Svečanost u džematu Mannheim: Noć u kojoj je Ishak efendija otišao u legendu

Dana 17.02. 2018.g. u džematu Mannheim upriličena je svečanost povodom odlaska u penziju Ishak ef. Aleševića, nakon četrdest i sedam godina imamske službe, i uručenje dekreta novom imamu hfz. Dr. Midhatu Beganoviću.  U prisustvu velikog broja imama i džematlija, predsjednik Mešihata IZBNJ muftija Pašo ef. Fetić uručio je zahvalnicu i skromu hediju Ishak ef. i zahvalio mu se na predanom radu i doprinosu Islamskoj zajednici, a novom imamu uručio je dekret Reisu-l-uleme IZ-e u Bosni i Hercegovini. Ispred džemata obratili su se sadašnji i prijašnji predsjednik džemata i uručili prigodne poklone Ishak ef. i njegovoj hanumi Suadi. O Ishakovom imamskom putu govorio je prijašnji muftija Mustafa ef. Klanco. Svečani ispraćaj, kao i dugogodišnji rad u dijspori Ishak ef. opisao je njegov dugogodišnji kolega i prijatelj Ševket Zukić u tekstu koji slijedi.

Sedamnaesti je februar godine 2018. Vrijeme je akšamsko… suze, sjeta, miješaju se i radost i ljutnja u meni. Sve u meni se noćas izmiješalo, uskomešalo, uzburkalo, ovdje u Mannheimu. Čini mi se da se nikada, od otvorenja džamije u Mannheimu, u ovom natrpanom prostoru nije više emocija slilo pod njen krov. Odasvud, došli smo da Ishak ef. Aleševića ispratimo u penziju, u mirovinu, kako mnogi od govornika to rekoše, a ja u sebi dodajem i u LEGENDU.

A hafiza Midhat ef. Beganovića dočekasmo. I dok mu je Ishak ef ustaknuo kao snijeg bijelu ahmediju i sa njom emanet na glavu to sa gromoglasnim tekbirima propratismo.

Sjedim direktno pred mihrabom. Gledam Ishak ef kako se bori sa emocijama, sa suzama, ja se udaljih prepušten svojim sjećanjima i filmska traka se zakoluta.

Davno, još kao učenik Medrese, u nekom od Preporoda čitao sam izvještaje sa mevludskih svečanosti iz dijaspore. I tada sam, čini mi se, po prvi put, u potpisu tih novinskih izvješća pročitao ime Ishak ef. Alešević. Ali, tada je dijaspora bila odmah preko Save i ja sam je gledajući u daljinu sa velinskog Gromonika vidio odmah iza brčanskih visokih zgrada. Tamo je Hrvatska, a iza nje Slovenija… Ishak ef. je, e da li je to sada ovim redoslijedom, ko će ga znati, sve to prošao i Pulu, i Zagreb, i Sisak, i Ljubljanu… Pričao mi je jedamput da je dilemu biti već od Medrese imam ili ne riješio u samo jednom kratkom razgovoru sa tadašnjim vjersko-prosvjetnim referentom Starješinstva Islamske zajednice rahmetli Alijom Kusturicom koji je pred njega kada je došao da preuzme stipendiju za studij vani podastro mu spisak od ravno 250 džamija koje su bile zaključane, jer imama je u taj vakat bilo veoma malo. Uzeo je spisak, odabrao džemat i otpočeo već sa majem 1970. hodžiti u Gornjoj Misoči kod Ilijaša, pa potom u Kijevu kod Trnova, a potom u Kaknju. Studirao je uz rad, i tek od konca septembra 1978. godine obreo se u dijaspori. … Hm, čitajući iz izvještaja o dijaspori počelo je to da me golica. Biti hodža u dijaspori zvučalo je i neobično i privlačno. I tako, sticajem, što bi moj Faruk znao reći iz multi (teško) samo-dosjetljivih okolnosti u novembru 1985. i ja dođoh u Keln, da i ja budem hodža u dijaspori. I meni otpoče teći med i mlijeko. Ali, tu milinu ne izdržah dugo. Već s početka 1987 poslah pismo u Vrhovno Starješinstvo i zavapih: „Ljudi, braćo, ovu milinu ja ne mogu durati više! Šaljite mi nekoga drugog, a ja ću se nekako strpiti dok taj drugi ne dođe!“ … Niko me ništa nije ni pitao: Pa zašto? Pa de ba malo ohani, pripomoći ćemo ti. Ma jok! Čini mi se, ovi iz Sarajeva jedva su bili dočekali. Poslaše u Keln Dževada Hodžića, a ja se razdužih, pardon rashodžih, a život, život poteče dalje, ne čeka, ko posrne, sam je kriv…

Godina je 1990., čini mi se početkom proljeća, a ja sam vec 1988 izabran za predsjednika džemata u Kelnu, baš tu, gdje sam se bio i „rashodžio“ kako to ovi naši zajedljivci vole da kažu, kad jedno veče zove me ahbab Mustafa ef. Klanco i kaže mi da je u novo-osnovani džemat u Hamu došao Ishak ef Alešević. Nemalo potom pozvaše nas na otvor džamije, koja je, za ono vrijeme nezamislivo, u istoj zgradi, ili u sklopu jugoslovenskog kluba. Ceremonija otvaranja džamije, izrežirana, za nas neiskusne, do tada neviđena u dijaspori. Ispred džamije, na otvorenom, govorancije, program, ceremonija predavanja ključa, otvaranje, … pa unutra program, uručenje zahvalnica… I tako sam, na taj dan konačno upoznao Ishak ef Aleševića. U početku, bili smo podozrivi prema tim njegovim ceremonijalno-proceduralnim “novotarijama“, … „Ma, zagrebačka škola“ komentarisali smo, ali, svi smo pomalo, krijući, počeli da učimo i usvajamo njegove manire, mada prilično teško, jer je Ishak ef urođeni džentlmen sa prefinjenim manirima, koje je nama, u to doba bilo teško, a nekima još i danas skontati. Ubrzo se desi i 26. maj 1990. u Sarajevu, pa potom 18. avgust u Kelnu, i dalje je to bilo teško pratiti… Ishak ef. se bio uključio u sve te dijasporske tokove. Osnivanje ogranaka SDA od kojih su mnogi prerasli u džemate, osnivanje Preporoda, Merhameta, briga oko prognanih i izbjeglih,… traženje najprikladnije forme i načina za uvezivanje džemata, osnivanje krovne organizacije IZBNJ … Neznam kako, neznam zašto, desi se nešto u Hamu. U neka doba čujem Ishak ef treba tamo, treba vamo, čak sam čuo i jednu verziju da ga je tadašnji Reis-ul-ulema Cerić slao u Medresu, pa ga je tadašnji direktor bio „kolegijalno“ dočekao… Kemal ef Sejdović ode iz Manhajma, treba im imam, i na inicijativu Glavnog imama Mustafa ef Klance, 1997. godine sa decembrom otpoče raditi u Manhajmu. Manhajm je u to vrijeme preživljavao teške dane, svašta nešta, … ja sam se u to vrijeme, iz familijarnih razloga već bio preselio u Mainz, … i ovdje, opet sam bio izabran za predsjednika džemata. Po dolasku u Mainz saradnju i druženje sa Ishak ef bio sam intenzivirao kroz razne projekte dijaspore, a najviše na uvezivanju naših džemata. Dosta toga prošli smo zajedno, od pokušaja uspostave Medžlisa, sada tako davne 2001. godine, pa rada na reorganiziranju Zajednice koje je rezultiralo uspostavom Mešihata Islamske zajednice za Njemačku i postavljanjem Mustafa ef Klance za prvog Muftiju IZ-e u dijaspori. Da, dobro sam rekao prvog u dijaspori, jer su Hrvatska i Slovenija u međuvremenu „istupile“ iz dijaspore i evoluirale u „domovinske zemlje“. Zajedno smo bili u Radnom predsjedništvu Konstituirajuće sjednice Sabora IZBNJ, a Ishak ef. je već Glavni imam naše oblasti, a ja sabornik, … Kao Zajednica koja je u nastajanju sačinjena od ljudi koji se do jučer ni poznavali nisu, došli ovamo, svako sa svojim ciljevima, najčešće onim neostvarivim ciljevima, sa problemima, frustracijama, počeli sa ledine, upadali i upadamo u velika iskušenja, i … već tada sam osjetio da smo prepušteni uglavnom sami sebi od strane matične Zajednice iz Domovine. Čini mi se, i još to duboko nosim u sebi, da oni razmišljaju i djeluju kroz jedinstven njihov moto: Svađajte se i prepirite koliko god hoćete, pa ako se dogovorite dobro je, ali, ako se i međusobno pobijete sami ste krivi jer mi ćemo na kraju priznati onoga ko bude jači! Allahu hvala, ovo smo na vrijeme uočili i shvatili i svoje probleme i potrebe, sami riješili čestito i radino, onako dunjalučki i sa lijepim nijetom, upravo onako kako to muslimani treba da rješavaju svoja pitanja, probleme i potrebe sa usponima i padovima do postizanja konačnog cilja. Ono, u čemu se nismo mogli snaći, složiti se i iznaći rješenje ostavljali smo za neko bolje vrijeme ili za Njegov Sud, i uvijek do sada iz svega smo izlazili još jači i spremniji …. Onda smo izabrali drugi saziv Mešihata, i Muftiju Pašu ef Fetića, … Ishak ef je Glavni imam, a ja član Mešihata, … Promjene statuta, džematski problemi, oni odozdo ko hoće, a mi ko nedamo, pa opet mi hoćemo, a onda oni nedaju…, a život ide li ide.

Cijelo to vrijeme Ishak ef je i imam u Manhajmu, a to je posebna priča, … nekima malo, nekima puno, a Ishak ef. se uprno trudi svakome da ugodi, svakome da priđe, al hajde ti, u ovom vaktu ugodi svima kad svako ima „svoje“ koje se razlikuje od drugoga, … a zdravlje, troši li se troši. Jedan Bajram dođe, i Ishak ef.  srce neizdrža, sve to što mu je Ishak ef. sve ove godine priređivao, zablokira i bajramova u bolnici, … malko ga doktori zakrpiše, a on i dalje u istom tempu nastavi.

I tako to potraja sve do 17. februara, ove 2018. godine kada je u subotu na akšamskom namazu završio sa zvaničnim predvodvođenjem džemata na namazima. Prethodno, u petak, 26. januara bila je njegova Oproštajna hutba, a u nedjelju oproštaj sa djecom u mektebu. Svima nama, koji u ovu subotnju večer dođosmo da budemo svjedoci suza Ishak ef,  a i naših, koje nismo krili, niti od sebe a niti od drugih. I da cijeli ovaj pređeni put od Ilijaša, Kijeva, Kaknja, Pule, Rijeke, Zagreba, Ljubljane, Siska, Hama, pa i Manhajma sa Ishak ef prođe i njegova Suada Hanuma pomažući ga, bodreći i radeći rame uz rame sa njim.

Džamija puna. Ključaju emocije. Mustafa ef. potegao iz Kamp-Lintforta, Mehmed ef. Jakubović iz Ahena, tu su i Muftija ef. Pašo Fetić, Fahrudin ef. Džinić, Ahmed ef. Kajošević, Zahir ef. Duraković, Zufer ef. Zahirović, Asim ef. Jelovac, Amel ef. Premtić, Jasmin ef. Dervić, Sulejman ef. Spahić, Mirhet ef. Joldić, Halil ef. Makić, Kemal ef. Sejdović, … Mlađahni Adem ef. Hasanović sve je to znalački moderirao i vodio. Mustafa ef Klanco provede nas kroz životno-imamski put Ishak ef. dug 46 godina.   

Bilo je i mnogo toga u čemu se sa Ishak ef. nisam slagao prilikom našeg zajedničkog rada, nekada i oštrih diskusija. Ono što je mene ponekad kod njega ljutilo, a na čemu mu, evo na ovaj način odajem priznanje jeste, Ishak ef. neupitna i bezpogovorna odanost Islamskoj zajednici, iako je i sam bio svjestan da je to čitav njegov radni vijek bilo na njegovu štetu. Često sam sa našim zajedničkim prijateljem Mehmed ef. Jakubovićem o tome razgovarao, ali Ishak ef jednostavno je bio takav, za svakoga dobar, i bolji, nego li za sebe samoga. U Zajednici, bilo ko da je predstavlja, kod njega je bilo: Čujem i pokoravam se!, … nažalost, a to je u svome  obraćanju i Mustafa ef. Klanco napomenuo da ta Zajednica kojoj je služio 46 godina, nije mu uzvratila adekvatno.  

Imami, taj najznačajniji segment poslanja Islamske zajednice, ljudi od čijeg rada zavisi kakvi će nam sutra biti džemati, džematlije, i budući imami, reis-ul-uleme, političari, predsjednici, narod, … svemu tome imami kroz svoj rad i djelovanje udaraju temelj, i baš oni prepušteni su sami sebi, te svojoj sposobnosti snalaženja, u životu i u pozivu svome. Ishak ef. put, primjer je kako imam treba biti odan Zajednici, ali i kako se Zajednica treba adekvatno vrednovati rad imama.

Zagrljaji, suze, pokloni, slikanja, večera, i mi odosmo svojim kućama, a naš Ishak ef osta opet sam sa svojom Suada-hanumom, i sa svojom „mirovinom“.                                                                                                        

Hvala ti, dragi moj kolega Ishak ef. na svim ovim godinama zajedničkog rada, i naše, a samo nama znane i razumljive borbe.

Tvoj kolega, Ševket Zukić

Nema komentara.

Upišite komentar