Hutba: Zla zavidnost – hased (piše: Ishak ef. Alešević)

Zavidnost to je lukava, pritajena, prikrivena mržnja na dobru koje drugi posjeduje pomiješana istovremeno sa jakom željom da to dobro kod onoga koji ga posjeduje bude upropašćeno, da prestane i nestane kod osobe kojoj se zavidi.

Zavidnost to je lukava, pritajena, prikrivena mržnja na dobru koje drugi posjeduje pomiješana istovremeno sa jakom željom da to dobro kod onoga koji ga posjeduje bude upropašćeno, da prestane i nestane kod osobe kojoj se zavidi.

“Iz svoje sebične zavisti, mnogi među sljedbenicima ranijih Objava željeli bi vas opet navesti na poricanje Istine nakon što ste dosegli nju – (čak) nakon što im je ona postala jasna. Ipak, oprostite i uzdržite se dok Allah ne objelodani Svoju volju. Pazi, Allah ima moć da odluči o bilo čemu!” (Kur'an, El-Beqara, 109.)

Draga i mnogo poštovana moja braćo u dini-islamu!

Za temu, koju ću vam danas predstaviti ponukao me je slijedeći slučaj. Naime, nedavno je magazin Forbes objavio podatke o najbogatijim Bosancima u protekloj, 2015. godini. I sav oduševljen nazvao sam prijatelja koji ima vlastitu kompaniju u usponu da mu pročitam podatke i da mu kažem kako u BiH nije sve tako crno i bez perspektive posebno kod našeg naroda, i potom sam mu iznio podatke: Na listi o deset najuspješnijih prva tri mjesta drže kompanije braće Kenana i Damira Hastor, pa potom Hifa Izudina Kapetanovića, i Bingo vlasnika Senada Džambića, a osmo mjesto pripalo je Euro-asfaltu Hameda Ramića. Ove četiri kompanije u vlasništvu Bošnjaka ostvarile su u odnosu na ukupnu dobit svih deset kompanija zajedno dobit od 60%, odnosno u financijskom izrazu 2 milijarde, 240 miliona i 300 hiljada! Sa druge strane žice vladao je tajac. Misleći da je veza prekinuta rekao sam: halo! halo! Onda se oglasio moj prijatelj i ovako mi je rekao: “Hvala ti od srca. Pokvario si mi lijepo jutro!” i ubrzo smo završili razgovor. Počeo sam razmišljati o ovom razgovoru, sa inače finim čovjekom, i zaključio sam da je po srijedi tipičan oblik z a v i d n o s t i !!!

Zavidnost to je lukava, pritajena, prikrivena mržnja na dobru koje drugi posjeduje pomiješana istovremeno sa jakom željom da to dobro kod onoga koji ga posjeduje bude upropašćeno, da prestane i nestane kod osobe kojoj se zavidi. Zavidnost se rađa kao prvi grijeh i vidimo ga kod Iblisa koji iz oholosti svoje i iz zavidnosti svoje odbija da sedždu učini Allahu dž.š. kod Njegovog nauma da stvori čovjeka (El-Beqara, 34.), a sin Ademov a.s. Kabil, iz zavidnosti prema bratu Harunu reče “Sigurno ću te ubiti!” i to učini, jer Kabilova žrtva nije bila primljena kod Alaha, a Habilova je bila primljena jer “Allah prima samo od onih koji su dobri!” (El-Maide, 27.) Također i pokušaj ubistva malodobnog Jusufa a.s. proizišao je iz ljubomore, zlobe i zavidnosti njegove starije i brojne braće. (Jusuf, 8. i 9.)

Ovo nisu samo granični slučajevi ispoljene zavidnosti, ova slabost ljudska prebiva u svakom čovjeku i neprekidno ga prati, i ona najčešće “nestaje sa smrću zavidljivca ili smrću onoga kojem se zavidi!” (hadis)

Zavidnik nerado pokazuje svoju zavidnost. To je osjećaj koji ni samima sebi ne želimo priznati, a pogotovo ne u društvu jer je ova osobina koliko široko raširena, toliko je isto i društveno nepoželjna. Zato je on pokušava prikriti i ide u “osvetu” želeći reći i sebi i drugima: “Mogu i ja postići isto, pa i više!” gdje se razvija nezdrav takmičarski duh, ili pak pokušava okaljati uspjeh drugoga pri čemu upada u zamke i mreže drugih grijehova kao što su neopravdana mržnja, ogovaranje onoga kome se zavidi, iznošenje sumnji u njegovo porijeklo imovine, u njegovu uspješnost, sumnja se u put i način na koji je neko dosegao određeni stepen na društvenoj skali. Pri ovome zavidnik nije smiren, on je pogođen vlastitom zavidnošću koja ga potkopava i izjeda. On se crpi duševno i materijalno jer ili mu je muka od dobra koje nije kod njega nego kod drugoga, ili se crpi kroz takmičenje da se zavidnik izjednači sa onim kojemu zavidi, i da ga pretekne. On je također i nesiguran u samoga sebe jer nije dovoljno uspješan. Najviše se zavidi na onim vrijednostima koje su društveno najpriznatije, a to su danas materijalni status, društveni položaj, uspjeh u karijeri, obrazovanje. Međutim zavidi se mnogo i na zdravlju, ljepoti, duševnom miru, islamijjetu, sreći i raspoloženju, sigurnom braku i sretnoj porodici, dobroj djeci, na rodbinsko-familijarnoj povezanosti, na druželjubivosti.

U svakodnevnom govoru našem, mi nesvijesno posežemo za izrazom zavidnost. Tako primjerice kada opisujemo nečiji položaj, uspjeh ili osobine, mi ugrađujemo i nezaobilazno zavidnost, pa kažemo: “On je dosegao zavidan nivo”; “Ima svi da mu pozavide”; “Djevojka zavidne ljepote”, i slično.

Muhammed a.s. govoreći o čovjeku kao biću spominjući njegove slabosti veli:“Niko od vas nije pošteđen od ova tri svojstva: loših misli, zavidnosti, i pomisli na loš predznak!”, a na upit kako se od ovoga sačuvati on je rekao slijedeće:”Kada  su u pitanju loše misli i nakane trudi se da ih u djelo ne sprovodiš!; kada zavidiš ne želi i ne priželjkivaj! tj. ne ispoljavaj zavidnost, pritaji je i suzbij!; i kad ti se pojavi loš predznak, odbij pomisao na loše, i ti učini što namjeravaš, ili kreni kuda si naumio!”

Musliman je dužan hrabro se ponijeti sa ovom svojom slabosti koja ga iznutra truje, muči i izjeda. To čini odvajanjem u prostor za razmišljanje i konteplaciju dovodeći sebe dubokom introspekcijom do stepena da musliman koji se oglašava sa Kelimei-šehadetom, namazom, postom, zekatom i hadždžom ne smije biti zavidnikom i mrziteljem. Nakon vlastitog uvida i razumijevanja svoga stanja, vjernik prilazi postupku oslobađanja. On, ovu osobinu, ako ne može potpuno izliječiti, može je neprestano suzbijati i smanjivati. Na kraju, odista, hrabar postupak pri ovome jeste odati priznanja prema onima kojima zavidimo. Istaći to da su dali i da daju vrijedan doprinos. Pokušati biti uz njih i od njih učiti, i razvijati pozitivno i same sebe, jer priznali mi to javno ili ne: lijep je osjećaj da ti neko zavidi!

Nadalje, ova ljudska osobina posjeduje i svoj pozitivni izraz koji se ogleda u tome da zavidnik zavidi na opredjeljenosti prema Putu Istine, na duševno-moralnoj snazi, plemenitim osobinama, društvenom položaju, intelektualnoj i materijalnoj moći koje bi zavidnik rado da posjeduje, ali na žalost on ih nema, ili nema dovoljno snage u sebi da nešto veoma plemenito čini. Zbog čega se u njemu javljaju istodobno divljenje i zavidnost, i žaljenje nad sobom, grižnja savjesti, da on nije u stanju biti takvom osobom. Ovu pohvalnu zavidnost kao podsticanje na dobro Poslanik a.s. ističe u slijedećim riječima:“Nema zavidnosti izuzev prema dvojici: Prema čovjeku kojem je Allah dž.š. podario imetak, pa ga on troši na Putu Istine!; i čovjeku kojem je Allah dž.š. podario znanje i mudrost pa on po njoj sudi i prosuđuje i poučava druge ljude!” (Muttefekun-alejh)

Ovaj vid zavidnosti koji nije zla zavidnost – hased imaju oni koji su osnažili svoj duh i oplemenili srce pa su iz svojih prsa protjerali mržnju koju nosi zla zavist – hased, nego su se okrenuli sebi samosagledavanjem i sa samokritičnošću kojom žale i tuguju da još nisu na onom časnom i uzvišenom mjestu koje bi prema onome što imaju trebali biti. Ovdje je uputno misliti o nama ovdje, u ovom njemačkom životnom i radnom prostoru, u kojem smo, mnogi između nas, dosegli visoke materijalne stepene, pa i značajan uspon u pogledu obrazovnog i naučnog nivoa i društvenog ugleda, a još nismo ušli u svijet onih koji svojim imetkom, svojim sposobnostima i vještinama, svojim položajem i znanjem čine dovoljan samprijegor i žrtvuju se u cilju općeg dobra sa lijepim namjerama, i čvrstom i nepokolebljivom vjerom i nadom u Onaj Svijet i samo u Allahovu nagradu.

Posjedovanja koja posjeduju ljudi – ta po svemu zavisna i manjkava stvorenja Allahova dž.š.- izraz su samo dijelom vlastitih napora i nastojanja ljudskih, ili kako se popularno veli “sreće”, međutim najviše su to darovanja koja Allah dž.š. dariva onima kojima On to hoće iz Svoga preobilja i prevelike milosti Svoje. Ovo treba shvatiti kao Allahovo određenje, Njegovu volju da dariva koga On hoće.

Stoga, Ebu Abdullah navodi jedan hadisi-kudsi u kojem se Svevišnji obraća Musau a.s. slijedećim riječima savjetujući: “O sine Imranov! Nikada ne budi zavidan ljudima na milosti koju Sam im dodijelio Svojom milošću! Ne gledaj ih poprijeko, i nemoj da poklekneš pred samim sobom – pred svojom slabosti! Doista, zavidan čovjek ozlojeđen je darivanjem Moje milosti, i on bi da osporava Moju raspodjelu darova među Mojim stvorenjima?! Ko god je takav, niti on pripada Meni, a niti Ja pripadam njemu!”(Al Kulayni, Usul al Kafi, Bab al Hasad, had. 6., str. 307.)

Mannheim, 04. saffer, 1438./04.11.2016. Imam, Ishak Alešević

Nema komentara.

Upišite komentar