U iščekivanju Allahovog odaziva-povodom Lejletul-kadr

Neposredno nakon kur'anskih ajeta u kojima Allah dž.š. govori o propisima posta, o mjesecu ramazanu, objavi Kur'ana dolazi kur'anski ajet koji se kao logički slijed nadovezuje na temu vezanu za ramazan, Allahovu milost i upućivanje dove Allahu Milostivom.

Mjesec ramazan je mjesec intezivnog ibadeta, mjesec u kojem se dova postača ne odbija. Stog razloga Allah nam objavljuje ovaj kur'anski ajet podstičući nas da dignemo svoje ruku ka Allahu i da mu se dovom obratimo. Allah kaže:

وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ ۖ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ ۖ فَلْيَسْتَجِيبُوا لِي وَلْيُؤْمِنُوا بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ (186)

„A kada te moji robovi za mene upitaju, pa zaista sam ja blizu, odazivam se dovi onoga ko Me moli, pa neka traže od mene (neka čine dovu), neka vjeruju u mene kako bi bili upućeni“.

Navodi se u predajama da je ovaj hadis objavljen kao odgovor na pitanje jednog ashaba koji je upitao Poslanika s.a.v.s.,: „Da li je naš Gospodar blizu pa da ga tiho, (šapatom) dozivamo, ili je daleko pa da ga glasno dozivamo? Pa je Allah objavio pomenuti ajet.

Postavlja se pitanje; ako Allah sve zna, zna naše misli i naše želje, zašto moramo Allahu da se obraćamo? Zar nije dovoljno to šta Allah zna šta hoćemo, šta želimo i da nam to podari? Činjene dove je jedan vid ili način aktivnosti kojom mi artikulišemo svoju dovu, kojom mi onoj nijemoj tihoj dovi koju nosimo u svojim srcima dajemo zvuk, činimo da se ona čuje, da mi sami sebe čujemo dok je izgovaramo, i time postajemo svjesni da mi komucirimao sa Allahom, da mu se obraćamo i da od Njega pomoć tražimo. Dova kao ni svi ostali ibadeti nisu potrebni Allahu, ali jesu nama. Svaka misao koja se u riječi pretvori dobiva na težini kod Allaha. Svaka izgovorena riječ, pa čak i onaj jedva čujni šapat kojeg samo mi čujemo se uzdiže Allahu, ali isto tako tek kada dovu u riječi pretvorimo i kada joj zvuk damo tu dovu čuju i meleci. Oni ne znaju naše misli, ne znaju naše želje, ali nas mogu čuti što nam potvrđuju bezbrojni hadisi kao što je hadis: „Kada neko čini dovu za svoga brata u odsutnosti, meleki kažu i tebi neka Allah isto podari“. Meleki su bili ti koji su čuli i dovu Junusa a.s., kada je u mrkloj noći, u tamnim dubinama mora, u utrobi kita, pritisnut jadom i halom u kojem se našao zavapio: „Nema drugog Boga osim Tebe, neka si slavljen, ja sam bio jedan od zalima (nepravednika)“. Meleki su začuli ovaj vapaj, ovu iskrenu dovu iz dubina mora ali i iz dubine Junusove duše pa su rekli Allahu: „Gospodaru naš, kakav je ovo glas? Ko je to ko te doziva sa tako čudnog mjesta, glas nam je poznat, ali mjesto odakle Te doziva nam je nepoznato“? Allah im odgovora da je to njegov dobri rob Junus kojeg je On nakon ovako srčane dove izbavio iz jedne nedaće u kojoj se našao svojom krivicom. Naime, šta god da nas zadesi to je našom krivicom. Ne tražimo krivicu u drugima, nego se zapitajmo gdje smo mi pogriješili, gdje smo to mi zulum samima sebi učinili. Junus je to priznao pa mu se Allah odazvao.

Dakle, dovi treba dati zvuk, dovu treba jezikom izgovoriti, ona mora iz dubine srca dolaziti, i moramo čvrsto biti ubjeđeni da će nam se Allah odazvati.

Ima li iko od nas da nema ni jedne želje? Ima li iko od nas da nema ni jedne potrebe bilo to od Dunjaluka ili Ahireta? Ima li iko od nas da ga nešto ne muči i žulja? Ima li iko od nas da ne zna makar jednu osobu kojoj je potrebna Allahova pomoć? Mislim da ćemo svi reći da nema takve osobe. Čak štaviše, ne smijemo biti takvi. Moramo imati želje, moramo moliti Allaha, moramo Mu se obraćati, jer je dova jedna vrsta posebne konekcije sa Allahom koja tu povezanost samo još više jača. Allah nam kao što smo vidjeli naređuje da mu se obraćamo, da od Njega tražimo, jer je On onaj ko sve ima, jer je On onaj koji posjeduje riznice i nebesa i zemlje, jer je On Er-Rezzak, Onaj koji sve opskrbljuje, jer je On El-Vehhab, Onaj koji neizmjerno daje…Poslanik s.a.v.s., nas takođe podstičemo da tražimo od Allaha i da ne budemo skromni u svojim željama, da tražimo ono što je najljepše, najviše, najbolje. U jednom hadisu kaže: „Kada budete tražili od Allaha džennet, tražite i molite ga da vam podari Džennetul-firdevs“. A Džennetul-firdevs je najljepši i najuzvišeniji dio dženneta.

Veoma je bitno kod činjenja dove da vjerujemo Allahu, da vjerujemo da će nam se odazvati, jer Allah kaže: …pa neka traže od Mene i neka vjeruju u Mene… Zašto ovo Allah potencira? Zar nije dovoljno samo dovu uputiti, (a mi smo postači), pa će nam se Allah odazvati, nego je potrebno i da vjerujemo?

Dova braćo draga i sestre nije nikakv magičan štap, i odgovor ne dolazi odmah nakon što potaremo lice i kažemo „amin“. Odgovor na naše dove moramo ponekad da čekamo dugo, dugo vremena. Nekada to traje nekoliko dana, ali nekada i nekoliko godina, a nekada i ne dočekamo da vidimo učinak naše dove. Najlakše je dovu učiniti, ali je teško odgovor na nju sačekati. Upravo kod ovog iščekivanja dolazi do izražaja jačina našeg imana, dolazi do izražaja koliko vjerujemo Allahu, koliko se na Njega oslanjamo, jer u današnje vrijeme ( a tako živimo) sve ono što želimo, hoćemo da to dobijemo odmah, sada u punom obimu i bez ono „inšaallah“. Kada čitamo Kur'ani Kerim nailazimo na primjere Allahovih poslanika koji su imali veoma teška iskušenja i koji su nam svojim primjerom pokazali kako treba da postupimo. Zbog brojnosti poslanika, kao i zbog činjenice da su i oni bili samo ljudska bića mogu nam poslužiti kao uzor u svim pitanjima. Bilo je poslanika koji nisu imali poroda, koji dugi niz godina nisu imali svog evlada, kao što je bio Ibrahim a.s. Bilo je poslanika čija supruge su im bile neposlušne, kao što je Lut a.s. Bilo  je poslanika čija djeca su im bila neposlušna, kao što je Nuh a.s. Bilo ih je čija su se djeca mrzila, pa je jedan ubio drugog kao što je bilo kod Adema a.s.. Bilo ih je koji su izgubili svoju djecu, plodove svoga srca, kao što je Jakub a.s. bio izgubi Jusufa a.s., ili kao što je naš Poslanik izgubio doživio da sva njegova djeca osim hazreti Fatime umru prije njega. Njegovo prvo dijete, sin Kasim, po kojem je bio prozvan Ebu Kasim, umro je kada je imao dvije godine; a njegovo zadnje dijete sa hazreti Hatidžom, Abdullah, umro je još mlađi nego Kasim. Njegove kćerke: Rukijja, umrla je druge godine po Hidžri, Zejneba je umrla osme godine po Hidžri i Ummi Kulsum umrla je devete godine po Hidžri. Njegovo posljednje dijete, sin Ibrahim, umro je sa šesnaest mjeseci. Bilo je poslanika koji su bili iskušani zavođenjem od strane lijepe i ugledne žene, koji su bili u zatvoru kao što je Jusuf a.s. Bilo ih je kojima su tijela komadana, koji su preko polovine svog tijela prerezani, koji su bili bačeni u vatru kao što je bio Ibrahim a.s.. Bilo ih je koji su bili iskušavani siromaštvom, glađu i žeđu, ali bilo ih je koji su iskušavani bogatstvom i vlašću koju niko nije imao na zemlji kao što je bio Sulejman a.s. Nema nedaće a da Allahovi poslanici nisu bili njome iskušani, međutim, šta su oni činili? Oni su se Allahu obraćali i od Njega pomoć tražili. Njihovo traženje od Allaha zbog njihovog edeba nije nikada bilo direktno, kao što bi možda mi rekli: „Bože, daj mi ovo, daj mi ono…“. Naprotiv, oni su se na jedan poseban način obraćali. Sjetimo se Ejjuba a.s., kako se on Allahu obratio, nakon što je od dunjalučkih stvari izgubio sve što je imao i nakon što se razbolio i nakon što je bol postala nesnosna, zavapio je iz dubine svog srca:  

“I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!’ – odazvasmo i nevolju mu, koja ga je morila, otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.” (El-Enbija, 83-84.)

Ili Jakub a.s., nakon što je izgubio Jusufa a.s. je samo rekao: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim“ (Jusuf, 86) i: “Ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je” (Jusuf, 83).

Ni Poslanicima se Allah nije odmah odazivao. I oni su morali čekati odgovor od Allaha i to je znalo potrajati nekoliko godina. Jusuf a.s. se nije susreo sa svojim babom nakon par dana, nego nakon više godina. Jusuf nije ostao u zatvoru nekoliko dana, nego nekoliko godina. Junus a.s. nije izbavljen iz utrobe kita nakon nekoliko sati, Allah sam zna koliko je dugo ostao. Svim poslanicima je zajedničko da su se nakon nevolje obratili Allahu  na najljepši mogući način, da su priznali svoju grešku, da su bili duboko ubjeđeni da ih Allah čuje i da će im se Allah jednog dana odazvati. Stoga, činimo dove Allahu, šapatom, dozivajmo ga Njegovim lijepim imenima, dovimo u dubini noći iz dubine naših srca. Dovimo za sebe, ali isto tako dovimo i za druge i ne zaustvljajmo se samo na dovi. Dovimo aktivno, molimo Allaha da nama kao i drugim muslimanima olakša, ali u isto vrijeme nastojmo da pomognemo našoj braći i sestrama bilo to riječju ili djelom. Gospodaru naš, Ti primi od nas naše ibadete, naša dobra djela, naš post, naše namaze, smiluje nam se i oprosti nam i uslišaj naše tihe dove. Amin.

Bilal Hodžić

Nema komentara.

Upišite komentar