenoj sredini. Kakva su vaša iskustva? Imate li saradnju sa gradskim vlastima i drugim vjerskim zajednicama?

Naša džamija se nalazi u neposrednoj blizini velike turske džamije u Duisburgu, i dosta džematlija odlazi tamo, pa čak neki i stalno odlaze, ali to ne utiče na ukupne aktivnosti džemata. Ranije smo imali više kontakta i saradnje sa turskim džematima i kršćanskim zajednicama, ali smo sada više u sjeni ove turske džamije i njihovih aktivnosti.

Stalno radite s ljudima. Čemu najviše posvećujete pažnje i koje su to vrijednosti koje posebno cijenite kod njih?

Zadatak jednog imama jeste prenošenje Allahove upute i poučavanje kako mladih tako i starijih osnovnim vjerskim uputama i propisima, a u tome radu je bitan iskren nijet, koji se prenosi na ostale džematlije. Od iskrenog nijeta imama i džematlija ovisi ukupan uspjeh u džematu, ali još više nagrada na budućem svijetu, što nam svima treba biti cilj.

Imamski rad je naporan i sigurno imamu dobro dođe kad i drugi prepoznaju i vrednuju taj rad. Prilikom dodjele nagrade za ovih 25 godina, džemat je dodijelio nagradu i vašoj hanumi. Je li i ona aktivno s vama učestvovala u izgradnji džemata ili je nagrađena za sav predeverani sabur?

Pa, ovo nije prvi put da mi je džemat dodijelio nagradu za moj rad, ali je prvi put i mojoj ženi Senadi dodijeljeno javno priznanje za sav trud koji ulaže u  održavanju džemata. Drago mi je da su ljudi iz odbora prepoznali to, što ni u kom slučaju ne umanjuje doprinos i brigu drugih bilo iz odbora ili iz džemata.

Ipak, kad sve ovo bude jučer, kad završite službu i vratite se u Bosnu, sa sobom ćete sigurno ponijeti mnogo lijepih uspomena. Čega ćete se najviše sjećati?

Još je rano govoriti o završetku službe, i još će ako Bog da biti lijepih trenutaka u džematu.

Bosna i Bošnjaci su u jednoj izuzetno teškoj situaciji. Kako vi kao imam gledate na to i šta kažete svojim džematlijama?

Često sa džematlijama razgovaram o našoj domovini i našem narodu i sve više mislim da se mlađi trebaju okretati ovoj njemačkoj stvarnosti, da se uključuju u javni život u svojim sredinama, jer samo tako mogu popraviti sliku Islama i muslimana.

Šta biste iz vašeg iskustva rada i djelovanja kroz IZ-u u Njemačkoj poručili  čitaocima našeg portala?

Musliman treba da radi ono sa čime je Allah zadovoljan, tako i naš rad kroz zajednicu treba biti u tom smjeru.

I za kraj, Ramiz ef., Mešihatu IZBNJ je svakako važno da čuje glas ljudi sa terena. Kako ocjenjujete rad Mešihata i šta su vaša očekivanja u tom pogledu?

Ne znam da li je dovoljno vremena prošlo za ocjenjivanje rada Mešihata. Mislim da je na dobrom putu, oslanjajući se na  džemate i Imame i sarađujući sa njima stiče se povjerenje koje je preduslov za uspješan rad. Molim Uzvišenog Allaha da podari snage i umijeća našem vođstvu da vodi zajednicu pravim putem, ali i svi mi trebamo u tome dati svoj doprinos. Hvala vam na ustupljenom vremenu i prostoru.

Razgovarao: Zenahir Mraković

U prilogu vam donosimo nekoliko fotografija iz privatnog foto-albuma Ramiz ef. Memiša. Fotografije prate neka od mnogobrojnih dešavanja iz historije džemata Duisburg.

Nema komentara.

Upišite komentar