Hodžinski hljeb (piše: mr. Bilal Hodžić)

Šta znači biti dobar imam? Da li postoji neko mjerilo, norme i obrasci? Zašto džematlije u imamima žele da vide personifikaciju ashaba i tabi'ina koji su bili istinski zahidi i koji od dunjaluka nisu tražili ništa osim onoliko koliko je potrebno putniku za put? Zašto je uvriježeno u svijesti naših džematlija da imamu ne treba previše materijalnih sredstava i da imam mora biti isključivo posvećen onome svijetu? Problematika materijalne situiranosti imama se pojavila onda kada smo dobili jedan novi pravni sistem koji je razdvojio vjeru od države i kada smo postali samostalni, kada su se imami prestali da vode kao državni službenici i kada je njihovu platu počeo narod da obezbjeđuje, a ne država.

Kada se dogovara prijem i upošljavanje novog imama uvijek se pita koliko će imam da košta,  a kada se govori o plati govori se uvijek o minimalnom ličnom dohotku.[1] Zašto niko ne govori o jednom prosječnom dohotku? Zašto se ne pogledaju slična zanimanja u okruženju kao što su učitelji ili sveštenici? Niko ne polazi od te osnove, nego se često imamski posao poredi sa poslom fizičkog radnika koji radi u fabrici i sortira šarafe, slaže dijelove u regale, montira namještaj, lijepi pločice, mijenja ulje u autu itd.

U Njemačkoj (a vjerovatno i u drugima zemljama) se može veoma jednostavno saznati prosječno primanje određene branše, jer postoje agencije kao i internet portali koji se bave ovom tematikom koje nakon na hiljade ispitanih slučajeva dolaze do prosječne bruto plate. Tako npr. prosječna bruto plata jednog učitelja u Njemačkoj se kreće između 2.929 i 4.394 €. Plata jednog sveštenika se kreće između 3.318 i  4.482 €. Pogledajmo i ostala zanimanja kao npr. elektičar. Bruto plata jednog električara u Njemačkoj se kreće između 2.411 i 3.617 €. Jedan automehaničar zarađuje između 1.869 i 2.395 €. Jedan keramičar zarađuje između 2.197 i 2.954 € itd. Svi navedeni podaci mogu se provjeriti na stranici www.gehalt.de.  Bilo bi interesantno da imamo jednu ovaku databazu podataka i da možemo vidjeti kolika je prosječna plata jednog imama, koja je najniža, a koja je najviša.

Lična primanja imama u dijaspori

Slušajući o toj tematici, a kao jedan od aktera koji je jeo hodžinski hljeb, razgovarajući sa kolegama imamima, analizirajući stanje u našim džematima dolazim do zaključka da su imami u dijaspori neadekvatno plaćeni. Izuzetak predstavljaju oni imami koji su uspjeli da se izbore za jedno dostojno primanje koje često zna biti na meti zlobnika i zavidnika kao i onih koji smatraju da imamu i ne treba neka velika plata, jer ništa ne radi a ionako je dužan da klanja, da posti, da uči Kur'an itd.

Džemati u dijaspori se uglavnom finansiraju od članarine što predstavlja najveći ulaz novca na džematski račun. Polazeći od usvojene odluke da je standardna članarina u džematima u Njemačkoj 20 €, i poznavajući broj članova možemo zaključiti koji džemati su u mogućnosti da uposle imama na puno radno vrijeme i da ga adekvatno plate. Ako se džemat finansira isključivo od članarine bez dodatnih izvora prihoda i shodno analizi broja džematlija u Njemačkoj samo 1/3 džemata može da ponudi imamu jednu prosječnu platu koja ne bi trebala biti ispod 2.400 € u brutu.

Džemati koji broje ispod 200. članova i kojima članarina predstavlja jedini izvor prihoda, zatim koji plaćaju kiriju za prostorije u kojima se nalaze ili otplaćuju rate banci nisu u mogućnosti da ponude imamu jednu prosječnu platu, a da o nekoj visokoj plati i ne govorimo.

Plate imama u Njemačkoj su različite i često su uslovljene brojem džematlija, tako da veći džemati mogu da ponude veću platu, dok manji, čak i uz postojanje volje nisu to u mogućnosti. Ovdje bi dobro došlo da se primjeni kur'anski ajet kojeg mi često citiramo: „i pomažite se u dobru“, tj. da veći džemati koji imaju „viška“ sredstava pomognu manje džemate i time olakšaju život imamu koji se nalazi u brojčano manjem džematu kao i samom džematu. Drugo rješenje bi bilo da oni džemati koji nisu u mogućnosti da obezbijede imamu prosječnu platu, da uposle imama na pola radnog vremene i time omoguće da drugu polovinu imam sebi zaradi. Treća mogućnost je centralizacija sredstava, što poznavajući prilike u Njemačkoj bi bilo veoma teško izvodljivo.

Džemati u dijaspori

Analizirajući stanje naših džemata u dijaspori možemo zaključiti da trenutno imamo imame koji su uposleni na puno radno vrijeme (takvi su većina), na pola radnog vremena, na bazi  kao i onih koji rade „fi sebilillah“. Činjenica da je većina imama uposlena na puno radno vrijeme govori o želji i interesu džematlija da imam bude prisutan u džematu što je moguće više (neki bi željeli čak i u slobodnim danima) i da imam predvodi namaze kao i ostale aktivnosti. Takvi imami ako imaju prosječno primanje se mogu i trebaju da bave isključivo imamskim poslom i da promišljaju kako da poboljšaju svoj rad, unaprijede aktivnosti, omasove članstvo, povećaju broj djece na vjeronauci, broj klanjača  a pogotovo omladine na dnevnim namazima itd. Imami koji rade pola radnog vremena najvjerovatnije primaju pola plate, što znači da drugu polovinu mora da obezbijedi na drugi način čime umanjuje svoj doprinos džematu kao i aktivnosti. Zatim oni imami koji rade na bazi tj. samo u toku vikenda su plaćeni shodno svom doprinosu. Primjetno je da naši džemati htjeli mi to ili ne, bezobzira koliko brojčani bili prerastaju u vikend džemate. Rijetki su oni džemati koji nude aktivnosti u toku radnih dana, ne zbog ljenosti imama i indolentnosti nego zbog realnih uvjeta našeg dinamičnog života. U svim našim džematima počevši sa petkom sa džuma namazom džematlije počinju da protiču kroz džemat dajući džematu život, dok u ostalim danima naši džemati su na infuziji. Pogledajmo samo broj klanjača u toku jednog radnog dana pa će nam biti jasno. Negdje imam zna počesto sam da klanja pojedine namaze. I na kraju imamo i one koji su svoju nafaku našli mimo mihraba i minbera koji su imamski poziv ostavili, neki trajno, a neki privremeno. Neki od njih koji su osjetili duhovnu prazninu i dalje nastoje da budu aktivni u džematu radeći bez ikakve novčane nadoknade.

Koji je imam najbolji?

Za džematlije onaj koji najmanje košta. Koji ne traži svakih deset godina povećanje plate. Koji radi i ono što mu nije u opisu radnog ugovora. Kod kojeg i supruga radi u džematu ali bez nadoknade. Imam koji je 24. sata džematlijama na raspolaganju, koji ne pravi razliku između slobodnih i radnih dana. Koji ne traži za dodatni rad i dodatnu nadoknadu, jer će njemu to Allah nadoknaditi na onom svijetu. A da li je stvarno tako? Da li su uvijek najbolje one stvari koje su najjeftinije? Dokle smo došli? Znamo da za dobrog pjevača treba dobro i platiti, a za dobrog imama to nismo spremni. Znamo da za dobro auto treba izdvojiti pozamašnu svotu novca. Da za dobrog igrača treba izdvojiti milione. A šta je sa imamima? Današnji imami moraju biti visoko obrazovani. Mnogi od njih su magistri, neki doktori, neki hafizi. Zar ne bi trebali imama situirati kako bi se mogao posvetiti misiji islama, a ne da razmišlja kako da sastavi kraj sa krajem. Dobar i kvalitetan  imam nema cijene. Da li mi to znamo???

U našim džematima oko 90% aktivnosti se sprovodi u toku vikenda. Pojedini imami ostvaruju veoma dobre rezultate iako rade pola radnog vremena, ili na bazi, ili čak na fi sebilillah, dok na drugoj strani neki imaju punu radnu normu, ali rezultati izostaju. Svaki džemat je jedna zasebna cjelina koja mora poznavati sebe i svoje potrebe i shodno tim potrebama ali i mogućnostima se organizovati i primjeniti onaj model koji džematu, ali i imamu najbolje odgovara.

Dolazak u penziju

Visina plate koju je imam dobivao u toku svog rada najbolje dolazi do izražaja kada dotični dođe u penziju. Već smo imali nekoliko slučajeva imama u Njemačkoj koji odlaze u penziju sa 300 eura čime ne može da plati ni jednu malu sobicu. Imam koji je čitav svoj radni vijek bio samo imam. Koji je stalno bio na usluzi džematlijama, kojima je pomagao, izvodio i njih i njihovu djecu na pravi put, koji je bio istinski zahid da čak nije sebi ni stančić  obezbijedio, dolazi u penziju s kojom ne može da preživi. Čitav život je jeo gorki hodžinski hljeb koji u starosti postane još tvrđi i gorčiji. Gdje je svijest naših džematlija? Kako možemo biti tako indolentni kada je imam u pitanju? Kako možemo da stajemo iza imama, za njim klanjamo, aminamo na njegove dove za nas, naše roditelje, našu djecu, a ne pitamo se kako je našem imamu? Kakva je njegova plata, kakva će mu biti penzija? Ima nešto čudno u nama, jer svi mogu i smiju posjedovati, ali imam ne smije. Svi mogu imati lijep stan ili kuću, lijepo auto, lijep maještaj, ali imam ne smije. Svi mogu imati pravo na povećanje plate bez moljakanja i podizanja glasova, ali imam ne smije. Postalo je moderno tražiti imame koji džemat ne koštaju mnogo. Ako se nastavi taj trend sve će manje biti onih koji će se odlučivati za imamski poziv, a sve će više biti onih koji će ga napuštati. Džemati će tražiti nove miskine kojima će postavljati 100 uvjeta, a nudiće minimalu. I onda kada čujemo da je još jedan dobar i kvalitetan imam napustio hodžaluk, kada čujemo da je još jedan kolega došavši u penziju postao socijalni slučaj onda se lijepo zaibretimo i počnemo preispitivati sebe i svoju situaciju.

Sve ovo što sam naveo su simptomi jedne bolesti koja već dugo godina razara naše zajednice. Ondje gdje postoji volja, naći će se i lijek. Treba razmisliti, razgovarati i dogovorati se. Treba uključiti širi dio Islamske zajednice kako bi se ovakve situacije spriječile. Treba razvijati dugoročnu strategiju, donositi pravilnike koji će biti važeći za sve imame u svakom vremenu. Rad i zalaganje se trebaju prepoznati i adekvatno stimulisati, a takođe i nerad i nemar trebaju biti prepoznati i na adekvatan način sankcionisati.

[1] Ovo se odnosi na one zajednice koje nemaju usvojen pravilnik o ličnim primanjima kao što su džemati u dijaspori.

Nema komentara.

Upišite komentar