Ramazan toplih srca

„Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene!“ (Kur'an, El-Hadid, 16.)

Ramazan je od Allaha darovano pravo vrijeme i poklonjena najbolja prilika za smekšati naša srca koja takvim postaju stalno prisutnom i povećanom sviješću o Bogu i kroz ibadete spominjanjem Njegovog imena kao i sviješću o Njegovoj sveprisutnosti koja je u naročitom mjesecu ramazanu neobično jako izražena. U ovom mjesecu, koji je mjesec Objave,  jednako tako moćno u vjerniku raste spoznaja da smo neizmjerno velikim darom darovani, jer smo u posjedu Istine, Allahove Knjige koju sam Kur'an predstavlja riječima:„Lakrdija nikakva on nije !“ (Kur'an, Et-Tariq, 14.) nego je to govor izravan Božiji koji čovjeka obavezuje prema njegovom sadržaju. To je Knjiga koja nas, nadkriljena nad nama, otvorena, neprekidno opominje, ispravlja i čuva od skretanja, ali i čini nas osjećajnijima, toplijim i bliskijim i sa Bogom i sa čovjekom. U ramazanu, u pravilu, vjernik je mnogo svjesniji Boga, Njegove prisutnosti i saznanja o stajanju pred Njim i odgovornosti za svoja djela, a također i Kur'ana, koji je u ramazanu darovan i počeo se na Zemlju ljudima dio po dio spuštati u posebnoj, ramazanskoj  Noći sudbine – lejletul-Kadr kojom je čitavom čovječanstvu sa blijeskom islama izmijenjen tok historije, izmijenjena mu sudbina. U suštini, u ramazanu, svake godine vjernik Kur'an ponovno iščekuje, raduje mu se kao da se istom objavljuje i spušta upravo njemu i on ga prihvata otvorenih ruku i prsa kao svoju vlastitost sa zebnjom usljed ozbiljnosti njegovog sadržaja, snage koju Kur'an nosi, ali i sa radošću kao nagradi za postupanje po njegovim uputama, od čega se kako Kur'an veli „srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene!“ Tako sa ramazanom sa srca spadaju tereti zaborava, nemara i griješenja i ono mekša i postaje toplo.

Srcem mi osjećamo Boga, srcem Mu se predajemo, srcem zebemo pred Njegovom kaznom, srcem se nadamo Njegovoj milosti i oprostu, srcem primamo drugoga čovjeka, svoga bližnjeg, svoju kćerku i sina svoga, svoju majku i oca svoga, suprugu i prijatelje.

Ali, šta ako naše srce nije takvo, i nismo u stanju voljeti i svoju ljubav neprekidno iz sebe isijavati i dijeliti? Šta ako srce u sebi pohranjuje mržnju, pakost, zlobu, zavist, licemjernu prepredenost i prevrtljivost? Takvog stanja u nama treba se veoma uplašiti jer ukazuje prvenstveno na same nas da se moramo pozabaviti onim što počiva u našim prsima, sa našom dušom i sa srcem našim. Ne treba obraćati pažnju na to što je široko rasprostranjeno i prihvaćeno biti i hladan i samo svoj, samodovoljan, egoističan, nezainteresiran za drugoga, spreman na pakost i zlo, proračunat i upravljen jedino materijalno ciljno čineći sve da se svojem Ja, svojoj sujeti, svojim željama i strastima, i svojim samoživim interesima udovolji. Znano je da se tvrdom srcu ne može suditi, teško mu se udarac i bol mogu nanijeti jer je ono izgubilo moć ljubavi i osjećanja za druge i za bilo šta drugo izvan sebe samih. Jedino ga se može još ili sažalijevati, ili od takvih sa tvrdim srcem se udaljiti.

Nije rijetko da se, nakon što nam se nanesu boli srcu, požalimo na same sebe: Zašto sam toliko preosjetljiv? Zašto me pogađaju tuđi zlobni pogledi i pogotovu teške neistine i ružne riječi? Zašto se tako puno unosim u tuđe brige i probleme? Zašto me smeta nepravedan postupak? Zašto sa mukom podnosim vijesti o stradanjima, posebno muslimana Palestine, Bliskog Istoka, muslimana Rohinja, postradalih i skončalih u valovima mora ljudi očaja i bijede, gladnih… našeg muslimanskog svijeta Bosne, Sandžaka, Balkana, i uopšte ljudi koji su zbog ljudske neosjećajnosti i mržnje u patnjama i mukama?

Teško je živjeti sa mehkim srcem koje imaš i za sebe i sve drugo izvan sebe. Pa ipak, unatoč svemu, to nam moraju biti i ponos i čast koja svakome nije data. Jedno mora da nas čuva i bodri da ustrajemo a to je da sve dok nas muče i muke i patnje drugih izvan nas samih i dok nas raduju radosti drugih dotle mi posjedujemo ispravno srce koje umije da voli, srce koje je široko i koje je kadro darivati i drugme. Ponekad onima koji pate dovoljno je samo reći da ih odista razumijemo, da dijelimo sa njima njihove tuge i poteškoće, da nas njihove boli istinski bole, i olakšali smo i njima i samima sebi. Sebi samima da smo, kroz ove čini dobote, primili neizrecivo drag osjećaj u srcu kojeg ima samo onaj ko je u stanju neinteresno iz sebe darivati. I još darovatelj na uzdarje prima siromahovu dovu i blagoslov za onoga koji od sebe i iz sebe daje, i uz to on prima njegov radostan izraz lica i njegov osmjeh, zahvalnost u očima, i izrečeno „Allah te nagradio!“, ili prosto samo jednu riječ: „Hvala!“

Zato, poslije priznanja opstojnosti Božije i istine Poslanikove alejhiselam misije, najvažnije je učiti čovjeka srcem dokučiti cio sadržaj vjere pa da za nas Allah Milostivi bude neiscrpno vrelo ljubavi koja nas neprekidno grije, Poslanik a.s. Njegov najvoljenije biće ljudsko ispunjeno ljubavlju koju isijava na sve strane kako nekada tako još i danas, a Kur'an i Sunnet blago – neizrecivo duboki zdenci mudrosti, upute, opomene i savjeta darovani iz čiste ljubavi za čovjeka, iz kojih krijepimo duše i srca naša, dok su ibadeti ljubav služenja u pokornosti, a dobročinstva radost dijelenja, darivanja drugome.

Ovako blisko sa ramazanom istom primjećujemo i osjećamo kako su nam prilično presahli osjećaji, pa se na primjer, ibadet namaza pretočio u formu pokreta tijelom i izgovaranja formula sa precizno omeđenim šeriatsko-pravnim sadržajem obreda, izvana savršeno lijep čin ali ostao je bez potrebnog unošenja i osjećanja da smo pri tome pred svojim Gospodarom koji je svemoćan i ravna sa svime i koji očekuje od nas po završenom namazu rezultat namaza, a to je da nas on učini boljim, toplijim, ljudskijima, barem do slijedećeg namaza a ne tek do rafe za obuću, a ove, u nama očekivane promjene je nedovoljno jer iz namaza nismo dosegli ono bitno: „Pomozite se strpljivošću i namazom!“ (Kur'an, El-Bekare, 45) i „Zaista namaz odvraća od razvrata i od svega što je ružno!“ (Kur'an, El-Ankebut, 45) to je ukazivanje pomoći putem dvaju metoda strpljivosti, izdržljivosti i namaza koje vode smirenosti i krotkosti, i odustajanu i odvraćanju od ružnog i prezrenog djela. Ovome se u ramazanu pridodaje i post za koji je Allahov Poslanik saws rekao da je on kao takav „štit i brana“od navale svega lošeg u čovjeku.

Zašto polahko postajemo ljudi koji sve rijeđe puste suzu? Suza, kada gubimo svoje najbliže, ili kada im je teško, prestaje iz oka da kapa, zašto?! Zašto nas do bola ne razdiru posrtaji i griješenja naših bližnjih?! Zašto postepeno gubimo blagodarne osmjehe sa naših lica? Zašto nismo kadri od srca se radovati uspjehu i sreći drugih?!

Rastu pred našim očima, u našim porodicama, generacije koje nisu kadre dovoljno toplo voljeti kao naše prošle generacije jer nisu bile dovoljno voljene, jer i ljubavi se uči neprestanim darovanjem ljubavi, a nije im ni pokazano kako to činiti toplo i koliko duboko i iskreno jer se u posvemašnjoj borbi za materijalno gubi duševno i duhovno, pa se zastati pred svojim djetetom i posvetiti mu dužnu pažnju uzima kao gubitak vremena koje je u najvećem dijelu poklonjeno isključivo radu u struci i zaradi?! Kako onda da mladi imaju saosjećanja, razumijevanja, unošenja u muke i probleme drugih, da budu potpora i pomoć kada su i sami u potrebi pomoći, i u uzaludnim traganjima za srećom koja je ponekad tu na dohvat njihovih ruku a ne uočavaju je i ne mogu je doseći? Možda se u nekom slučaju od njih očekivao samo jedan mali osmjeh ili tapšanje po ramenu, a nisu ga bili u stanju podariti drugome, jer nisu znali, niti umjeli učiniti to.

Kada je u pitanju hladnoća i bezosjećajnost od koje čovjek zebe uvijek je u pitanju jedno od ovo dvoje: Ili je naše srce posve otvrdlo, mrtvo i prestalo da živi i funkcioniše još jedino kao mašina koja održava život; ili se srce razbolilo i i traži lijeka, pa ga je potrebno liječiti, možda samo dotaknuti pa da oživi.

Vjernici nisu ljudi crnih i mrtvih srca koja mehanički žive. Kod vjernika srce može da se razboli, da pokaže da nije posve zdravo i da ga to muči, i da ono želi i traži da ozdravi i da osnaži. Ono ni u kom slučaju nije mrtvo jer samim darom vjere vjernicima je podareno toplo, široko, bogato srce. Ali ovaj dar valja čuvati, njegovati, hraniti ga kako iz njega ljubav ne bi uvehla gotovo do nestanka.

U ramazan se ulazi sa nijetom cjelokupnog ibadeta i raznih dobročinstava u njemu. U tom opštem pristupu ramazanu svakako treba računati i na toplinu i omekšanje srca vjerničkih. Uz učenja Kur'ana, dove, molenja, namaze, post, uporedo idu usko isprepleteni ibadeti širenja mira i toplih riječi, kajanja i traženja oprosta od Boga za grijehe i pogreške; ali i pomirenja zavađenih, traženje oprosta za nanesene uvrede i štete, i oživljavanje zamrlih ili pokidanih veza. Potom je tu i ibadet dijelenja hrane kroz okupljanja uz ramazanske sofre rodbine, prijatelja, komšija, džematlija. U ramazanu se stvara veća bliskost sa sa svojim ukućanima intenzivnije bavljenje sa suprugom i djecom. Materijalno, koje se nepotrebno i štetno uzvisilo među ljudima, ta riznica posjedovanja kojim smo darovani u ramazanu se iz nje rado izdvajaju milostinje potrebnima, sadekatul-fitr i zekat kojim davanjima sami sebi dajemo do znanja i zorno pokazujemo da imetci ne gospodare sa nama nego mi sa njima pa iz zahvalnosti na daru posjedovanja vjernici su sretni da daju i pomažu nemoćne, potrebne i islamske ustanove. Naš uzor Allahov Poslanik saws koji je inače bio najdarežljiviji, „u ramazanu je bio još darežljiviji, čak je bio darežljiviji i od vjetra koji donosi plodonosnu kišu!“ kako to za njega kazuje njegov drug Ibn Abbas, a Tirmizija i Ibn Madže bilježe i ove riječi Allahovog Poslanika saws

„O ljudi! Nazivajte selam, nahranite gladnog, čuvajte rodbinske veze, klanjajte dok drugi spavaju pa ćete ući u Džennet!“  kao i u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud „Smiluj se onima na zemlji, smilovat će se tebi Onaj koji je na nebesima!“

Evo, vidjeli smo kako su u islamu čvrsto spleteni i usko povezani odnos prema svome Gospodaru – Allahu džellešanuhu i odnos prema čovjeku, i kako su u međuzavisnosti sreća na ovom svijetu izražena kroz Bogoslužje i dobročinstvo sa onosvjetskom nagradom Dženneta.

Neka nam se Allah Milostivi smiluje i oprosti nam; neka nam se srca prema Allahovoj vjeri smekšaju; i da u ramazanu, a i poslije njega, živimo u ljubavi, slozi, razumijevanju i pomoći jedni drugima, pa da uživamo u sreći i zadovoljstvu na ovom i na onom svijetu, inša'Allah! Amin!

I.A.

Nema komentara.

Upišite komentar