Paralele između dilema iz prošlosti i sadašnjosti (piše: mr. Bilal ef. Hodžić)

Sve do 1878. godine Bosna i Hercegovina je bila u sastavu hilafeta odnosno Osmanskog carstva koje je imalo zakonodavnu i sudsku vlast koja se temeljila na šerijatu. Obzirom da se u Bosni i Hercegovini primjenjivao šerijatski zakon ona je smatrana dijelom takozvanog dār al -islām tj. teritorije islama, muslimanskom zemljom u kojoj je muslimanima po konsezunsus islamskih pravnika dozvoljeno da žive, borave i rade, jer je država obezbjeđivala primjenu šerijatskih propisa kao i što je imala pravo sankcionisanja tj. primjene šerijatskog kaznenog prava. U praksi je to značilo da se za određene prijestupe mogla odrediti šerijatska kazna, kao što je bičevanje zbog pijenja alkohola ili zbog potvore i tsl.

Nakon što je 1878. godine Austro-Ugarska umarširala u Bosnu i Hercegovinu, muslimani u njoj su se našli pred niz izazova. Jedan od izazova sa kojim su se suočili jeste karakter vlasti nove države. Austro-Ugarska je svojim dolaskom u Bosnu nastojala da je odvoji od hilafeta što je uključivalo nametanje svog zakona koji je bio neislamski ili kao što se tada govorilo kjafirski a s druge strane je potiskivala šerijat iz upotrebe kao i što je forsirala odvajanje BiH od ostalog dijela hilafeta i prekidanje svih veza sa Istanbulom. Pred muslimane se postavila dilema da li im je dozvoljeno da žive i borave pod vlašću nemuslimana i da li su ispravni ibadeti i muamelati u jednoj takvoj zemlji. Sljedbeno tome, postavilo se i pitanje da li je Bosna i Hercegovina ulaskom Austro-Ugarske i preuzimanjem vlasti od Osmanlija i dalje muslimanska zemlja ili je postala teritorij kufra (dār al-kufr) tj. nemuslimanska, kjafirska zemlja. Ovo pitanje je bilo od izuzetnog značaja za Bošnjake, jer su određeni ibadeti ovisili o karakteru vlasti kao što je ispravnost džume namaza, sklapanje braka, razvod braka i tsl. Uvođenjem svojih sudskih aparata Austro-Ugarska je u Bosnu i Hercegovinu unosila dio zapadnoevropske kulture kao i sistem suđenja. Stoga se postavilo pitanje da li je dozvoljeno prihvatanje presuda koje donesu nemuslimani, da li je uopšte dozvoljeno da se muslimanima sudi osim po šerijatu, da li se može sklopiti brak samo pred matičarom, tj. građanski brak bez sklapanja braka po šerijatu itd. Po prvi put u historiji nakon preko 400 godina života u muslimanskoj zemlji, Bošnjaci su preko noći ušli u sastav nemuslimanske zemlje.

Nakon povlačenja Osmanlija sa područja Mađarske, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih teritorija sa njima dolazi do ukidanja islamskog pravnog sistema koji je garantovao nesmetano prakticiranje vjerskih propisa i muslimani u tom dijelu Evrope potpadaju pod evropske pravne sisteme. Muslimani su bili pred dilemom da napuste svoje domove i učine hidžru ka teritorijama koje su bile u rukama muslimana ili da ostanu pod nemuslimanskom vlašću. Bošnjačka ulema je različito reagovala na ovu novonastalu situaciju i njihovi oprečni stavovi o istom pitanju „ukazuje na kompleksnost tadašnjeg ukupnog stanja, različite interese koji su se preplitali nad BiH i Bošnjacima, politička ne/snalaženja u ogledalu propitivanja nacionalnog identiteta Bošnjaka i sl“.[1] Jedan dio bošnjačke uleme je smatrao da muslimani trebaju iz Bosne i Hercegovine emigrirati u Osmansko carstvo, argumentirajući svoj stav fetvom koju je izdao 1887. tadašnji šejhul-islam da je BiH nakon potpadanja pod Austro-Ugarsku vlast postala nemuslimanska zemlja i život muslimana na izgubljenim osmanskim teritorijama je neprihvatljiv. Drugi dio uleme poput Mustafe Sidki Karabega, Mustafe Hilmi Hadžiomerovića, Mehmeda Teufik Azapagića, Muhameda Emin Hadžijahića su bili protiv iseljavanja Bošnjaka iz BiH zastupajući tezu da je Bosna i Hercegovina pod vlašću Austro-Ugarske i dalje zemlja muslimanima u smislu njenog šerijatskopravnog statusa. Nažalost, veliki broj muslimana je prihvatio fetvu iz Istanbula i iselio se ka Turskoj. Neki smatraju da u Turskoj trenutno živi preko 4 miliona potomaka bošnjačkih muhadžira iz Bosne i Sandžaka.

Sve ovo smo naveli kako bi povukli jednu paralelu između dilema sa kojima su se nekada suočavali naš preci, a sa kojima se mi danas suočavamo. Mi se nalazimo u jednoj evropskoj nemuslimanskoj zemlji. Ova zemlja ima svoj vlastiti zakon tj. Ustav kojeg smo svi mi dužni da poštujemo. Međutim, i pred nas se postavlja identična dilema, da li smijemo boraviti u zemlji u kojoj se ne primjenjuju šerijatski propisi. Šta je uvjet da bi nam boravak ovdje bio dozvoljen? Po ovom pitanju imamo različita mišljenja. Neki smatraju da muslimani ne smiju boraviti u nemuslimanskim zemljama osim ako je to u cilju trgovine, nauke, da'veta i tsl.

Evropsko vijeće za fetve i istraživanja smatra da dozvoljenost boravka muslimana u nemuslimanskoj zemlji zavisi od toga da li je on „u mogućnosti ili ne zaštiti sebe, svoju vjeru i one za koje je odgovoran, kao što su članovi njegove porodice“.[2] Kriterij kojeg je Evropsko vijeće za fetve i istraživanja donijelo na osnovu kojeg se zaključuje da li je dozvoljeno živjeti u nekoj nemuslimanskoj zemlji jeste mogućnost izvršavanja vjerskih propisa i zaštita vjere i života od nepravde i nasilja. Ukoliko se takav boravak negativno odražava na vjeru, dužnost je učiniti hidžru iz takve sredine u drugu, u kojoj će musliman biti u mogućnosti sačuvati svoju vjeru, sebe i svoju porodicu. Pitanje koje se ovdje postavlja jeste: da li smo uspjeli da se očuvamo, da sačuvamo svoj islamski identitet? Da li smo sačuvali svoju vjeru, da li smo sačuvali svoju porodicu, da li smo usadili u našu djecu din-iman? Da li smo uspjeli da sačuvamo naše namaze, naše ramazane? Da li smo uspjeli da se sačuvamo od harama, od alkohola, vanbračnih odnosa i svih ostalih grijeha? Ova pitanja treba svaki od nas da proanalizira i za sebe odgovori.

Samo mjesto boravka nije nikakva garancija da ćemo očuvati sebe i svoje porodice. Normalno da je jednostavnije biti musliman u većinskim muslimanskim zemljama gdje država obezebjeđuje i omogućava primjenu islamskih propisa, međutim, islamski propisi su univerzalni i moraju se primjenjivati bez obzira na mjesto i vrijeme, stoga ako ne povedemo računa o sebi i svojim najmilijim, svi ćemo se izgubiti, asimilirati u ovo društvo tako da će  sve one distinktivne karakteristike koje čine naš islamski identitet nestati.

Oni koji su izgradili svoj identitet, oni teže potpadaju pod negativne uticaje okoline, međutim, naša djeca koja tek treba da izgrade svoj islamski identitet mogu pod uticajem društva da usvoje i neke stavove koji su oprečni islamu čime dolazi do devijacija i kršenju islamskih propisa. Svjedoci smo kako neki pod uticajem društva postepeno počinju oponašati nemuslimane, tako da se u nekim muslimanskim domovima uopšte ne obavlja namaz, niti se čuje učenje Kur'ana niti se zna za ramazan, ali nije rijetko da se u takvim domovima kite jelke za Novu godinu. Život bez ulaska u brak sa svojim partnerom je za mnoge muslimanske mladiće i djevojke postala sasvim normalna stvar, kao što je i stupanje u polne odnose prije braka čak i maloljetne djece. Udaju muslimanke za nemuslimana, koja je zabranjena po konsenzusu svih islamskih učenjaka, neki odobravaju kao da je to u potpunosti dozvoljeno i kao da oni odlučuju šta je halal a šta haram. Ima i onih koji i pored zabrane o držanju pasa u kući, i pored upozerenja da meleci ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas, sve to zanemaruju i psa smatraju dijelom svoje porodice. Konzumiranje alkohola pa čak i uzimanje droge koji uništavaju ne samo pojedince nego i naše porodice kao i šire društvo, je nažalost sve više prisutno i u muslimanskim porodicama.

Ovo su same neke od devijacija koje se javljaju u muslimanskim porodocima djelomično zbog našeg boravka u nemuslimanskoj sredini, a djelomično zbog slabo izgrađenog islamskog identiteta kao i propusta u odgoju. Stoga, mi moramo da učinimo daleko više napora kako bi očuvali naš islamski identitet od kojih očuvanje vjere i vjerskih propisa ima najveći prioritet.

Mr. Bilal ef. Hodžić

[1]Mustafa, Hasani, „Stavovi uleme o šerijatskopravnom statusu BiH pod Austro-Ugarskom upravom“, Zbornik radova  Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, XXXI, 2012., br. 16, str. 91.

[2] Fetve Evropskog vijeća za fetve i istraživanja, preveo Enes Ljevaković, str. 40.

Nema komentara.

Upišite komentar